Zašto je Zapad tako dominantan?

Nakon nekoliko dobrih draftova (LeBron, Howard, Wade, Bosh) i nekoliko zvučnih prelazaka (Shaq, Garnett, Allen, Lewis...) u drugoj polovici ovog desetljeća činilo da će se balans snaga promijeniti u korist Istočne konferencije - Detroit, Miami i Boston uspjeli su doći i do naslova prvaka pored dominantnih Lakersa i Spursa, a u sezoni 2008.-2009. prekinut je niz od 10 sezona u kojima su momčadi sa Zapada bile uspješnije u međusobnim dvobojima.

Ipak, i te sezone je Zapad bio "dublja" konferencija u kojoj je Phoenix sa 46 pobjeda na TV ekranima gledao kako u doigravanju igra Detroit sa svojih 39.

Sudeći po startu, i ove će sezone Istok ostati u sjeni Zapada. Bez obzira što je svu pozornost ovog ljeta privukao Miami s Wadeom, LeBronom i Boshom, bez obzira što je Stoudamire otišao u New York, bez obzira na sve te draftove i velike franšize na Istoku - Zapad je opet na putu prema dominaciji koja traje od odlaska Michaela Jordana. Lani je omjer Istoka naspram Zapada bio 204-246 (.453), a u ranoj fazi ove sezone diskrepancija je još veća (20-32, .385). Ako pogledamo najbolje momčadi u Zapadnoj konferenciji, trenutno vodećih 8 ima učinak 22-4 protiv suparnika s Istoka, a najboljih 8 istočnih ekipa ima negativnih 13-14 kod protivnika sa Zapada.

Dok na Zapadu postoji 12 ekipa koje se mogu smatrati kvalitetnima i vrijednima doigravanja (a tu su još i dosta perspektive ekipe Clippersa s Griffinom i Gordonom, Kingsa s Evansom i donekle Timberwolvesa s Loveom), na Istoku se na isti način može opisati tek 6 ili 7 ekipa, dok je dosta njih zaglibilo u prosječnost iz koje se ne vidi izlaz, poput Philadelphije, Toronta, Netsa, Pistonsa, Pacersa, Bobcatsa. Pa se bez obzira na moćni Miami ili eventualni prelazak Carmela na Istok ne može očekivati velika promjena sadašnjeg odnosa snaga.

Da li je dugotrajna dominacija Zapada slučajnost ili za nju postoje razlozi?

Kristalno jasnog odgovora nema. Dio toga može se pripisati nekoj slučajnosti, primjerice da su na nekim važnim draftovima kuglice bile naklonjenije Zapadu, recimo 1997. s Timom Duncanom. Ali bile su naklonjene i Istoku, posebno s LeBronom i Wadeom.

Postoje i financijske teorije prema kojoj se NBA gradovi na Zapadu brže razvijaju pa privlače više novca, no osim što s obje strane ima i malih i velikih, i siromašnijih i bogatijih gradova, primjeri poput San Antonija, Utah ili Oklahoma Cityja jasno pokazuju da "nije u šoldima sve".

Mislim da se ipak puno toga može pripisati prvenstveno činjenici da nekoliko klubova na Zapadu zahvaljujući vrhunskom menadžmentu i/ili kvalitetnim vlasnicima i/ili uspješnim trenerima držalo (i još uvijek drži) zaista visoku razinu dugi niz godina, dok se upravo na tim pozicijama puno važnih istočnih franšiza mučilo.

Primjerice, Istok nema tako nevjerojatno dugovječne (i uspješne) trenere poput Jacksona, Popovicha i Sloana koji drže Lakerse, Spurse i Jazz pri samom vrhu lige svih ovih godina. Istok nema vlasnike poput Bussa ili Cubana koji su spremni platiti ogroman "porez na luksuz" za konkurentnu momčad.

Koliko je moćna košarkaška figura važna u ovoj šahovskoj bitki pokazuje i primjer Pata Rileyja koji je s Miamijem osvojio jedan naslov, a ovog je ljeta nadigrao pola drugih ligaških čelnika. Na Zapadu je, jednostavno, više "Rileyja".

Zvijezde nisu sve - zvijezda ima u obje konferencije, danas čak možda i više u Istočnoj konferenciji, no pobjedničke momčadi sadrže puno više od jedne (ili tri) zvijezde. A pobjednike bolje znaju graditi čelnici na Zapadu. Popovich je na Duncanu izgradio četiri naslova, Lakersi na Kobeu i Shaqu tri, na Kobeu i Gasolu dva (za sada). Cleveland na Lebronu nije sagradio niti jedan, Orlando na Howardu također.

Balans se neće promijeniti kroz nekoliko draftova ili kroz poneku selidbu poput one Amarea Stoudamirea. Promijenit će se kada najkvalitetniji vlasnici, najkvalitetniji GM-ovi i najkvalitetniji treneri budu na Istoku.

Gledano iz perspektive budućnosti, opet je Zapad u prednosti. Oklahoma City ima vrlo perspektivnog GM-a u Samu Priestiju (naučio zanat u San Antoniju) i dva kamena temeljca u Durantu i Westbrookeu; New Orleans ima perspektivnog GM-a u Dellu Dempsu (opet San Antonijev učenik) i perspektivnog trenera u Montyju Williamsu, naizgled dobre nove vlasnike ima Golden State (i perspektivnu bekovsku liniju), vrlo pametnog GM-a ima Houston i tako dalje, i tako dalje...

A na Istoku četiri momčadi izgledaju zaista ozbiljno (Boston, Miami, Orlando i Chicago), s time da među njima Celticsi izgledaju podložni pritisku starenja, dok puno značajnih franšiza već godinama luta baš u ovim kategorijama - vlasništvo, menadžment ili treneri. Od Knicksa (raspad sustava s Thomasom na čelu) preko Pacersa do Pistonsa.

Ništa nije uklesano u kamen i dakako da će se i ovaj odnos promijeniti s vremenom, no dok god sposobnija vodstva klubova budu na Zapadu, ta će konferencija biti konkurentnija.

Što, dakako, nipošto ne znači da će prvaci redovito dolaziti iz Zapadne konferencije...