Zaboravi Espanu...

Znali smo i prije početka Europskog prvenstva da ćemo za prolaz u polufinale morati eliminirati jednu od dvije velesile. S obzirom da smo Francuzima zadnjih godina na ovaj ili onaj način morali priznati da imaju bolju generaciju, većina je vjerovala da put iz Novog Sada u Beograd vodi preko Španjolske. Posebno s obzirom na dvije naše pobjede u kvalifikacijama u prošloj godini.

Ipak, Španjolci su nas "dočekali". Nakon tri pobjede u startnoj skupini, činilo se sasvim zgodnim pobijediti i Španjolce i praktično, iako ne i faktično, osigurati polufinale. Nismo uspjeli, hrvatski će rukometaši opet morati težim putem prema vrhu, ali hej - što je novoga? Zar nismo navikli?

Kad smo u španjolsku mrežu nanizali sedam komada u periodu od pet minuta i preokrenuli minus od 1:4 u vodstvo od 8:4, činilo se da će hrvatskom opet zavladati rukometna groznica. Još jača i ozbiljnija od one koja je hrvatskim bojama napunila novosadsku sportsku dvoranu, kojom su iz minute u minutu prvog poluvremena sve jače odjekivali hrvatski navijački poklici.

Drugo poluvrijeme donijelo je drugačiju sliku. Španjolci su brzo anulirali tri pogotka manjka s poluvremena, ali dosta dugo smo ih još držali "preko zida". Alilović je opet bio na onoj razini koju treba svaka rukometna momčad željna titula, skinuo je i sedmerac kod 18:18, ali on nas je mogao držati tek dio vremena, ne čitavu utakmicu. U drugom poluvremenu napad nam jednostavno nije proradio, pa smo u završnih deset minuta zabili tek jedan, Vukovićev, pogodak iz igre.

Ivano Balić ovog puta nije uspio "zapaliti iskru". Španjolci su ga uspjeli ukočiti, imali su puno vremena studirati njegovu igru u godinama koje je najbolji rukometaš svijeta (da, bolji i od Karabatića) proveo na Pirinejima. Po završetku utakmice Balić je rigao vatru na češke suce, a Balić baš i nije tip koji se izvlači na sudačke pogreške i koji ne zna zadržati hladnu glavu. Kad Ivano kaže da su suci bili "idioti", to u rukometnom svijetu nešto znači.

No dobro. Prva "meč lopta" sa Španjolcima nije prošla, druga slijedi u utorak. Neporepoznatljivi, nikad lošiji Francuzi stoje nam nasuprot, no nemojte ni za trenutak pomisliti kako će Francuska protiv Hrvatske biti na razini onoga iz početke skupine. Kad rukomet igraju Hrvatska i Francuska, bez obzira kad, bez obzira gdje, to je borba "na život i smrt". Izvući će i Karabatić i Omeyer i društvo iz sebe sve što imaju, jer su svjesni da je to praktično utakmica na ispadanje. Utakmica u kojoj će jedna od dvije reprezentacije koje su obilježile rukometni svijet proteklog desetljeća vrlo vjerojatno reći "zbogom" Europskom prvenstvu.

Evo nam šanse da se tih Francuza riješimo i prije negoli smo mislili. Evo nam šanse da im vratimo barem dio dugova koje su nam stvorili minulih godina. Zaboravi Espanu..., stara je pjesma Zlatka Pejakovića koja trenutno zvuči kao najbolji mogući savjet Slavku Goluži i njegovim trupama. Sve je još uvijek u našim rukama.