Repka u pet priča

Priča prva

Bila je to kasno ljeto 1994. godine. Bio sam tada klinac u šestom osnovne i malo prije toga sam se vratio s mora. Taj jedan dan frend i ja smo išli napucavati malo loptu po igralištu. Istodobno, bio je to dan prve službene utakmice hrvatske reprezentacije od stjecanja samostalnosti, u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo u Engleskoj koje se trebalo održati dvije godine kasnije, i to protiv Estonije u Talinnu.

Reprezentacija je igrala i prije toga, ali nisam je baš pratio kao što je i moje praćenje nogometa uopće bilo još u povojima. Prethodno sam pogledao svoje prvo Svjetsko prvenstvo, ono u SAD-u i prvo finale Lige prvaka i to ono mitsko između Barcelone i Milana u kojem su Rossoneri razmontirali veliku Blaugranu. Tko bi tada mogao pomisliti da će se to relativno nezanimanje za nogomet kasnije pretvoriti u opsesiju.

Baš taj dan o kojem pišem ni jedan od nas nije znao da Hrvatska igra vrlo važnu utakmicu u svojoj povijesti. I tako smo se mi nedužno napucavali i nakon sat, dva, tri krenuli doma. Kako mi je njegov ulaz bio na putu doma, kod njega smo malo popričali i baš tada nam je došao jedan stariji gospodin i vrlo zabrinuto nas pitao kako to da smo mi vani, a Hrvatska igra. Njegova izjava nije nas se baš dojmila te smo nastavili razgovarati. Kasnije sam saznao da smo pobijedili 2:0 golovima Davora Šukera. Od tog dana propustio sam možda dvije, tri utakmice reprezentacije, ali nijednu službenu...

Priča druga

Teške i mučne kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo u Francuskoj. I onda to prvenstvo, to legendarno prvenstvo po mnogočemu na kojem smo bili treći, a svi se dan danas pitamo što bi bilo kad bi bilo, odnosno što bi bilo da smo izdržali nakon gola Šukera Fabienu Barthezu. Na tom prvenstvu mi se po prvi puta počeli događati da zbog nervoze ne mogu gledati utakmice, obično su to bila druga poluvremena ili kad se lomila utakmica. Protiv Rumunja sam gledao napreskokce, ali sam srećom vidio penal, protiv Njemačke sam nekako pogledao cijelu iako sam se lomio dok su nas Nijemci lomili. Neopisiv osjećaj sreće i ponosa nakon što smo im dali tri lagana komada.

Protiv Francuza je bilo radikalno. Tada sam bio na moru i nakon što je Thuram izjednačio nisam mogao više gledati nego sam hodao oko vikendice osluškujući reakcije iz kuće i cijelog pustog mjesta. Tada je krenulo i praznovjerje, u smislu, ako ne budem gledao - pobijedit ćemo. Nije pomoglo...

Priča treća

Kvalifikacije za Europsko u Nizozemskoj i Belgiji. Iz jako puno razloga, ne samo nogometnih, jako važna utakmica protiv SR Jugoslavije na Maksimiru. Gledao sam je na zapadu sa starim i tetkom. Prvi ulazak na stadiona bio je filmski. Cijeli, baš cijeli stadion ispunjen do posljednjeg mjesta i cijeli u kockicama. Neka posebna vibra na tribinama i velika zastava 'Vukovar 91.' na istoku. Kad su se gosti krenuli zagrijavati, na stadionu je nastao lom. Mješavina psovki, gesti rukom, vike i dreke, mješavina različitih emocija. Već prije početka najavljivač mi je dignuo tlak (mislim da je to bio Branko Uvodić). Najavio je slavlje nakon pobjede na Trgu Francuske gdje su se slavile pobjede u Francuskoj. Nije spomenuo riječ ako, nego nakon pobjede i pomislio sam u sebi da sve to neće dobro završiti.

Prvi gol nakon sjajne akcije i kombiniranja nikad ostvarenog napadačkog para Šuker - Bokšić. Nakon toga neopravdano poništeni gol. I onda dva tragično primljena gola. Crveni Mirkovića nakon što za obiteljske dragulje hvata Roberta Jarnija. Na početku drugog Mario Stanić izjednačava. Imamo 2:2 i igrača više, Ćiro ništa ne poduzima, samo na kraju stavlja Josipa Šimića. Završava remijem, ravnom porazu. Nakon kraja sjedim na sjedalici i 20 minuta se nemam snage maknuti od šoka, ni stari ni tetak me ne uspijevaju uvjeriti da je vrijeme da krenemo. I na putu prema doma ponavljam u sebi poznate rečenice: "Baš me briga, ma kaj ću se ja oko tog živcirati, nikad više neću gledati nogomet..."

Priča četvrta

Svjetsko prvenstvo u Koreji i Japanu. Utakmice u čudnom jutarnjem terminu. Trk s faksa s dijeljenja potpisa u prvi birc gledati Meksiko u devet ujutro. Boris Živković namješta frizuru nakon skrivljenog penala i na kraju poraz. Italija u Staroj Savi i ludilo nakon golova. Nervoza prije kraja i izlaženje iz lokala. Čudan, zapravo fascinantan prizor pustoši. Slavlje nakon pobjede i vožnja s tri frenda u Puntu po gradu gdje je totalni delirij, mi vičemo, pjevamo, Japanci nas slikaju, ne mogu vjerovati. Ekvador kod frenda na Savici. Igramo očajno, ne ide. Opet ne mogu gledati to od nervoze. Spuštam se sa sedmog kata nebodera i sjedam na klupicu pokraj zgrade. Pusta Savica, nema ni duše ili, kako bi rekli Dalmaciji, nema ni pasa. Samo se svako malo čuju uzdasi i vika iz okolnih zgrada i svaki put nada da će cijeli kvart vrisnuti od zadovoljstva kad zabijemo gol. Nije se dogodilo.

Sav ojađen idem doma čudnim putevima preko srednje škole. Baš na izlazu iz birca gdje smo uvijek išli nakon škole srećem frenda iz razreda i on nije nimalo manje ojađen. Idemo doma i nakon nekog vremena zaključim - who cares i sljedeća scena je kako zagrljeni skačemo kroz zeleni val i pjevamo Ako ne postaneš prvak svijeta ti..., Torcidinu pjesmu kad Hajduk gubi prerađenu za potrebe repke. Nas dvojica, zakletih Dinamovaca...

Priča peta

Europsko u Portugalu i Svjetsko u Njemačkoj. Opet miks sreće i zadovoljstva s razočaranjem, tugom i ljutnjom na izbornike. Europsko u Austriji i Švicarskoj. Mjesto radnje Klagenfurt na dan utakmice protiv Nijemaca. Ranojutarnja vožnja prema Austriji s frendom i njegovim bratom. Visimo na kavi u trgovačkom centru. Njemački i hrvatski navijači s dresovima pospano tumaraju okolo. Oko devet, deset ujutro idemo prema gradu i u daljini čujemo neku našu pjesmu. Odmah sam zaključio da je to neka naša manja skupina, već tekuće pripremljena koja priprema atmosferu. Kad tamo u Oktoberstrasseu štandovi naše repke, toči se pivo, puštaju se naše pjesme i sve je već puno naših.

Trk po prehrambene proizvode od hmelja. Nalazimo Gosser u limenci za tri kune (!!) i kupujemo ga u velikim količinama i povratak u našu Listopadsku ulicu. Ludilo, pjesma, prekrasna atmosfera. Kako vrijeme odmiče, sve više naših dolazi, sve u kockicama, građani Klagenfurta u čudu i smiješeći se pokušavaju proći zakrčenom ulicom. Nijemaca jako malo, a kad i koja dvojica trojica prođu obično ide poklič iz Lyona: Deutschland, Deutschland, auf wiedersehen, auf wiedersehen, auf wiedersehen.... Neopisiv osjećaj, glasnice su već na izmaku, Gosser ide, ide i jedna pjesma za drugom, radimo đir po gradu, grad je krcat našima, fotkanje sa austrijskim specijalcima, policija preko razglasa pozdravlja navijače Hrvatske i čestita im na krasnoj atmosferi.

Kupujem od jednog našeg megafon za 20 eura, jer ne mogu naći voćarnu u kojoj navodno neki Turčin prodaje te megafone. Na ulazu u fan zoni oduzimaju mi baterije. Tamo opet mi prevladavamo, Nijemaca puno manje. Himne, početak, dobro ide. Srna zabija, masovni delirij, ne zna se tko skače po kome i kako. Olić zabija i drugi, totalno ludilo, piva se prolijeva okolo, ne možemo vjerovati kako je sve to dobro. Pobjeda, slavlje u našoj ulici nakon tekme, jedan od onih dana koje pamtiš cijeli život.

Protiv Turske u Malom Medi u Tkalči. Nakon Njemačke i Poljske ne možemo ispasti u četvrtfinalu, Turska nam ne može ništa. Opet ista ekipa kao protiv Nijemaca, malo podebljana. Opskrbljeni smo trubom, zastavama i megafonom. Atmosfera usijana, cijela Tkalča gleda, gleda cijeli Zagreb, cijela zemlja. Na svakih pet metara ulice televizor i masa ljudi koja gleda utakmicu. Kako vrijeme odmiče, oduševljenje se pretvara u nervozu. Hodam po Tkalči gore-dolje, ne mogu gledati. Produžeci, bit će penala, volim penale osim kad igra moja ekipa. Idem po ulici i opet se vraćam pogledati što se događa. Taman pri jednom vraćanju Klasnić zabija gol. Erupcija oduševljenja, ja se samo spuštam na koljena i dižem šaku visoko u zrak, dok frend za to vrijeme baca kriglu u vis. Slavlje nije ni počelo, a već se čuju bolni jauci. Primamo gol, više se i ne sjećam atmosfere u Tkalči. Kraj odmah nakon primljenog gola, naši ridaju i plaču, penali, zabijamo samo jedan... Poraz.

Odlazim doma sasvim prazan, zovem onog frenda s kojim sam pjevao po zelenom valu. Ne javlja se, kasnije saznajem da je bio u Beču. Zahvaljujem Bogu što taj tren nisam u Beču iako sam žarko želio na utakmicu. Potpuno sam utučen. Tako blizu, a tako daleko. Nakon toga nisam oko godinu dana pogledao nijednu snimku s te utakmice. Prvi video koji sam pogledao bio je onaj onog delirija u produžecima kad su naši neprestano pjevali Bježite ljudi... Kasnije se isto dogodilo s onom utakmicom u Londonu kad su nam uvalili pet golova. Snimke ili slike s te utakmice nisam pogledao do danas...