Lentulus, Humilis, Imbecillus

Možda ne znate tko su oni, jesu li serviseri, treneri ili predstavnici proizvođača, ali znate što nisu. Oni nisu natjecatelji. Iz vrlo jednostavnog razloga - nisu dovoljno dobri da bi to bili. Upravo ste vidjeli savršenstvo kontrole skija i padine, samo da bi shvatili da postoji nešto još bolje. Puno bolje.

U subotu ste vidjeli spust po Streifu.

Vidjeli ste salto Petera Filla, koji samo srećom nije zaslužio pridjev "mortale". Vidjeli ste brojne spustaše koji unatoč čučnjevima s 200 kila na leđima nisu imali snage ostati na idealnoj liniji. Vidjeli ste skije koje su poskakivale u svakom zavoju, odbijajući se od agresivnog leda. Vidjeli ste one najbolje na svijetu kako pate, i kako se bore do posljednjeg atoma snage, ne samo za sekunde, već i za život.

Vidjeli ste ono najbolje što skijanje ima za pružiti u izazovu vrijednom njihovih sposobnosti. Skijaši iz vrha Svjetskog kupa na samom su kraju Gaussove krivulje skijaškog znanja, toliko različiti od ostatka populacije da fine nijanse njihovog umijeća mogu doći do izražaja samo na Streifu, Lauberhornu ili Stelviu.

Citius, altius, fortius. Brže, više i jače u skijanju, za razliku od velike većine ostalih sportova, na žalost znači i opasnije, tako da staze poput Streifa svake godine uzmu svoj danak. Vi i ja, iz naših toplih fotelja možemo reći da su oni koji se odluče kroz nešto takvo spustiti sami krivi. I da su manje ili više ludi. I sigurno bi donekle imali i pravo. Ali činjenica je da se skijaši svake godine sukobljavaju sa Streifom iz jednostavnog razloga - oni žele biti najbolji u najzahtjevnijim situacijama. Element opasnosti koju takve zahtjevne staze donose je nužno zlo, nešto protiv čega se svi bore, ili bi se trebali boriti.

Nakon spektakularnog i opasnog spusta u subotu, u nedjelju niste vidjeli prvu vožnju slaloma po stazi koju je postavio Ante Kostelić. Jer je njegova staza bila - preteška. Dan nakon Streifa, netko nam poručuje da je slalom staza prezahtjevna i da se nešto moralo poduzeti. Za što, točno? Za sigurnost skijaša? Od svih disciplina, našli smo slalom u kojem želimo usporiti skijaše?

U prosincu je, dan nakon teškog spusta, vožen superveleslalom u Beaver Creeku. Na Ptici grabljivici, skijaši su jurili debelo preko 100 km/h po stazi u koju su zavoji ugrađeni bez ikakvog obzira za sigurnost i zdravlje skijaša. Po stazi na kojoj je slomljeno rame zaustavilo sezonu Natka Zrnčića Dima. Po stazi na kojoj je minutama ležalo beživotno tijelo Austrijanca Maxa Franza, nakon što je doslovce skočio u besmisleno postavljena vrata svoga trenera.

Sjećate li se teških kritika koje je tada na račun Burkharda Schaffera, postavljača staze i trenera austrijskih spustaša, uputio Günter Hujara? Kako ga je pred svima izvrijeđao, rekavši mu da si želi podići spomenik? I kako mu je oduzeo pravo postavljanja staze, jer mu je kao povjereniku natjecanja sigurnost skijaša najvažnija? Ne, ne sjećam se ni ja.

Ali zato se možda sjećate da je Hujara u utorak primio delegaciju skijaša, koji su nakon ogleda Streifa tražili da se prvi trening spusta otkaže zbog slabe vidljivosti, guste magle i premekanog snijega. I sjećate se kako je Hujara tu molbu glatko odbio i da se na tom treningu teško ozlijedio Andrej Jerman.

I sada je odjednom slalom staza postala preteška. U renomiranom Kitzbühelu, gdje se već preko 80 godina traže oni najbolji od najboljih, Hujara je odbio prihvatiti postavu staze jer je ona, iako potpuno po propisima - preteška?! U rijetkom trenutku vrhunskog skijanja kada teže za promjenu ne znači i opasnije po zdravlje, šef muškog skijanja odlučio je pokazati tko je gazda u njegovoj birtiji. U nedjelju se nije moralo težiti bržem, višem i jačem, Hujarin moto za slalom je radije bio sporo, nisko, slabo. Lentulus, Humilis, Imbecillus. Pa si vi prevodite kako želite.