Rođenje rekordera

"Nisam legenda. Običan sam čovjek koji je, izgleda, samo dobar u onome što voli raditi."

Foto: EPA

Bio je 25. kolovoz, godina 1991. Mladi Nijemac rođen u Hürth-Hermülheimu sjeo je u bolid broj 32, Bogu kratko zahvalio na velikodušnom, a pomalo i smiješnom izostanku Bertranda Gachota (zbog sukoba s vozačem taksija u Londonu zaglavio je u britanskom zatvoru), te se nije mogao suzdržati, a da se još jednom ne nasmiješi izuzetnoj dovitljivosti svoga menadžera Willa Webbera.

Michael Schumacher do toga je dana u "dječjim kolicima" iz kućne izrade tek ponešto ojačane konstrukcije i s ugrađenim motorom mopeda neumoljivo razbijao kvartovske rasvjetne stupove, pobjeđivao nerijetko i dvostruko starije suparnike na stazi u Kerpen-Horremu te osvajao premijerne, a pokazat će se mnogo kasnije, nikako ne i zadnje titule. Prvi je pravi trofej podignuo sa šest godina, a već 1984. postao juniorskim karting prvakom Njemačke. Uslijedilo je svjetlo razdoblje njegove potpune afirmacije i dominacije; potukao je konkurenciju na mnogim domaćim i europskim natjecanjima, a ubrzo je čak i okončao školovanje kako bi izučio zanat mehaničara.

Nakon nekoliko godina sudjelovanja u "niželigaškim" natjecanjima - Formuli Ford i König serijama, 1989. pod paskom je novoga menadžera krenuo u pokoravanje "Formule 3". Nakon brzopotezno se osvojene titule sljedeće sezone s nekoliko kolega pridružio juniorskom trkaćem programu Mercedesa, te na zadnjoj utrci na stazi Autódromo Hermanos Rodríguez dokazao klasu i pobijedio.

Formula One ili Formula Own

Vratili smo se u 1991., točno u vrijeme kada apsolutno najveća legenda automoto sporta kreće u svoju prvu profesionalnu, pravu, F1 vožnju. Zbilo se to na Spa Francorchamps stazi u Belgiji, mjestu konačnog Schumacherova ispunjenja, gdje je sa sjetom iza sebe ostavio sve vožnje na istrošenim, poluuništenim gumama svojih konkurenata i pobjede koje je čak i u takvim uvjetima uspjevao ostvariti. San je u samo sedam dana postao java.

Na testiranju u Silverstoneu vikend ranije, Schumija su, naime, zapazila dvojica članova ekipe Jordan-Forda, vlasnika Eddieja Jordana, a "poguranac" je dobio i od Webbera koji je Eddieju zagarantirao da "Michael odlično poznaje belgijsku stazu" (zapravo ju je upoznao - oko nje vozeći bicikl). No, poslije to nije bilo važno - Jordan je sedmim mjestom u kvalifikacijama ostvario najbolji dotadašnji rezultat (bila mu je to prva F1 sezona), a premda Schumacher utrku nije završio zbog kvara na kvačilu, bilo je jasno da je svijet formule dobio izuzetnog talenta - čovjeka po kojemu će se najpoznatije automobilističko natjecanje popularno nazivati "Formula Own".

Malo talijansko selo Monza sljedećega je dana, pak, bilo poprištem - prvih njegovih ozbiljnih pregovora. Jordanova namjera da sljedeće sezone koristi Yamahine motore nije naišla ni na najmanje odobravanje u Schumacherovu malome timu te je prigoda prelaska u Benneton Ford ugrabljena istoga časa. "Bili smo svjesni da bismo ostankom u Jordanu mogli doživjeti katastrofu. Zato smo iskoristili prigodu, premda mi nije bilo svejedno nakon samo 500 odvoženih metara otići iz ekipe koja mi je podarila mogućnost da uopće nastupim u F1."

Početak jedne legende

Prvu pravu natjecateljsku sezonu odradio je 1992. te odmah na svojstven način pokazao koliko će zapravo u ovome sportu u budućnosti igrati važnu ulogu. Zahvaljujući podijima u Meksiku i Njemačkoj te pobjedi u Belgiji, godinu je završio na fantastičnoj trećoj poziciji i to rame uz rame s Nigelom Mansellom i Ricardom Patreseom, vozačima koji su u to vrijeme, smatralo se, imali bolide "kao nitko do tada".

No, kako to običava biti, dogodila mu se i sezona prožeta kontroverzama - Benetton se 1993. istraživalo zbog navodnog korištenja nelegalnih elektronskih pomagala, na VN Velike Britanije prvo je zbog očiglednog propuštanja zaradio stop and go kaznu, a nakon što ju je ignorirao, diskvalificiran je i kažnjen s dvije utrke "hlađenja", da bi mu na omiljenoj stazi u Spau bodovi bili oduzeti zbog 2 mm pretanke daske na podnožju bolida. Do kraja je iste sezone, premda je mogao nastupiti u samo 12 utrka, u nevjerojatno napetoj borbi s dugogodišnjim rivalom Damonom Hillom ipak uspio uzeti svoj prvi naslov (postao je najmlađim svjetskim prvakom poslije Emersona Fittipadia), a trofej je posvetio nešto ranije tragično poginulom Ayrtonu Senni.

U bolidu poznatog proizvođača tekstila Schumacher je sljedeće godine obranio naslov s 33 boda više od Hilla, a s momčadskim je kolegom Johnnyjem Herbertom uzeo i dvostruku krunu, odnosno konstrukcijski naslov. Njegov izvanredan, borbeni i "pustolovni" karakter, sportski duh te motiviranost ubrzo je, pak, prepoznao Ferrari te ga je vrbovao kako bi konačno prekinuo dugogodišnji post - posljednji naslov F1 prvaka podario im je, naime, još 1979. Jody Scheckter.

No, zbog raznih je nevolja i nesreća (1990. je u sudaru slomio nogu) u tome cilju uspio tek 2000., ali isto je ponovio 2001. te još jednom 2002, u tri sezone ukupno pobijedivši 29 puta. Šesti svjetski naslov i rušenje rekorda koji je do tada držao Juan Manuel Fangio osvojio je u "mrtvoj trci" s Kimijem Raikkonenom i Juanom Pablom Montoyom, a sezonu je kasnije još jednom ispisao povijest u prvih 14 utrka trijumfiravši 12 puta! (Te se godine zaustavio na broju 18).

Sunce je počelo zalaziti

Šest odustajanja i 62 osvojena boda Michaelu su 2005. bila dovoljna "tek" za treće mjesto, a tomu je glavni krivac bilo novouvedeno pravilo o zabrani mijenjanja guma tokom utrke. Jedan set Bridgestoneovih guma 60-ak krugova jednostavno nije mogao izdržati pa je naslov na koncu uzeo Fernando Alonso. U sljedeću je sezonu pak ušao neprepoznatljivo i slabo; Alonso mu je već poslije tri utrke bježao za 17 bodova, ali fantastičan stav, hladna glava i prije svega steknuta vještina gotovo su ga doveli do na, VN Japana, sa Španjolcem bodovno izjednačio na čelu te bio na rubu osvajanja osmog naslova prvakam kada je sve upropastio kvar na motoru. U posljednjoj utrci, premda će i ona u povijest ući kao jedna od mnogih njegovih veličanstvenih, kažu neki schumacherovskih - rizičnih, a pokatkad čak i ludih, morao se još jednom pomiriti s porazom. Nekoliko je minuta poslije šokirao svijet objavivši kraj karijere, na kalendaru je stajao 10. listopada. Međutim, 30-godišnja jurnjava na kotačima ipak ga je nagnala da se vrati 2010. i to kao glavna uzdanica Mercedesa; momčadi u kojoj je davnih dana tek skupljao iskustvo za busanje s "velikim dečkima".

"Nakon stanke se čovjek zaista jako poželi utrkivati. Mnogo je mojih kolega možda i trebalo ovu kratku stanku, ali da je odluka bila samo moja - reći ću da sam mogao i bez nje. Sada sam sretan što mogu nastaviti."

Premda je iza sebe ostavio i mnogo kontroverzi - sumnjalo se da je sudjelovao u namještanju prvenstava 1994. i 1997., od momčadskih kolega tražio propuštanje na stazi, koristio nelegalno gorivo te da u izravnim duelima nije imao čak ni onu ljudsku granicu, Schumacher će zauvijek ostati zapamćen po jedinstvenosti, izuzetnom stručnom znanju i činjenici da je najbolji bio onda kada je najviše trebao. (Pre)često je izabirao "ludu" pojedničku putanju, onu koja drugima nije bila baš ni u kakvim kombinacijama, a najveličanstvenije je utrke vozio po kiši, kada se zapravo i prepoznaje istinski talent.

U sve to spada naravno i 31 rekord koji je postavio do 2006, a koji između ostaloga uključuje pet uzastopnih naslova prvaka svijeta, 91 pobjedu (7 redanih), 72 pobjede s jednom momčadi (Ferrari), 8 pobjeda na jednoj VN (Francuska), 43 druga mjesta, 154 pobjedničkih postolja, 190 utrka završenih s osvojenim bodovima, 19 uzastopnih utrka na pobjedničkom postolju, 4741 krugova, odnosno 22.155 kilometara krugova u vodstvu, 68 najboljih startnih pozicija, 115 kretanja iz prvoga reda, 76 najbržih krugova, 40 dvostrukih trijumfa, 22 savršena rezultata (prvi je startao, odvozio najbrži krug te na koncu pobijedio), 1369 prvenstvenih bodova, 24 uzastopno završenih utrka, 121 od 180 bodova za prvaka, 13 pobjeda u jednoj sezoni (13 u 2004.), 10 najbržih krugova u jednoj sezoni, 17 pobjedničkih postolja jedne godine (17, 2002.), najveći broj preostalih utrka u prvenstvu nakon osvojenog naslova (6, 2002.), 15 uzastopnih godina s pobjedom...

The king is back...

Mnogi su svjetski pisci i redatelji iz njegova lika i djela crpili nenadmašnu inspiraciju za osobne projekte, a svoju je popularnost na filmskom platnu i sam iskoristio posudivši glas Disneyevu animiranom filmu "Auti" te se pojavivši i u francuskom uratku Frédérica Forestiera "Asterix i Obelix na Olimpijskim igrama".