Što je plivač bez brkova?

"Plivanje nije sve na svijetu. Pobjeđivanje jest", običavao bi Arnold Spitz govoriti svome sinu Marku. Najstariji od troje djece oca Arnolda, direktora kompanije za proizvodnju čelika i majke Lenore, proplivao je takoreći prije no što je prohodao. Prve je plivačke korake s dvije godine učinio na Waikiki plaži u Kaliforniji, a njegova se majka iz toga razdoblja prisjeća: "Trebali ste tog dječaka vidjeti kako uranja u ocean. Trčao bi kao da namjerava počiniti samoubojstvo."

Legendarni američki plivač rođen je 10. veljače 1950. u Modestu, a poslije prvih "vodenih avantura" na Havajima, premijerne je kompetitivne instrukcije primio u lokalnom klubu Sacramenta. Od devete ga je godine u Arden Hills Clubu trenirao proslavljeni Sherm Chavoor, kreator još šestorice olimpijskih pobjednika te čovjek od apsolutnog Spitzova povjerenja, a kasnije i njegov dugogodišnji mentor.

Chavooru nije dugo trebalo da prepozna Spitzov izniman sportski talent te ga uvede u program ozbiljnog natjecanja; do desete je godine, tako, već držao 17 nacionalnih i jedan svjetski rekord, a iznadprosječni su rezultati njegovu obitelj primorali da u svrhu pružanja boljih uvjeta svom 14-godišnjem sinu nanovo promijene boravište. Ovoga im je puta odredište bila Santa Clara, a taj im se potez isplatio vrlo brzo jer se Spitz tijekom obrazovanja u tamošnjoj srednjoj školi prometnuo u potpunog "dominatora bazena", držeći srednjoškolske rekorde u baš svakoj disciplini.

Ubrzo potom, godine 1965., otisnuo se na svoje prvo međunarodno plivačko natjecanje. Bile su to Maccabiah Games u Tel Avivu; igre na koje se uvijek rado vraćao jer je već u prvom navratu uz četiri zlata zavrijedio i naslov najboljeg "natprosječnog" sportaša. Samo 365 dana kasnije pobijedio je u utrci na 100 metara prsno na amaterskom prvenstvu SAD-a, a bila je to tek prva od nevjerojatne 24 titule koje je "ušićario" na istome natjecanju. Sljedeće je godine postavio svoj prvi svjetski rekord, zbilo se to na 400 metara slobodnim stilom u jednom malom kalifornijskom bazenu (4:10.60)...

Debakl u Meksiku

Naredan iz serije rekorda postavio je 1967., ovoga puta na Panameričkim igrama. Savršena podloga osvajanju kolajni (5) bio je Winnipeg, glavni i najveći grad kanadske pokrajine Manitobe, a to je fantastično dostignuće tek 40 godina kasnije uspio nadmašiti brazilski plivač Thiago Perreira, koji je 2007. u Rio de Janeiru postao šesterostrukim prvakom.

Spitz je pak u ono vrijeme pobjede nastavljao "beskrupulozno" nizati jednu za drugom i bilo je sve očitije da će na bližeće Olimpijske igre u Meksiko 1968. otputovati u naponu snage i kao jedna od glavnih zvijezda. Prštao je optimizmom (ali i bahatošću) te bez pardona najavljivao berbu medalja, njega ona Coubertinova "važno je sudjelovati" nimalo nije interesirala.

Međutim, koliko se god prije starta busao u prsa, Igre 1968. ipak nije obilježio. "Obećanje" o napadu na šest najsjajnijih odličja propustio je ispuniti na koncu osvojivši tek dva - na 4 x 100 m slobodno (3:31.70) i 4 x 200 m slobodno (7:52.33). Srebro na 100 m leptir uz broncu na 100 m slobodno, zanimljivo je, pripalo mu je iza sunarodnjaka Douga Russela, i to unatoč tome što je upravo leptir bio njegov zaštitni znak, što je bio ponosni vlasnik svjetskog rekorda iste discipline te svih 10 puta u međusobnim okršajima - pobijedio Russela. No, broj osvojenih medalja koji bi za mnoge značio vrlo mnogo, za Spitza je na koncu bio apsolutno razočaravajuć.

Nezadovoljan svojom izvedbom na XIX. olimpijskim igrama, ubrzo je započeo surađivati s legendarnim plivačkim trenerom Docom Counsilmanom, a tijekom tog vremena provedenog na sveučilištu u Indiani osvojio je čak osam NCAA titula. Godine 1971. postao je dobitnikom nagrade James E. Sullivan, koja se svake godine dodjeljuje najboljem amaterskom sportašu u Sjedinjenim Američkim Državama, a od časopisa "Swimming World" primio je i tri nagrade za plivača godine - 1967., 1971. i 1972.

Nikad bolji

Drugi pokušaj uvrštavanja u olimpijsku povijest Spitzu se bližio na velika vrata. Igre u Münchenu trebale su biti trenutak njegova iskupljenja za "prazne riječi" četiri godine ranije, a što je naumio, popularni "Mark the Shark" u njemačkoj je prijestolnici, konačno, i uspio.

Sportski je besmrtan postao ugrabivši čak sedam od namjeravanih šest zlatnih odličja te za svako od njih otplivavši - svjetski rekord! Podvig je to koji nitko do sada nije uspio ponoviti, a brojem medalja 36 godina kasnije s trona ga je zbacio tek Michael Phelps (8, Peking 2008). Utrku na 100 metara slobodnim stilom okončao je u 51 sekundu i 22 stotinke; na 200 m istim načinom plivao je 1:52.78, 100 m leptir 54.27, 200 m istim načinom 2:00.70, 4 x 100 m štafetu 3:26.42, 4 x 200 m štafetu 7:35.78 i 4 x 100 m mješovito 3:48.16.

Valja spomenuti i kako u cijeloj toj priči na 100 m slobodno isprva uopće nije htio nastupiti strahovito se bojeći neuspjeha. Priznao je to i ABC-ovoj novinarki Donni de Varoni netom prije utrke: "Znam da uvijek govorim kako ne želim startati, ali ovoga puta to uistinu mislim. Ako u šest disciplina osvojim šest zlata, bit ću heroj. Ako plivam sedam, a trijumfiram u šest, bit će to promašaj." Na koncu je novi svjetski rekord postavio za pola zamaha ruke.

No, idilu je samo dan poslije Spitzove posljednje utrke pokvarila strašna tragedija. Nekoliko palestinskih terorista 5. rujna iznebuha je upalo u olimpijsko selo i na mjestu ubilo dvoje, a otelo 11 izraelskih sportaša. Svi su u aljkavo izvedenoj akciji spašavanja njemačke policije nešto kasnije ipak skončali svoj život, a Spitz je pod snažnom stražom otpraćen u domovinu jer se sumnjalo da je zbog židovstva i on na terorističkoj tapeti.

Ubrzo potom najveći plivač svih vremena obznanio je odlazak u mirovinu. A bile su mu tek 22 godine...

Život je showbusiness

Odmah nakon prestanka aktivnog bavljenja plivanjem njegova se imena prihvatila agencija William Morris, želeći ga što prije progurati u Hollywood. Neko je vrijeme, tako, gostovao u televizijskim emisijama, imao lakše uloge u TV serijama poput "Sonny i Cher", "Comedy Hour", "Emergency" te radio na prezentacijama za ABC, uključujući i pokrivanje Olimpijskih igara 1976. u Montrealu i 1984. u Los Angelesu.

Okušao se i kao radio i TV voditelj ("Izazov života") te narator (hvaljeni dokumentarni film "Freedom's Fury", producenata Quentina Tarantina i Lucy Liu), a prije no što je "izgorio" i ispucao sav svoj "zvjezdani" kredit postao je planetarno popularan po posteru na kojem polugol pozira sa sedam zlatnih kolajni. Ta je slika postala najpopularniji pin-up poslije razgolićenja Betty Grable. Reklamirao je California Milk Advisory Board, Speedo, adidas, PlayStation, Schick, Sprint PCS...

Okušao se i u rukovođenju agencije za prodaju nekretnina, a namjeru da završi toliko željeni studij zubarstva prvenstveno je zbog velikog uspjeha na OI 1972. ipak napustio. U dvije je godine poslije prvenstva inkasirao oko 7 milijuna dolara (tada je to bila gotovo nedostižna svota), ali i priznao kako nikada ne bi toliko zaradio da nije - dobro izgledao. "Mnogo toga ovisi o situaciji, ekonomskim i gospodarskim prilikama, slavi, ali i izgledu. Nikada nisam vidio magazin ružnih ljudi, ali to je naše društvo. Ne mislim da je ispravno, to je samo činjenica."

Što je čovjek bez brkova

Spitzova era dominirala je obrijanim tijelima i licima. Upravo su zato njegovi gusti brkovi uvijek izazivali posebnu pozornost, a i sam se plivač na njihov račun često zafrkavao. Jednom je prigodom na pitanje sovjetskog trenera usporava li ga njegov "zaštitni znak", odgovorio: "Ne, upravo suprotno. Vodu odvraćaju od mojih ustiju i omogućavaju stražnjem dijelu (brkova) da se podigne i tako me učini pravim metkom u vodi. Zato toliko sjajno plivam." Sljedeće su godine upravo Sovjeti, koji su Spitza vječito špijunirali, po bazenima viđani s - gustim brkovima. A Mark je "samo" provocirao. (Često bi, kada bi ih primijetio kako promatraju njegov trening, namjerno izvodio neobične, ali potpuno pogrešne i usporavajuće pokrete, natjeravši ih da vjeruju kako time zapravo "izgrađuje mišiće". Povjerovali su mu.).

Povratak 42-godišnjeg djedice

Činjenica da je karijeru završio prerano Spitza je ipak tištila pa se 1992. pokušao vratiti i kvalificirati za Olimpijske igre u Barceloni. No, to njegovo "harlekinstvo" ipak nije progurano; 17 godina stariji i oko četiri kile teži nego 1972. na 100 metara leptir otplivao je 58.03, a za uspješan prolazak "probe" trebalo mu je 55.59.

FOTO: Olympic.org