Video: Nezaboravna godina mješovite borbe

U 2013. godini UFC je održao 33 manifestacije što je nemjerljivo najviše do sada. Naravno, tome je pridonijelo uvođenje novog kategorija kroz godine, kao i ženskih borbi, no također i suradnja sa nacionalnom TV mrežom FOX, koja je osigurala i neka događanja preko tjedna. Održane su i dvije američke te jedna brazilska sezona The Ultimate Fightera, a početkom Prosinca startala je i prva kineska sezona, kojom se UFC planira proširiti na najveće svjetsko tržište. Ukupno je održano 19 borbi za naslov prvaka, a u čak 17 njih prvak je obranio svoj pojas. Jedini novi prvaci tijekom ove godine tako su postali Chris Weidman i Anthony Pettis.

Borba godine

1. Dennis Bermudez – Matt Grice (UFC 157)
Nevjerojatna borba, koja čak nije našla svoje mjesto na “main cardu“, no nikome tko ju je pogledao ne može biti žao. Tri runde u kojoj je svaki borac imao par prilika završiti svog protivnika, no svaki puta je došlo do nevjerojatnog oporavka i preokreta, a posebne pohvale idu najboljem svjetskom sucu Herbu Deanu koji je dobro osjetio borbu, nije prekidao te je na neki način on možda i najzaslužniji što je ova borba našla svoje mjesto ovdje, tj. što je otišla do sudačke odluke. Na kraju je podijeljenom odlukom slavio Bermudez, no oba su se borca ovim nastupom našli na radaru publike i čelnika organizacije.

2. Jose Aldo – Frankie Edgar (UFC 156)
Navijači su dugo vremena tražili “superfight“, borbu u kojoj bi nastupili dva prvaka iz dvije različite kategorije. Na kraju su je dobili, iako su zapravo tražili neka druga, svima poznata imena. Frankie Edgar, bivši prvak u lakoj kategoriji, spustio se u perolaku da proba postati tek treći borac u povijesti s titulama u dvije kategorije, no s druge strane je bio najdominantniji borac svijeta Jose Aldo. Na kraju je to rezultiralo s fantastičnih pet rundi, u kojima su oba borca imali svoje prilike, no na kraju je ostao dojam da je Aldo ipak bio za nijansu bolji, a tako su presudili i suci. No, sigurni smo da je ovo bila tek prva epizoda ovog fantastičnog okršaja.

3. Jon Jones – Alexander Gustafsson (UFC 165)
Najiščekivanija borba godine i prva borba u kojoj Jon Jones nije apsolutno dominirao nad svojim protivnikom, odnosno Šveđanin se pokazao kao izuzetno žilav, a konačna odluka kojom je Jones obranio naslov prvaka šokirala je mnoge. Realno gledajući, ovu sjajnu borbu odlučile su sitnice te je Jones uistinu bio gotovo neznatno konkretniji. No, ono što je bitno, publika je vidjela pet sjajnih i izjednačenih rundi, a prvak je nedavno izjavio da se još nije potpuno oporavio od posljedica te borbe. Hoće li prva borba u kojoj nije potpuno dominirao djelovati psihički na prvaka vidjeti ćemo uskoro, a njegov idući protivnik je Glover Teixeira.

Runda godine

Gilbert Melendez – Diego Sanchez, 3. runda (UFC 166)
Neki ovu borbu proglašavaju i borbom godine, no zbog prve dvije runde koje su ipak uvjerljivo pripale Melendezu, ovdje se nije našla među tri najbolje, no zato je treća runde ove borbe bila možda i najboljoj u cijeloj povijesti UFC-a. Diego Sanchez je, znajući da gubi 2:0, od prve sekunde krenuo odlučno i agresivno, a njegov bivši sparing partner Melendez nije napravio ono što bi napravilo većina boraca na njegovom mjesto odnosno taktizirao, nego je prihvatio Diegov poziv na borbu, a sve je to rezultiralo s pet minuta nevjerojatnih izmjena. Vjerojatno nije bilo čovjeka koji je tih pet minuta mirno sjedio, kako u Houstonu u dvorani, tako i kod kuće pred ekranima. Diego je na kraju borbe zatražio revanš, a sigurno nema obožavatelja koji taj revanš ne bi volio vidjeti.

Borac godine

1. Chris Weidman
Iako je u 2013. odradio samo dvije borbe i te dvije su bile dovoljno da osigura prvo mjesto, jer u obje je svladao najvećeg, Andersona Silvu koji je do njihove prve borbe imao nevjerojatan skor od 16-0 u UFC-u. Iako smo u te dvije borbe vidjeli samo četiri runde, dovoljno je reći da je u dvije Weidman bio uvjerljivo bolji, dok je u druge dvije uslijedio nokaut, odnosno lom Silvine noge, koji je rezultirao podosta nepravednim umanjivanjem Weidmanovog uspjeha od strane fanova. Sve u svemu, zasluženi broj 1, kao najbolji, ali i najspominjaniji borac ove godine.

2. Uriah Faber
Iako nije prvak, Uriah Faber, vlasnik poznatog “Alpha Male“ tima jedan je od rijetkih koji je ove godine odradio četiri borbe i u svima slavio. A protivnici su bili, ne računajući privremenog i ozlijeđenog prvaka, ono najbolje što bantam kategorija može ponuditi. Tri od četiri protivnika Faber je „ugušio“, dok je samo Iuri Alcantara izdržao do sudačke odluke, no ona je bila uvjerljivo na strani Fabera koji sada ima skor 30-6, ali zanimljiva je činjenica da još nikada nije poražen u borbi koja nije bila za naslov prvaka.

3. Demetrious Johnson
Prvak u muha kategoriji jedini je UFC-ov prvak koji je ove godine svoj naslov obranio tri puta, i to je dovoljan razlog da se nađe na ovoj listi. Nakon odličnih pet rundi protiv Johna Dodsona, pred kraj pete runde prisilio je na predaju Johna Moragu, a posebno će ostati upamćen nokaut protiv onog najopasnijeg protivnika, Josepha Benavideza koji je protiv „Moćnog miša“ izdržao samo nešto više od dvije minute. Nakon sjajnih rezultata i u bantam kategoriji, gdje se borio i s deset centimetara višim protivnicima, Johnson napokon ima svoju kategorije, u kojoj je, kako sada stvari stoje, apsolutni vladar.

Rookie godine

1. Brandon Thatch
Iako je UFC svijet ove godine najviše oduševio borac koji je ovdje na drugom mjestu, ponajviše zbog „hypea“ oko njega, ovaj momak je odradio još impresivnije predstavljanje u UFC-u. Dva ekspresna nokauta, uz atraktivan i agresivan stil te činjenica da je od 11 boraca koje je pobijedio samo jedan izdržao dulje od dvije i pol minute dovoljno je impresivan skor za prvo mjesto ovog izbora.

2. Conor McGregor
UFC je želio Irca, Dana White je osobno posjetio Irsku u potrazi za jednim i pronašao ga je. Conor McGregor je sve što publika voli, zanimljiv, agresivan, beskompromisan te zagonetan. U svojoj prvoj borbi deklasirao je Brimagea, no u drugoj, kada se očekivalo demoliranje Maxa Hollowaya za pobjedu mu je ipak trebala odluka sudaca. Oko ovog borca se ipak stvorio „hype“, šefovi ga obožavaju i ne bi bilo čudno niti da se nakon još dvije pobjede nađe u borbi za naslov. Ako se pita autora ovog teksta, on bi ga najradije volio vidjeti u kavezu protiv Dennisa Bermudeza.

3. Kelvin Gastelum
Priča ovog momka je uistinu za filmove. Došao je na “The Ultimate Fighter“ kao drugi najmlađi borac u povijesti showa (proglašavali su ga najmlađim, no zapravo je na TUF Smashesu bio jedan još mlađi), mjesto u kući izborio protiv možda najvećeg imena cijelih „kvalifikacija“, unatoč tome, u timove je odabran posljednji, a nakon toga demolirao tri protivnika za redom, iako je i dalje bivao unaprijed otpisan. A kao šećer na kraju uslijedila je pobjeda u finalu protiv Uriaha Halla koji je već gotovo unaprijed bio proglašen pobjednikom. Nakon toga spustio se u velter kategoriju te tamo također nastavio svoj niz, savladavši Briana Melancona

Razočaranje godine

Rory MacDonald
Trening partner Georgesa St-Pierrea bio je proglašavan najvećim potencijalom organizacije te njegovim sigurnim nasljednikom na vrhu, nakon što velika Georges kaže dosta. Georges je to učinio, no Rory MacDonald nije odradio svoj dio posla. Prvo je pobijedio Jake Ellenbergera, no u jednoj nezanimljivoj borbi, gdje je neugodno iznenadio taktiziranjem i izbjegavanjem otvorene borbe, a nakon toga je i poražen od Robya Lawlera te je njegov trenutni status nepoznat. Mlad je, ogroman je potencijal, no imao je pred sobom siguran put na vrh koji je bio pripremljen za njega, no on je tu priliku propustio i sada mora krenuti po novu.