Gobac who?

Teški oblaci nadvili su se nad zemljom na sjeveru, most koji se spuštao na obalu izgledao je kao da nestaje u površini mora. Jak vjetar dodatno je otežavao ionako slabu vidljivost, a težak morski zrak samo je dodatno uznemiravao skupinu ljudi na konjima koji su čekali na povratak izvidnika. Krupan, tamnokos muškarac skriven pod dubokim obodom šešira gledao je netremice prema kraju mosta - nevještom oku promatrača izgledalo je kao da spava i sanja suncem okupanu preriju... No, baš on prvi podigne ruku te reče ostalima: vraćaju se, uskoro je vrijeme za prvu bitku.

U isto vrijeme, na obali... Na maloj uzvisini dvojica plavokosih stražara, čija su lica bila prekrivena nijansama žute i plave boje, s okruglim štitovima i kratkim mačevima u rukama, promatrali su skupinu na mostu. Nije bilo potrebe nikoga obavještavati o njihovom dolasku, jer su ionako ratnici u skupinama stizali već nekoliko zadnjih dana. Ono što je više zanimalo starijeg od dvojice stražara, bilo je tko su neznanci na konjima. Na to mu mlađi odmah uzvrati: "Zar ih ne prepoznaješ? Pa to su Kauboji..."

Mislili ste da je naš Engleski pacijent, manje poznat kao Marin Vuković, ekskluzivni vlasnik prava na ovakve uvode? U krivu ste. S nama je Ćelavi švicarski pacijent Ivan.

Ukoliko ste čitali i gledali Sportnet tijekom večeri zaključili ste da smo stigli u Malmö na vrijeme, čak i prije vremena. Za one koji to nisu zaključili - stigli smo. Iako nas je pratilo ružno vrijeme, kroz pustinju, prašumu, pljusak i maglu naša Mazda 5 bezbrižno nas je i dovoljno rano odvela do Rostocka, gdje smo se ukrcali na trajekt za Dansku. Kroz Dansku smo proletjeli, ali i istovremeno pazili na ograničenja pa smo bez problema došli do Malmöa u kojem nas je dočekao četvrti član Ivan, gazdarica stana Petra koja posebno voli Darija (mene) i Fiću jer joj se sin zove Dario, a unuk Filip. Stan je sjajan, dvorana je sjajna, organizacija baš i nije, što su na svojoj koži osjetili glavni tajnik i dopredsjednik HRS-a, Damir Poljak i već spomenuti Gobac.

Što se dogodilo? Organizatori nisu imali pojma tko su oni, nisu dobili niti akreditacije, a teško je bez akreditacije biti blizu reprezentacije. Rima. Uglavnom, dolazimo mi u Press centar, kad tamo Gobac, Poljak, prevoditeljica, Drago Ćosić i Saša Sušec objašnjavaju tetama na pultu za izdavanje akreditacija da su dvojica neakreditiranih dosta velike face. Šveđanke ne reagiraju. Zovu gospodina koji je malo iznad u organizacijskoj piramidi, ali niti on ne reagira. Dolazi neka osma žena, kaže da obavezno moraju dobiti akreditacije, dolazi deseti gospodin, kaže da ne mogu biti uz reprezentaciju i nevoljko im ipak odobrava zahtjev. Kako smo mi pobijedili? Nama su odobrene akreditacije prije mjesec i pol dana. No dobro, čovjeka ovakve stvari vesele, bilo je zabavno, a i zahvaljujući Zokijevoj (kao dobri smo si) dobroj volji za uspomenu imamo ovu preslatku fotografiju na kojoj se vidi kako je izgledalo fotkanje dopredsjednika Saveza za akreditaciju. Nije Savez za akreditaciju nego se fotkao za akreditaciju.

Uočit ćete krasne fotografije na Sportnetu, to je sve za vas i za hranjenje svog ega uslikao Dario, dok se Tomo pobrinuo da imamo više sadržaja od svih drugih. Ipak smo mi Sportnet. Zadovoljni smo prvim danom, čak ni sendviči u dvorani nisu loši. Za kraj ćemo vam ukratko ilustrirati sve fore i forice s puta. Imali smo zaista previše vremena za ubiti.

Prva fora potječe s trajekta. Ukrcamo se mi, izađemo iz auta i odemo na panoramsku razinu, gdje je Tomo predložio da igramo potapanje brodova. Duhovit je taj naš glavni urednik. E da, sviđa li vam se ovo tipkanje u trećem licu? Furamo se na Tomu Merčepa. Ne biste vjerovali, ali kada je čovjeku dosadno, vrijeme lako ubije i čitanjem stranog tiska. Mi smo se bacili na danske novine, Dario se zabavljao s danskom inačicom 24 sata, a Tomo se bacio na proučavanje financijskog sektora.

Drugu foru možda nije pametno napisati, ali to nas neće spriječiti da je napišemo - vozimo se od Berlina prema Rostocku i najednom skrene tema na probavu i plinove (svi muški to rade). Slijedi transkript:
Tomo: Realno, cure nikada ne vode ovakve razgovore.
Fićo: Ja nikada ne puštam plinove pred svojom zaručnicom (u nastavku teksta otkrijte zašto ne pišemo kako se zove).
Dario: Kako pred njom ne, a preda mnom si već četiri puta u jednom danu?
Fićo: To je zato što tebe volim.

Treća izdvojena priča je više anegdotica nego fora. Kada se vozite 20-ak sati u dva dana treba vam puno cd-a. I tako siđemo s trajekta, vozimo se prema Kopenhagenu (zapravo pokraj Kopenhagena), magluština svuda oko nas, oblaci svuda iznad nas, kiša... I uto krene pjesma: "Neka cijeli ovaj svijet sad sja u suncu..." - nije upalilo.

Čisto neka se zna, Tomo je bio za Simpsonicu, Fićo i Dario za Albu. Iako, da se razumijemo, mi smo za Tihanu, Dubravku i Ivanu, a vi slobodno u komentarima pokušajte pogoditi koje žensko ime pripada uz koje muško. Ovo "pripada" nemojte shvatiti doslovno, mi smo za ravnopravnost spolova. Dosta priče, čeka playstation, a možda i jacuzzi, te fotke ćemo zadržati za sebe...