Od Kovačevića preko Leke do Dambrauskasa, treneri koji su prošlog ljeta preuzeli momčad i osvojili titulu

Neki se krenuli ispočetka, iznova gradili momčad, neki su došli tijekom sezone, a zajedničko im je to da su na kraju sezone u najmanju ruku ostvarili zacrtano i podigli trofej prvaka.

Dok mnogi treneri ističu kako su im potrebne barem dvije sezone da nešto stvore i podignu momčad, ova desetorica uspjeli su to u manje od godinu dana. Među njima su i dvojica Hrvata (Mario Kovačević i Ivan Leko) te Valdas Dambrauskas koji je dio karijere proveo u hrvatskim klubovima.

Martin O'Neill (Celtic)

Sjevernoirski stručnjak prošle sezone uskočio je nakon što je Brendan Rodgers napustio klupu poslije lošeg starta, O'Neill je stigao kao privremeno rješenje i - ostao. Vodio je tešku bitku za naslov prvaka do samog kraja s Heartsom, ali ispunio je cilj i ostaje na klupi. O'Neill je jako dobro poznat Celticovim navijačima od ranije, vodio ga je u razdoblju od 2000. do 2005. godine kada je osvojio tri titule prvaka i igrao finale Kupa Uefe. Zanimljivo da je izvan nogometa bio šest godina, posljednji angažman prije ovog povratka u Celtic imao je još 2019. godine.

Cristian Chivu (Inter)

Simone Inzaghi napustio je prošlog ljeta Inter, a čelnici kluba vjerovali su svom bivšem igraču Cristianu Chivuu. Bilo je isprva negativnih reakcija, Chivu je značajniji angažman imao prije toga samo u Parmi i govorilo se kako nema potrebno iskustvo i da Inter mora ići na veliko trenersko ime. Međutim, Rumunj je odveo Inter do njegove prve dvostruke krune još od 2010. godine. Minus mu je tek ispadanje u Ligi prvaka od Bodo/Glimta, ali na domaćem planu je položio.

Foto: Marco Bertorello/AFP/Hina

Arda Turan (Šahtar)

Nakon što je sezonu ranije završio tek na trećem mjestu, Šahtar je tražio rješenje s kojim će se vratiti na vrh ukrajinskog nogometa. Pronašao ga je u nekadašnjem sjajnom turskom igraču Ardi Turanu koji je praktički na početku trenerske karijere i prije Šahtara radio je samo u Eyupsporu. No u Ukrajini je potvrdio kako ima trenersku nit i odveo je Šahtar do titule prvaka s 12 bodova prednosti nad prvim pratiteljem.

Foto: Alex Kuhn/ArtService/Forum/PIXSELL

Ivan Leko (Club Brugge)

Nikad Ivan Leko neće u potpunosti prežaliti neuspjeh u Hajduku i način na koji je otišao iz kluba, a kao prava "terapija" pokazao se povratak u Belgiju. Tamo je stvorio i igračko i trenersko ime, vrlo je cijenjen, a prošle sezone osvojio je i titulu prvaka. U prosincu je stigao u Club Brugge umjesto Nickyja Hayena i do kraja sezone uspio je podići momčad i odvesti je do titule prvaka. U 29 utakmica na klupi Bruggea upisao je 20 pobjeda, četiri remija i pet poraza. Ovo mu je druga titula s ovim klubom, prvu je osvojio u sezoni 2017/2018.

Foto: Thomas Coex/AFP/Hina

Jakob Poulsen (Aarhus)

Bivši danski reprezentativac napravio je malo čudo s Aarhusom. U prvoj sezoni u klubu odveo ga je do titule prvaka i 17 godina nakon što je proglašen najboljim igračem danskog prvenstva, odnio je trofej i najboljeg trenera danske lige. Iza njega je fantastična sezona iako nije imao previše trenerskog iskustva, prije Aarhusa vodio je samo dvije sezone Viborg. No njegov rad tamo bio je dovoljan da ga čelnici Aarhusa angažiraju, a on se iskupio na najbolji mogući način, donio mu je prvu titulu nakon 40 godina.

Valdas Dambrauskas (Sabah)

Mnogi navijači Hajduka i dan danas žale za Valdasom Dambrauskasom pod kojim je Hajduk igrao dobar nogomet. No Dambrauskas je danas u Azerbajdžanu gdje je odmah u prvoj sezoni na klupi Sabaha ostavio iza sebe bogati Qarabag i stigao do dvostruke krune. Dva puta prvak Litve sa Žalgirisom, prvak Bugarske s Ludogorecom i sada prvak Azerbajdžana sa Sabahom, Dambrauskas samo potvrđuje kako s pravom ima visoku reputaciju.

Foto: Mario Strmotić/HINA

Dietmar Kühbauer (LASK)

U Austriji nije lako doći do titule prvaka pokraj Salzburga, Rapida, Sturma, bogatih i uglednih klubova, ali Dietmar Kühbauer uspio je u tome s LASK-om. Klub iz Linza sezonu ranije promijenio je čak četiri trenera, a Kühbauer je stigao s ciljem stabilizacije i borbe za Europu. Očekivanja je nadmašio i donio LASK-u prvu titulu prvaka još od 1965. godine. Bio mu je to drugi mandat na klupi kluba iz Linza, prvi put ga je vodio u sezoni 2022/2023, ali je unatoč dobroj sezoni tijekom ljeta otišao zbog neslaganja u dovođenju igrača.

Foto: Igor Kralj/PIXSELL

Francesco Farioli (Porto)

Nakon što je s Ajaxom sezonu ranije na epski način prokockao titulu prvaka, Francesco Farioli napustio je klub, ali nije dugo bio bez angažmana. Porto je također doživio razočaranje sezonu ranije i trebao je promjenu koju je donio mladi talijanski stručnjak. Vratio je klub na pravi put i u konačnici osvojio titulu prvaka sa šest bodova prednosti na Sportingom i uz samo dva poraza u prvenstvu u cijeloj sezoni.

Mario Kovačević (Dinamo)

Priču o Mariju Kovačeviću već jako dobro znati. Prije Dinama nije vodio klub takve razine, ali njegovo trenersko znanje vratilo je klub na prave staze i vodio ga je do dvostruke krune. Bilo je kriznih trenutaka, nestrpljivi navijači tražili su promjene, ali Kovačević je imao podršku čelnika kluba i na kraju je daleko odmaknuo i stigao do titule prvaka s ogromnom prednosti te osvojio trofej pobjednika SHNK-a.

Foto: Igor Šoban/PIXSELL

Marko Nikolić (AEK)

Veliki posao odradio je i Marko Nikolić koji je odveo atenski AEK do trofeja prvaka. Nikolić je tijekom karijere osvajao trofeje s Partizanom, Fehervarom, moskovskim Lokomotivom, Shababom, moskovskim CSKA i opravdao je očekivanja nakon dolaska u Atenu. I on je poput Fariolija imao samo dva poraza u cijeloj sezoni te je ostavio drugoplasirani Olympiakos šest bodova iza sebe.