Nije taj Brazil nikakvo čudo, s malo manje respekta Hrvatska bi i bolje prošla

Kada govorimo o Brazilu, on se uvijek spominje kao nekakvo čudo, sinonim za nogomet i nešto nedodirljivo. No prošli su ti dani kada su Brazilci igrali i izgledali kao da su s "druge planete". Imaju i danas jako dobru reprezentaciju, daleko od toga, vjerojatno će uvijek i imati zbog svoje baze i tog nogometnog gena, ali isto tako s Brazilom se može igrati.

Hrvatska je u Orlandu odigrala solidnu utakmicu i takva je mogla izbjeći poraz. Nije to bilo najbolje hrvatsko izdanje, ali i to je bilo dovoljno da se Brazilci svedu pod kontrolu. Imali su nekoliko raspoloženijih pojedinaca, ali najvećim dijelom susreta nisu imali pravu ideju kako otključati hrvatsku obranu.

Malo manje respekta, malo više hrabrosti

Mnoge reprezentacije kada izađu na travnjak s ovakvim reprezentacijama jednostavno se "smrznu". Hrvatskoj se to nije dogodilo, ali je ipak malo previše respektirala Brazilce. Pokazala je kasnije da uz malo više hrabrosti može i uzeti loptu Brazilcima i preuzeti kontrolu nad igrom. U prvom poluvremenu toga je nedostajalo.

Hrvatska se odlučila na taktiku čekanja na pogreške (paradoksalno je da je Brazil na kraju bio taj koji je slavio iz protivničkih pogrešaka), pokušala je zatvoriti prilaze prema golu Livakovića, a onda iz kontre napraviti nešto više. Razlog je bio jasan, strah od brazilskih brzanaca koji se kasnije i kod golova pokazao opravdanim.

Međutim, dojam je da se moglo više, ali osjetio se taj respekt u prvom dijelu kada je Hrvatska bila baš dosta povučena, ali i u drugom dijelu pak kada je potisnula Brazilce, ali bila je brzopleta, iako je bilo prostora i moglo se Brazil staviti na veće muke.

Naravno da bi bilo teže da je Carlo Ancelotti mogao računati na sve svoje adute, nedostajali su mu neki jako bitni igrači i baš zato to se moglo iskoristiti. Ostavljao je Brazil i prostor, griješio je i on, no taj uteg kada vidiš protivnike na drugoj strani u tom dresu, osjetio se i kod Hrvatske.

Livaković podsjetio na Katar

Ako nekog treba izdvojiti, onda je to Dominik Livaković koji je s nekoliko odličnih reakcija spasio Hrvatsku od pogotka. Nije mu bilo lako, u prvom dijelu sezone nije branio, u Dinamu nema previše posla i nije u nekom ludom natjecateljskom ritmu, ali je još jednom pokazao da se na njega može računati i da je jako bitan za ovu reprezentaciju.

Kod pogodaka nije mogao ništa, ne snosi nikakvu krivicu, a s nekoliko obrana podsjetio je na ona izdanja u Kataru, posebno protiv Brazila u četvrtfinalu kada je bio maestralan.

Bilo bi i njemu lakše da je Hrvatska u prvom dijelu bila hrabrija i odmaknula Brazil od svog gola. Gotovo nemoguće je očekivati da ćeš prepustiti Brazilu napad i igru, a da ti on neće prijetiti opasnim udarcima makar izvana i ubačajima u kazneni prostor prema svojim igračima.

Bilo je dobrih stvari

Osim Livakovića, Dalića može zadovoljiti što je Hrvatska većim dijelom susreta bila disciplinirana i odgovorna u fazi obrane. Pogoci su stigli kao kazna nakon pogrešaka koje se ne smiju događati i na koje treba paziti, ali sve se to događalo uglavnom u tranziciji gdje je Brazil posebno opasan.

Kada se igralo na postavljenu obranu, tu je Hrvatska uglavnom bila stabilna i Brazil nije imao previše rješenja. Na individualnu kvalitetu je nešto i stvorio, ali u toj fazi nije bilo loše.

Isto tako treba istaknuti dobar nastup Luke Vuškovića koji je još jednom pokazao da je sadašnjost i budućnost reprezentacije, dobro su reagirali igrači koji su ušli u drugom poluvremenu i uostalom oni su i kreirali jedini hrvatski pogodak.

Sve je podsjetilo na Sao Paulo

Ovaj susret podsjetio je svojim raspletom na onaj igran 2014. godine u Sao Paulu kada je Brazil bio domaćin Svjetskog prvenstva. I tada su Brazilci svladali Hrvatsku s 3:1 i to neusporedivo jača južnoamerička reprezentacija od one koja je u Orlandu stajala na suprotnoj strani.

Jako dobro se sjećamo dosuđenog kaznenog udarca kod 1:1 kada je Lovren bio u sasvim normalnom duelu s Fredom u 16 metara, a japanski sudac Nishimura poklonio Brazilcima penal. Tako je bilo i sinoć, prestrogo je dosuđen kazneni udarac odmah nakon gola Majera za poravnanje i Brazilci su vratili prednost.

U Sao Paulu u sudačkoj nadoknadi točku na i stavio je Oscar, a u Orlandu je na isti način susret zaključio Gabriel Martinelli.

Put u Orlando ispunio svrhu

Na kraju dana Hrvatska je u Orlandu upisala pobjedu protiv Kolumbije i poraz od Brazila. Pokazala je dosta toga dobroga, ali i neke stvari na kojima se treba raditi. Čini se da do lipnja ima još dosta vremena, ali daleko od toga, vrijeme će projuriti i Svjetsko prvenstvo će doći jako brzo.

Dalić se nada da će Joško Gvardiol i Mateo Kovačić do SP-a biti spremni i da će u SAD doputovati barem na tragu one prave forme. S njima će Hrvatska biti još jača i još bolja i čvršća i opasnija.

Važno je da prostora za napredak ima još puno i da se Hrvatska ima za što uhvatiti. Pokazao je to i susret protiv Brazila, bez obzira što je završio kako je završio.