That's all folks!

Iskreno, ne znam kako bi trebalo izgledati ovaj (posljednji) tekst, no osjećao sam potrebu nešto napisati za kraj; četiri godine pisanja s moje strane odnosno čitanja s vaše - ipak zaslužuje neki closure. Sumnjam da zapravo postoji netko kome rastanci "baš dobro idu" i ne volim kada netko to kaže, ali svi smo mi pomalo licemjerni i na sebi ne primjenjujemo baš skroz ista pravila pa ću reći: "ne volim rastanke i nisam baš dobar u tome".

Znam da je to prilično popularno u Hrvatskoj, no ja neću otići bez da otkrijem zašto to radim. Naime, nakon gotovo četiri godine svakodnevnog praćenja Dinama te Cibone, RK Croatia Osiguranja, rukometne i nogometne reprezentacije kada igraju utakmice, ali i europskog ili svjetskog (više se ne sjećam) prvenstva u klizanju, Medveščaka i brojnih drugih sportskih događaja - jednostavno mi je dosta; zaželio sam se "normalnog" odlaska na utakmice. Odlaska u kojem me nije posebno briga što će nakon utakmice reći igrači i treneri odnosno odlaska na utakmicu nakon koje mogu otići na piće i pričati s prijateljima o pogreškama igrača, trenera, sudaca i svemu ostalome što sport čini zanimljivim. Naravno, postoje i privatni razlozi mojeg odlaska, no oni se s razlogom zovu - privatni.

Kroz rad na Sportnetu sam proputovao Europom i vidio mnoge europske gradove i stadione, a spomenut ću samo London (dva puta), Köln, Beč, Amsterdam (dva puta), Bremen, Milan, Bruxelles, Andoru, Udine, Marseille, Prag, Bratislavu te Wembley (dva puta) odnosno isto toliko puta Amsterdam Arenu što samo pokazuje kako jedno veliko hvala Sportnetu – jednostavno nije dovoljno.

Tijekom četiri godine sam pričao i vrijeme provodio s mnogo sportskih djelatnika koje sam prije dolaska na Sportnet vidio samo na televiziji i maštao kako će jednoga dana sjesti sa mnom za stol. Kada se jedno poglavlje zatvara običaj jest izabrati best of pa bih tako od intervjua izdvojio onaj sa Zdravkom Mamićem, dok će mi od igrača u najljepšem sjećanju ostati Ivica Vrdoljak, Hrvoje Čale, Luka Modrić, Dejan Lovren, Zlatko Horvat i Fran Paškvalin; neki od brojnih sportaša koje sam intervjuirao.

Nikada nisam sportaše trpao u stereotipove, a otkako sam se počeo družiti s njima zaključio sam kako sam imao i pravo. Nasuprot mišljenju većeg dijela javnosti, sportaši su vrlo simpatični, uglavnom mladi ljudi s kojima je izuzetno ugodno razgovarati. Naravno da su oprezni prema javnosti jer žive od toga kako će ih se prezentirati, no kada shvate kako ste vi korektni prema njima - vrlo brzo razvijete dobar odnos. Srećom, imao sam priliku raditi za portal koji je, uvjerio sam se to nebrojeno puta, zbog svoje uredničke politike vrlo drag sportašima pa je potom i odnos prema novinarima, konkretno meni, bio i više nego korektan. Dakako, svaki pa tako i odnos sportaša i novinara je dvosmjeran i temelji se na povjerenju.

Nekim suradnicima/čitateljima/sportašima/sportskim djelatnicima ću nedostajati, neki su pak jedva dočekali moj odlazak, no u svakom slučaju meni ćete nedostajati svi: prvenstveno suradnici na Sportnetu kojima ću vječno biti zahvalan (prije svih Tomislavu Pacaku i Dariju Dodiću koji su me "pronašli", pružili priliku i omogućili mi stvari o kojima sam samo sanjao), potom svi ostali kolege, sportski djelatnici te, naravno, čitatelji.

Eto, pozdrav možda nije konačan jer nikad ne znam(o) što život nosi, ali zasad - that's all folks.