Zar sam uspjeh nije najveća nagrada?

Ante Kostelić, bez diskusije, kompleksan je čovjek i sjajan trener te vrhunski motivator i vođa. Ali, ponekad i izuzetno "težak". Sjećamo se još njegovih negdašnjih nesuglasica s medijima i borbi protiv vjetrenjača te, najsvježijeg, razmjenjivanja "uboda" s ocem i trenerom Blanke Vlašić, Joškom...

Dojma smo da ponekad zaista podcjenjuje druge sportove, što si niti jedan vrhunski atleta ili trener ne bi smio dopustiti. Ali, isto je tako istina da se nemali broj puta nađe izazvan. A temperamentan kakav je, uvijek uzvraća.

Uoči Snow Queen Trophyja 2011. ponovno se našao u središtu medijske pažnje, premda ne iz isključivo sportskih razloga. Nažalost. Povod je, naime, bilo pismo koje je Joško Vlašić uputio Hrvatskom olimpijskom odboru, kako bi im "zaželio sretnu i pametniju Novu 2011. godinu".

Otac najbolje hrvatske atletičarke u tom je tekstu HOO zamolio da "ne lažira rezultate najboljeg hrvatskog sportaša", revoltiran ponajprije činjenicom da ga je stariji Kostelić pobijedio u tradicionalnom izboru trenera godine.

Čudio se Joško zašto komisija nije navela sva vrhunska Blankina dostignuća u 2010., spominjao (izostavljena) natjecanja koju su pandani Svjetskom skijaškom kupu te nas na kraju poučio kako "nije čudo da je Vlada nagrade za vrhunska dostignuća srezala za 50 posto, jer su ona i tako devalvirala navalom zlatnih odličja kojekakvih 'berača šparoga', koji Hrvatsku afirmiraju manje od 'Prometova' autobusa na liniji Lora - Lovrinac."

Bilo bi baš zanimljivo da se usudio te naveo i na koje to točno "berače šparoga" misli; čiji trud i znoj podcjenjuje, kojeg hrvatskog sportaša tako omalovažava. Hrvatsku reprezentaciju u samostrijelu? Judašicu Barbaru Matić? Plivača Ivana Capana, možda Ivana Balića? Reprezentaciju športskog ribolova na moru, reprezentaciju u streljaštvu, jedraše, plesače, kuglaše, ulične košarkaše, taekwondoaše, stolnotenisače, boksače, dizače utega, gimnastičare, boćare, karataše, kajakaše, hrvače? Jer, svi su oni bili na HOO-ovom popisu.

Novogodišnju čestitku započeo je, nadalje, osvrtom na ceremoniju koja je u Lisinskom organizirana povodom Dana hrvatskog športa: "Ovogodišnje okupljanje izgledalo je kao jedna velika blamaža, lobiranje i natezanje prema sferama interesa. Ako vi ne možete ponuditi pravedno rješenje Vladi, onda morate dopustiti da to učini netko drugi."

Vjerujem da smo složni kako sport zaista jest stalno takmičenje - kako izravno na planinama, stadionima, u dvoranama i u vodi - tako i izvan njih. Sportski se duh očituje u svakome sportašu, treneru i serviseru, ali jedna je karakteristika koja "dobre" razdvaja od onih "najboljih" - valja, prije svega, znati uočiti granicu. A upravo na to zaboravili su i Vlašić i Kostelić, međusobnim prepucavanjima, optuživanjima i umanjivanjem vrijednosti na svoje ime stavivši jedan nešto tamniji i neuobičajeni pečat.

Ne pada nam na pamet ni napadati, ni braniti bilo jednog, bilo drugog ili se pak svrstati na nečiju stranu argumentacije. Nijedan sport nije lagan, jer da jest onda bismo svi bili svjetski i europski prvaci i olimpijski pobjednici. Svakog sportaša valja maksimalno jednako respektirati, a posebno to vrijedi i za sve ljudi koji iza njih stoje i u razvoj njihove karijere itekako su duboko uvučeni.

Ružno je, stoga, vidjeti nesuglasice dva velikana hrvatskoga sporta; čovjeka koja su samo svojom ogromnom snagom volje, velikim dijelom vlastitim sredstvima i, dakako, čeličnom disciplinom, svoju djecu doveli do samoga vrha svijeta. Oboje sličnim putem, bez podrške, prostora i opreme, iz male zemlje koja je jednoć "jedva igrala samo nogomet", i koju su Amerikanci tražili "negdje u Africi".

Premda Vlašić u pismu HOO-u apostrofira kako "ne želi umanjiti genijalnost Ante Kostelića", on to neizravno ipak radi. Kao što to čini i Gips, kada mu odgovara, prenosi RTL, kako "slalom nije skok u vis, gdje ih petoro nastupa i znaš tko bi mogao pobijediti." Zar je tako? Pa onda bismo vjerojatno svi voljeli čuti njegove točne prognoze, možda se nešto na tome dade i zaraditi?

Treba li nam sve to? Skijanje jest težak, ali i skup sport. No, ništa manje, a ni više, teška ni skupa nije atletika. Gorčinu nije lako smisleno artikulirati, a gorčine u Jošku Vlašiću, vidljivo je, u ovome trenutku ima jako mnogo. No, upravo sposobnost da se ponekad štogod prešuti, možda pokuša što je moguće više marginalizirati i u prvi plan ipak staviti sportaše, ono je što vas izdvaja iz mase, čini stvarno velikim. Jer, sportaši su ti koji nas čine sretnima i ponosnima, koji promoviraju Hrvatsku, svoje gradove i županije, koji su naši najbolji ambasadori.

Blanka je ove godine primila svu silu priznanja, a u vitrinama ih svakako imaju i Ivica i Janica. Nije li upravo to najvažnije? Pustimo trenerske nagrade postrance, pa nije li najveća nagrada i zadovoljština vidjeti učenika, sportaša, sina ili kćer kako pokorava svijet, ostvaruje vrhunske rezultate, oko vrata vješa svjetske i olimpijske medalje?