Bez napada nema pobjeda ma koliko obrana bila čvrsta

Nakon odlične predstave u Francuskoj svi zaljubljenici u ženski rukomet očekivali su spektakl u maloj umaškoj dvorani pred 1000 gledatelja. Isti ti gledatelji priredili su odličnu atmosferu i sve je bilo spremno za slavlje nakon konačnog zvižduka sutkinja, no u zagrljaj jedna drugoj poletjele su igračice u plavim dresovima, igračice Francuske.

A gdje je zapelo u igri hrvatske reprezentacije koja je, vrlo lako možemo reći, iščeznula s terena negdje u 40. minuti? Realno gledajući, počelo je zapinjati još u prvom poluvremenu. Iako je obrana funkcionirala odlično, napad je bio nešto lošija karika. Čak je i mlada vratarka Marina Razum, koja je morala stati među vratnice zbog ozljeda Grubišić i Žderić, dobro otvorila utakmicu i time dala vjetar u leđa svojim suigračicama.

I solidno je sve to funkcioniralo čak u prvom poluvremenu dok su reprezentativke imale snage. Ali, svejedno je bilo previše tehničkih pogrešaka u napadu, koje Francuskinje nisu uspijevale kazniti na pravi način. No, sve je došlo na naplatu u drugom poluvremenu kada reprezentacija Hrvatske polako u zrak diže bijelu zastavu.

Raspad sistema došao je u 40. minuti, na svaku izgubljenu loptu Hrvatske, Francuska je odgovorila pogotkom i tako se u 42. minuti našla u rezultatskom deficitu od četiri pogotka. I onda dolazi neobjašnjiv potez izbornika Vladimira Canjuge koji je zapravo od početka na krivi način koncipirao igru. Nakon 42. minute na klupu je poslao većinu igračica iz prve postave, a na teren su kročile one s manjom minutažom. A zašto?

Rukometna utakmica igra se punih 60 minuta, a svi oni koji prate ženski rukomet znaju da je preokret moguć u pet minuta, a kamo li ne u 15. No tako nije mislio izbornik koji se predao 15 minuta prije kraja. Kao da je Hrvatska igrala prijateljsku utakmicu ili neki susret u kojem rezultat nije bio bitan. Ali u nedjelju je bio bitan, u igri je bilo Svjetsko prvenstvo, smotra najboljih svjetskih rukometnih ekipa. Zar Hrvatska ne pripada tamo?

Kristalno je jasno da i Hrvatska i Francuska zaslužuju biti na toj smotri, no kuglice su se tako promiješale 16. prosinca 2012. godine u beogradskoj Kombank areni. Znalo se da će jedna reprezentacija "izvisiti", ali ona koja je je htjela otići u Srbiju trebala je dati sve od sebe. I Francuskinje su dale. Iako su objektivno po imenima jača reprezentacija, nije nužno bilo očekivati da će slaviti.

No, dale su sve od sebe. Vratile su se iz poniženja koje su doživjele u prvom poluvremenu u Montebeliardu i konačno došle do remija. U Umagu su znale da ih čekaju teži uvjeti, ali da do pobjede moraju doći kako znaju i umiju. Ono što je ključno, one su se pripremile. Obrani zbog koje su postigle samo pet pogodaka u 30 minuta našle su slabu točku, odnosno našle su način kako da ju riješe. A izbornik Canjuga poglavito se oslanjao na obranu, a napad se gradio samo oko Andree Penezić, najbolje igračice u reprezentaciji.

Olivier Krumbholz već je 15 godina izbornik Francuske i osvojio je praktički sve što se dalo. Iskusni Krumbholz jedino što je morao napraviti bilo je staviti "flastera" na Penezić i dobio je utakmicu. Tako je to izgledalo u nedjelju. Nema Penezić, nema hrvatskog napada. Ogromna bezidejnost je vladala i na duboku obranu Francuske izgledale su Hrvatice nemoćno. I to je sve vodilo u veliki broj tehničkih grešaka koje su Francuskinje nemilosrdno kažnjavale. Razum je bila na streljani, niti obrana ispred nje više nije funkcionirala.

Najbolje igračice su se odmarale onda kad je bilo najvažnije, onda kada je trebalo maksimalno zbiti redove i praktički ulaziti s loptom u gol. Ali, ne, Hrvatska se predala.

Da, Francuska ima dužu klupu i prema imenima jaču reprezentaciju, no to se sve gubi kada je u igri nešto veliko kao SP. Ako se vratimo pola godine unazad i sjetimo se pobjede nad Mađarskom u Novom Sadu. Ta Mađarska kasnije je bila brončana, ali Hrvatice su igrale do posljednje sekunde i postigle su taj pogodak sa sirenom. Ta mađarska reprezentacija je po snazi bila tri puta jača od Hrvatske, a izgubila je.

Tako se trebalo igrati i u Umagu, ali nije. Ne može se očekivati da će jedna igračica dobiti utakmicu. Andrea Penezić nije sama na terenu, sedam igračica čini jednu rukometnu postavu. Ako se nju "odsiječe" mora postojati alternativa, netko mora preuzeti odgovornost. No i to je izostalo. Srčanost se jedino osjetila kod jedne reprezentativke. Sonja Bašić odavala je dojam borbenosti i snage čak i u posljednjih pet minuta susreta kada je sve bilo jasno. Jer je i tad mislila da se može...

Uzevši u obzir prikazano u nedjelju Francuska je svakako zaslužila put u Srbiju. Na pravi način su Francuskinje nadigrale Hrvatsku i potpuno opravdano i zasluženo izborile svoje mjesto na skupu najboljih svjetskih rukometašica.

A što s Hrvatskom? Je li došlo vrijeme za promjenu stožera, igračica? Negdje očito zapinje, negdje nešto ne štima. Kvalitetu imamo, ali rezultat izostaje. Prije ove odlučujuće utakmice tenzija nije ni bilo, čak ni mediji nisu "nabrijavali" atmosferu, a i izbornik je sve smirivao. Nigdje se nije mogla pročitati izjava: "Idemo na pobjedu!". Sve je bilo nekako utišano, nenametljivo i u konačnici mlako. Baš kao i igra u napadu hrvatske reprezentacije. Tako ne ide, ne možemo graditi reprezentaciju oko jedne igračice, rukomet se ne igra tako.

Možda su nedostajale Tatari, Grubišić i Žderić, ali i bez njih se moglo. Samo je trebalo na pravi način posložiti igru, ali to je nažalost u ovom slučaju izostalo.

Što sada? Sada je vrijeme za promjenu. Europsko prvenstvo stići će brže no što to itko od nas očekuje. Sreća po nas ovaj puta Hrvatskoj nitko ne stoji na putu jer je Hrvatska jedan od dva domaćina. Ova generacija spremna je za veliki uspjeh, spremna je konačno za jednu medalju s velikog natjecanja, a ono što trebaju kao suho zlato je konačno dobra taktika za uspjeh. Trebaju nekoga tko će ih posložiti na pravi način i sagraditi ekipu pobjednica, a ne gubitnica.