Zašto je Pavić čaroban i kako je Hrvatska pobijedila Pro Recco

Hrvatska vaterpolska reprezentacija uspela se na Olimp 12. kolovoza 2012. kada je u finalu ljetnih Igara svladala Italiju, nešto manje od dva mjeseca ranije u finalu Svjetske lige nadigrala je Španjolsku i okitila se zlatom, a još mjesec unazad Mladost je kao jedna od dvije hrvatske momčadi ušla među četiri najbolje u Ligi prvaka.

Svoje je prste u ostvarenju svakog od ta tri pothvata imao Josip Pavić. Njegova zaslužena nagrada od FINA-e stigla je na zalasku godine, nakon što su njemu i Mihu Boškoviću pripala i sva domaća priznanja. LEN je prethodno Boškoviću dodijelio europsku inačicu nagrade, ali FINA je nakon organiziranog vijećanja (koje nije dugo potrajalo zbog očitog rezultata) objavila očekivani ishod - Pavić je najveći među velikanima.

47,5 posto "ljudi u crnom" s vaterpolskom teorijom u malom prstu odlučilo je i službeno Pavića proglasiti vladarom igre u uzbudljivoj 2012. Da Hrvatskoj nije bilo premca ove godine u kloriranoj vodi dokazuje i činjenica da je jedini iza Splićanina s dvoznamenkastim postotkom bio Miho Bošković (30,7%). Daleko iza vodećeg dvojca smjestili su se Andrija Prlainović i Stefano Tempesti s po 8,9 posto glasova. Na petom mjestu Jugov je Crnogorac Aleksandar Ivović sa četiri posto glasova.

Mogao je tu svoje mjesto naći ponovno Filipović, koji je osvojio nagradu FINA-e za najboljeg vaterpolista 2010., ubacivao za Pro Recco u još jednoj slavljeničkoj godini te igrao bitnu ulogu u kolovozu za reprezentaciju Srbije. Možda i Madaras, koji je bio u sličnoj poziciji kao njegov tadašnji kolega iz Pro Recca, no dalje od nominacije i na prste brojivog postotka nitko u oštroj (hrvatskoj) konkurenciji ne bi stigao.

Zajedničko svim preostalim nominiranim i spomenutim prijedlozima je da su nosili kupaće gaćice talijanskog prvaka Europe. No, imaju jedan nedostatak. Najskuplje su plaćeni vaterpolisti koji igraju za najmoćniji klub u Europi, ali nisu bili dio one Hrvatske koja je tako suvereno i veličanstveno za komad ponosa preletjela osam jakih protivnika na najvećoj svjetskoj smotri.

A da li je zasluženo uskoro 30-godišnji Splićanin s adresom u Zagrebu osvojio ovu prestižnu nagradu krovne organizacije vodenih sportova, suvišno je iti natipkati.

Istina, vaterpolo je momčadski sport. Hrvatska je momčad koja je dominirala na svim natjecanjima u godini na koncu. Klubovi, a unutar jednog je branio Pavić, bili su na Final Fouru Lige prvaka. Nakon što je u bazenu prošlo ljeto "preplivala" sve protivnike, upisala osam pobjeda u osam utakmica u Londonu, cijela hrvatska ekipa dobila je zlatnu medalju.

Sada je red da se iz momčadskog kraljevstva okruni pojedinac. "Ovo je priznanje cijeloj reprezentaciji koja je uzela zlato", Pavić je u stilu izrekao. Da, priznanje je imati dvojicu hrvatskih reprezentativaca koji se u apsolutno svim pokušajima sažimanja vaterpolske 2012. "tuku" za prvo mjesto. Možda ih je trebalo biti još. Ali priznanje je i toj Hrvatskoj imati Josipa Pavića, baš kao što je Josipu Paviću priznanje biti dio stroja koji je nije prestao mljeti suparnike.

Na Olimpijskim je igrama branio u svih osam utakmica, u vodi je bio 222 minute, a za to vrijeme zaustavio je 85 od 121 udarac najboljih svjetskih vaterpolista, što je u prosjeku 70,2%. Za usporedbu, Šćepanović, koji mu je najsličniji po minutaži i broju udaraca (213-122), a koji je vrhunski vratar, imao je 59 obrana tj. 48,4 posto. Nešto veći postotak imao je nominirani Tempesti, no još uvijek daleko od neprobojnog Pavića (59,2).

Da vratar bude izdvojen iz momčadi kao apsolutno najbolji u četvrtini, poluvremenu, utakmici ili na natjecanju, treba biti nešto zaista posebno. Vratar, da bude pored svih "vanzemaljskih" igrača, najbolji na svijetu, treba biti - čaroban.