NBA insomnia: Razum neće pobijediti

Bit ću pristojan pa reći da za svakog "normalnog" čovjeka biti uz televizor ili računalo do nekih 5 ujutro da biste odgledali dvoboj Los Angeles Clippers - Minnesota Timberwolves morate imati neki gadan razlog. Nesanica, malo dijete koje neće da zaspe ili prikriveni san svakog NBA-ljupca - da radite kao noćni čuvar ispred HD-plazme dijagonale 118. Ali da ste bdjeli do zore samo radi toga što ste baš htjeli pogledati tu utakmicu, teško će vam netko "zdrav" povjerovati.

A NBA liga je baš takva liga. Liga u kojoj utakmicu dvije ispodprosječne momčadi itekako ima smisla pogledati, jer ćete vidjeti Blakea Griffina, Erica Gordona, Kevina Lovea, Darka Miličića... Dobro, neke ćete vidjeti zato što želite, druge zato što morate, ali svejedno.

Zato su gadne NBA noći. Jer koliko god sami sebe uvjeravali kako "noćas nema ništa zanimljivo, ranije ću u krevet", onda se sjetite da ne bi uopće bilo loše pogledati barem prvo poluvrijeme Washingtona protiv Indiane, čisto da vidite ima li kakve playmakerske budućnosti u Johnu Wallu i Darrenu Collisonu. Onda drugu večer igraju "samo" Golden State i Sacramento, ali oni su na TV-u tako rijetko da je baš šteta propustiti Stepha Curryja, Montu Ellisa, Tyrekea Evansa, DeMarcusa Cousinsa. I na kraju shvatite da se nema smisla boriti jer razum ionako neće pobijediti.

Teško mi je vjerovati da na sličan način žive zaljubljenici u neke druge sportove, lige i klubove, jer čast svakome, ali stvarno moraš biti "Engleski Pacijent" da bi do 3 sata ujutro čekao utakmicu između Blackpoola i Wigana. Dajte, priznajte, koliko vas ljubitelja talijanskog nogometa ima koji biste probdjeli noć čekajući Cesenu i Lecce?

U NBA ligi je uzbudljivo gledati "male", gotovo pa koliko i "velike". Jer uvijek se ima nešto za vidjeti, nekoga čekati, zbog nečijeg talenta odgađati san i riskirati mamurno jutro u kojemu vam nitko neće povjerovati da ste samo gledali košarku, a niste "ružili". Čak i kad je razlika među suparnicima 20-30 pobjeda, uvijek neki Griffinsi mogu pobijediti neke Lebronse.

Uzmimo za primjer Sacramento. Najlošija momčad na Zapadu u svojim redovima ima dva sjajna mlada igrača koji bi Kingse mogli odvesti jako visoko. Tyreke Evans je prošle sezone bio novak godine, DeMarcus Cousins možda bi bio ove da nije "monstruma" iz Clippersa. A na ljeto će opet imati jedan od najviših izbora na Draftu, koji im može osigurati treći komadić slagalice za buduću potencijalno šampionsku momčad. Nukleus mladih i potentnih igrača imaju, ali pitanje je kako će klupski menadžment dalje slagati kockice i kakvim će ih "veteranima" okružiti.

Ili ovi mladi Clippersi, koji imaju 15-ak pobjeda manje od Lakersa, a skoro da se više piše o njima nego o aktualnim šampionima. Mogu li Clippersi već ove godine do doigravanja? E ne mogu, pa makar se Griffin još 50 puta do kraja sezone popeo Mozgovu na mozak kao onda prije dva mjeseca kad je Rus zaradio svoj prvi NBA poster. Clippersi su zasad tek uzbudljiva momčad, nikako ne i pobjednička.

NBA je sjajan primjer u kamenu isklesane činjenice da za sve vrhunsko treba vremena i da se na fakultet ne može iz osnovne škole. Bez obzira koliko nadarene mlade igrače imali, trofeje nikad nećete osvojiti bez iskustva i zrelosti. Morali bi to naučiti mnogi naši mladi sportaši koji dignu glavu čim zabiju "hat-trick" ili 20 poena u nekoj juniorskoj utakmici i odmah se vide u Barceloni ili Manchesteru.