Pred našim očima budućnost postaje sadašnjost

Bjelorusi nisu zalutali u osminu finala, no, sasvim je jasno da su bili i među najlakšim mogućim protivnicima u toj fazi natjecanja. Furiozno prvo poluvrijeme Hrvatske, zasigurno najbolje na ovom Prvenstvu, odnijelo je svu neizvjesnost oko pobjednika što je omogućilo Slavku Goluži odmor najboljih igrača i "izjednačavanje energetske situacije" u odnosu na Francuze koji su igrali dan prije.

Hrvatska je Bjelorusiju slomila onako kako to obično bolja momčad čini - obranom koja je rezultirala velikim brojem laganih golova. Rutenka je bio dobro zatvoren, Alilović raspoložen, naša krila ponovno ispred svih protivnika, a guranje lopte prema naprijed uobičajeno izvrsno i brzo. Pomogli su i očajno raspoloženi bjeloruski vratari, u tom prvom dijelu Hrvatskoj je zaista ulazilo gotovo sve. Lagani golovi dali su sigurnost i pucačima u postavljenom napadu, počeo je Duvnjak, nadovezao se serijom Bičanić, kasnije je nastavio i Stepančić. Kaubojima je polazilo sve za rukom, od cepelina do lobova, bilo je to poluvrijeme iz udžbenika i najbolja hrvatska prezentacija u lovu na naziv najatraktivnije momčadi SP-a.

Drugi je, pak, dio bio prezentacija hrvatske rukometne budućnosti koja je već u Španjolskoj, pred našim očima, postala sadašnjost.

Naravno, ne sadašnjost u smislu da Stepančić, Mandalinić, Marić, Šprem i Ivić mogu već danas samostalno biti kandidati za medalju. Uostalom, bjeloruskih 15:12 u drugom poluvremenu to zorno potvrđuje. Još je tu "zelenila", mladosti, neiskustva i prije svega neznanja, taktičkog, ali i igračkog, kako u napadu tako i u obrani.

Rukomet je, kao i košarka, izrazito timski sport u kojem pobjeđuju iskusne ekipe, pa nije ni za očekivati da ti momci već danas znaju sami pobjeđivati. Mandalinić i Ivić su '92. godište, Stepančić, Šprem i Marić su '90., a to su zaista rane godine za vrhunske rukometaše. Usporedbe radi, u Portugalu je Metličić imao 27, Džomba 26, Dominiković 24, da ne govorimo i iskusnijima poput Goluže i Jovića. I oni najmlađi, poput Balića ili Vorija, bili su stariji od ovih momaka.

Zbog toga, oni su danas u još boljoj situaciji nego tadašnji Pakleni. Prostora imaju, ali ne moraju sami naučiti pobjeđivati. A oni koji ih uče nisu ni blizu svome kraju, štoviše, jedan Domagoj Duvnjak - vođa Hrvatske za naredna dva olimpijska ciklusa - tek je godinu dana stariji od Ivana Balića 2003.

Hrvatska je uistinu rukometna velesila iza koje je 10 godina boravka pri svjetskom vrhu, ali i pred kojom je ista takva budućnost bude li i dalje kontinuiteta u vođenju. Uz brojne opravdane kritike HRS-u - ponajviše zbog načina tretiranja proslavljenih igrača (što ne znači da oni svi dovijeka trebaju igrati u reprezentaciji) - Savezu treba odati priznanje što drži do kontinuiteta, što smo imali samo dva izbornika u 10 godina (od kojih je novi učio kod starog) i to se osjeti na rezultatima.

S kvalitetom i mladošću koje Hrvatska ima na raspolaganju, možemo se osjećati prilično samopouzdano. Duvnjak je svjetska klasa. Aliloviću je mlad za vratara, a Ivić pokazuje ogroman potencijal sa samo 20 godina. Gojun i Kopljar sada su već potvrđeni obrambeni igrači, Kopljar je već odigrao puno vrhunskih napadačkih predstava u klubu i u reprezentaciji, ali i Gojun ima "bombu" u ruci. S Čupićem i Štrlekom na krilima sigurni smo još niz godina, a pravo su blago Stepančić i Mandalinić.

Stepančić to konkretno pokazuje već u Španjolskoj, uz poneku tehničku pogrešku i nerezonski šut viška, vidjeli smo često i njegov "top" u lijevoj ruci, dok Mandalinić još namješta ciljnik - no njemu je tek 20. Za vanjskog igrača to je tek početak ozbiljne karijere, a njegove fizičke predispozicije, brzina, eksplozivnost i razoran šut koje demonstrira i na ovakvoj razini jasno svjedoče da ga čeka jako lijepa karijera , izbjegne li ozljede i nastavi li se pravilno razvijati. Hrvatskoj rukometnih bisera ne nedostaje ni pored navedenih, od Zagrebovog Ante Kaleba nadalje.

Velika je stvar za Hrvatsku što je u Španjolskoj postigla rezultat, a da je napravila novi korak u pomlađivanju selekcije. O susretu s Francuskom uvelike ovisi hoćemo li taj rezultat nazvati jako dobrim ili samo korektnim, no da je ostvaren važan korak za karijere navedenih mladića, a da nije patio rezultat - to već sada znamo. Jer od Francuza smo gubili i s onima kojih ovdje nema, pa bi bilo suvišno raspravljati - u slučaju eventualnog poraza - "što bi bilo kad bi bilo".

Susret s Bjelorusijom donio nam je i odlično raspoloženog Ninčevića koji je pokazao kako Štrlek ne da neće nedostajati, već da je možda ovoga trenutka i u boljoj formi od nesretnog Manuela.

Dakako, četvrtfinale donosi potpuno drugačiju utakmicu u kojoj neće biti ni tih laganih, atraktivnih pogodaka, ni previše prostora za najmlađe. Bit će to susret za Kopljara, Bičanića, Čupića, Vorija, Alilovića, Gojuna i prije svih - Domagoja Duvnjaka. Susret u kojem će nam oni pokazati svoju stvarnu vrijednost u odnosu na olimpijske i svjetske pobjednike.

No, vrijedi makar na dan uživati u svemu što smo od hrvatske rukometne sadašnjosti vidjeli do sada u Španjolskoj, jer ta sadašnjost nudi puno razloga za vjeru da će biti još bolja - u budućnosti.