Je li Srbija zaista favorit?

Iako će vjerojatno biti onih koji zbog zvučnosti suparnika misle drugačije, iz perspektive momčadi koja je jednom bila pobjednik, a lani polufinalist Svjetske skupine, susret četvrtfinala Davis Cupa ne može biti na vrhu, pa niti među dva-tri najvažnija ogleda koje je hrvatska reprezentacija ikad igrala. Najvažniji i najveći od svih četvrtfinalnih vjerojatno jest, po pozornosti koju će privući je definitivno ispred mnogih drugih hrvatskih nastupa, ali unatrag pet godina, bilo je i većih od vikenda koji dolazi.

Carson, Split, Bratislava i Poreč

Da je pobjeda u finalu Davis Cupa po važnosti ispred svih ostalih susreta koje je Hrvatska ikad igrala, zaista nije potrebno posebno argumentirati. Prosinac 2005. u Bratislavi ostat će upisan u povijesne knjige, a slavlje nakon te pobjede teško ponovljivo - ako Hrvatska još jednom stigne do kraja u Davis Cupu, može li biti slađe nego prvi puta?

No, četvrtfinalni susret sa Srbijom čak neće biti najznačajniji Davis Cup ogled koji se odigrao u Splitu. Da nije bilo rujna '05. i polufinalne pobjede nad Rusima na ispunjenim Gripama, ne bi bilo ni bratislavskog finala, a uspjeh protiv reprezentacije koju su vodili Nikolaj Davidenko i Mihail Južni na terenu i Šamil Tarpišev na klupi nedvojbeno je imao veliku težinu.

Doduše, možda ne tako veliku kao slavlje u kalifornijskom Carsonu ranije iste godine, u ožujku, kada je američki Dream Team s Andyjem Roddickom, Andreom Agassijem i braćom Bryan pao pod kvartetom predvođenim Ivanom Ljubičićem. Istina je, bilo je to "samo" prvo kolo, ali zaista nezaboravno prvo kolo.

Da ne ispadne da u povijesne možemo svrstati jedino pobjede, vrijedi se prisjetiti i drugog hrvatskog polufinala u Svjetskoj skupini, onog lanjskog, koje nije završilo sretno. Istina je, porečki ogled s Česima teško da se usjekao u pamćenje hrvatskim ljubiteljima sporta - istovremeno se igralo za visok plasman na košarkaškom Europskom prvenstvu u Poljskoj, a atmosfera u dvorani u kojoj se uglavnom čula češka pjesma nije mogla nagnati ljude koji nisu teniski zagriženici da pomisle da se tu igra nešto zbilja važno.

Ipak, igralo se - taj polufinalni susret nosio je mogućnost finala Davis Cupa na domaćem terenu, protiv izazovnog protivnika poput Španjolske, a to je prilika kakvu ne dobivaš baš svaki dan. Za usporedbu, bude li pobjede u ogledu sa Srbijom, hrvatskim igračima bi idući korak bilo polufinale u Čileu ili Češkoj - zvuči li vam to jednako primamljivo kao finale kod kuće?

Više nego Hrvatskoj, vikend koji dolazi ima povijesnu dimenziju reprezentaciji Srbije. Ovotjedni gosti u Splitu još nisu bili četvrtfinalisti Svjetske skupine, a prvo četvrtfinale uvijek ima posebnu težinu - bilo je tako i s prvim hrvatskim, 2002. u Buenos Airesu, kada je Argentina slavila s 3-2.

Na vagi odlučuju nijanse

No, naravno, nećemo ostati samo u prošlosti. Put koji je hrvatska reprezentacija prošla vrijedilo je istaknuti zbog prisjećanja na neke ranije, važnije vikende od onoga koji slijedi - kako god završio ogled u Spaladium Areni, tenis će se igrati i dan kasnije, Hrvatska će i iduće godine biti u Svjetskoj skupini, a pobjednička 2005. i dalje će biti to što jest, velika pobjednička 2005. godina.

Pred nama je, pak, susret u kojem i Hrvatska i Srbija imaju dovoljno aduta za vjeru u pobjedu. Gostujući su prilično jasni - Novak Đoković prije svega, nitko tko će igrati u Splitu nije tako dobar tenisač kao Đoković, a prvi do njega, Nenad Zimonjić kao svjetski broj jedan u parovima, u kojima mu je redoviti partner Daniel Nestor. No, bez obzira na korijene, Nestor igra za Kanadu...

Važan adut reprezentacije na čijoj je klupi Bogdan Obradović bit će i motiv, no motivirana će biti i Hrvatska.

Ako je Đoković najbolji tenisač koji će ovog vikenda igrati u Splitu, Marin Čilić i Ivan Ljubičić su drugi i treći najbolji, što će, ne dođe li do nekog novog problema s ozljedom, ponajprije već "načetog" Ljubičića, biti velika vrijednost za Hrvatsku.

Kvaliteta je tu, i Čilić i Ljubičić znaju i mogu igrati tenis, a ukoliko će u paru moći pomoći Ivo Karlović, bio bi to dodatni plus. Jedino što možemo poželjeti je, naravno, zdravlje, u mečevima na tri dobivena seta teško ide ako nisi dovoljno spreman...

Na kraju, ali ne najmanje bitno, Hrvatska će se moći osloniti i na domaći teren. Ne na domaći teren kao u lanjskom polufinalu u Poreču, kada su dominirali Česi, već na pravu domaćinsku atmosferu - želja reprezentativaca je već neko vrijeme bio Split, za ovaj je susret ta želja i ispunjena, a kako je prije pet godina izgledalo na ispunjenim Gripama, pred još više ljudi u Spaladium Areni moglo bi biti još bolje.

Naravno, neće tribine donijeti pobjedu. Zna se reći da postoji atmosfera u kojoj ne možeš izgubiti, ali to se tako samo kaže - ne postoji atmosfera u kojoj ne možeš izgubiti, ali postoji atmosfera koja će pomoći ukoliko su stvari izjednačene i odlučuju nijanse. Za izjednačenost susreta presudni su ljudi na terenu - ukoliko Đoković ili Čilić ili Ljubičić, ili bilo tko drugi u obje reprezentacije, neće biti pravi, neće pomoći niti odmoći bilo kakav pritisak s tribina.

Ukoliko svi budu zdravi i spremni i odigraju kako znaju, bit će to pravi spektakl, sa šansama za pobjedu na obje strane. Pola-pola je nekako najrealnije - čeka nas jedan od onih vikenda zbog kojih je Davis Cup tako neizvjestan i ujedno tako lijep za praćenje.