Medveščak u svom "filmu"

Prve su godine, ukratko, Medvjedi bili posebna priča jer su novi, jer su u EBEL donijeli punu dvoranu i fantastičnu atmosferu i jer su naposljetku kao debitanti izborili mjesto u polufinalu te ispali od kasnijeg pobjednika, Red Bulla iz Salzburga.

Druge su godine bili posebna priča jer su gotovo sve to ponovili. Tek nijansu slabiji rezultat, četvrtfinalno ispadanje od finalista KAC-a, nije pokvarilo sveukupno pozitivan dojam.

Treće su godine već standardno posebna sportska priča. Godinu su počeli vrlo ambiciozno, s redizajniranom momčadi koja je uklopljena u viziju novog trenera Martyja Raymonda. I u desetom su kolu, protiv prošlosezonskog krvnika, na najljepši način podsjetili zašto imaju punu dvoranu na svakoj utakmici i zašto se o njima govori kao ljubimcima zagrebačke publike.

Podsjetili su sve koji su u nekom proteklom razdoblju zaboravili, ili barem nakratko smetnuli s uma, bit sporta, nadmetanja i dokazivanja svojih mogućnosti samome sebi i protivniku. Podsjetili su kako sport može i mora biti prvenstveno zabava nakon koje će se prisutni zadovoljno vratiti svakodnevnici, bez obzira na konačan ishod utakmice.

Jer i da je Medveščak izgubio nedjeljni dvoboj protiv KAC-a, a moglo se to dogoditi u najmanju ruku zbog jednostavne činjenice da je klagenfurtski sastav itekako kvalitetan, dojam bi ostao identičan. Zagrepčani su odigrali možda i najbolju utakmicu od ulaska u EBEL.

Kao i mnogo puta do sada, pristup koji je Medvjede krasio od prve do posljednje sekunde - koji ih je natjerao da se tijelima bacaju pred udarce, da stišću suparnika čim počinje napad, da nema niti jednog jedinog izgubljenog duela ili potjere za pakom - brisao je sve razlike koje se u nekim kolektivima vole naglašavati. Nije bilo željnih i manje željnih, domaćih i stranaca, starih i mladih, ovakvih ili onakvih, kako na sportskom borilištu, tako i izvan njega. Svi su bili Medveščak radi zajedničkog cilja i uživali u tome, i nekoliko je tisuća ljudi za plaćenu ulaznicu dobilo upravo ono što su i željeli. A i malo više.

Na kraju je, potpuno zasluženo, ipak stigla i najveća nagrada za uloženi trud. Pobjeda je začinila cjelokupni doživljaj i omogućila svim ljubiteljima Medveščaka, hokeja, ali i sporta općenito još jedan scenarij kojega se ne bi posramili ni brojni filmski redatelji.

"Bonus bodove", kao da su uopće bili potrebni, donijela je rijetko viđena putešestvija mladog Mate Tomljenovića pod nazivom "iz Slovačke u Ledenu dvoranu u zadnji čas", da bi se hrvatski vratar stigao proslaviti i s nekoliko važnih obrana, unatoč dvama primljenim pogocima zbog očiglednog neiskustva. Svoj su doprinos, jedini ne tako bajan, dali i suci nekolicinom upitnih odluka na štetu domaćina, ali kako to često biva time su samo "nabrijali" atmosferu i pojačali zadovoljstvo završnog trijumfa.

Medveščak je danas vidljivo brži na ledu, vidljivo duže može držati visoki ritam igre, ali jednako je vidljivo ostao ono što je bio od svog početka u EBEL-u. Sportski primjer vrijedan isticanja, i to čestog.