10 najvažnijih događaja u Hajdukovoj povijesti

Odabrati samo deset takvih događaja bio je vrlo težak zadatak, no s obzirom da bi 100 događaja bilo ipak previše, i za mene i za vas, odlučih se za deset puta manji broj. Nisam ni slutio da ću istražujući podatke za ovaj tekst toliko detaljno upoznati cjelokupnu Hajdukovu povijest, pa se sada osjećam kao mnogo kvalitetniji poznavatelj svog najdražeg kluba.

Znam da će biti polemike oko toga zašto je ovaj događaj ušao među deset, a zašto ne onaj, no zato i rekoh: ovo je moj skromni sud i mali doprinos sveopćoj proslavi Hajdukovog rođendana. Pa, krenimo...

1. Osnutak kluba

Glavni i najvažniji događaj je bio, naravno, osnutak kluba. U praškom kafiću "U Fleku" četvorica splitskih studenata Fabijan Kaliterna, Lucijan Stella, Ivan Šakić i Vjekoslav Ivanišević (možda i Vladimir Šore) upisali su se zlatnim slovima u povijest Hajduka, ali i ovih prostora, barem što se nogometa i sporta općenito tiče. Njihova zamisao o osnivanju nogometnog kluba u rodnom gradu po uzoru na praške klubove Spartu i Slaviju, brzo je naišla na plodno tlo.

Ono što je slijedilo, bilo je odabir imena. Oko njega vodila se prava bitka, a na kraju je pobjedu odnio "Hajduk" i to ponajviše zahvaljujući splitskom profesoru Josipu Baraču, koji je studentima predložio upravo to ime. Sigurno se svi sjećate iz Velog mista kako je to bilo, no za svaki slučaj, evo podsjetnika:

HNK Hajduk službeno je prihvaćen od strane ondašnjih vlasti 13. veljače 1911. godine, prvim predsjednikom postao je dr. Kruno Kolombatović, a prvim trenerom Čeh Oldrich Just. U prvoj službenoj utakmici Hajduk je s 9:0 porazio klub talijanaša u Splitu, Calcio Spalato, a kao prvi strijelac u povijest je ušao Šime Raunig, koji je zabio, kažu, koljenom.

2. Predstavljanje svijetu

23. rujna 1944. godine u Bariju Hajduk se predstavio svijetu. U jeku Drugog svjetskog rata te poslije talijanske okupacije Splita tijekom koje je Hajduk odbio nastupati u talijanskom prvenstvu (1941. - 1943.), klub iz grada pod Marjanom okupio se u tajnosti na Visu, u svibnju 1944. i počeo djelovati pod nazivom "Hajduk - tim NOVJ".

Igrao je protiv savezničkih momčadi iz slobodnih zemalja Europe, ali i Sredozemlja. Nakon nekoliko utakmica odigranih na Visu, početkom lipnja krenuo je put Barija i do konca listopada tamo odigrao gotovo 30 utakmica. Najvažnija bila je upravo ona u kojoj je Hajduk pred 50.000 posjetitelja izgubio sa 7:2 od vojničke reprezentacije Velike Britanije, ali je unatoč tome pronio svoje ime po svijetu. Istini za volju, nekoliko mjeseci kasnije u Splitu je odigran revanš i Hajduk je tada pobijedio 1:0.

3. 1950. godina

Dobro, 1950. godina nije samo jedan izolirani događaj već niz događaja, no u ovom presjeku jednostavno sam ih morao ubaciti u isti koš. 1950. bila je po mnogočemu znakovita u povijesti Hajduka. Prvenstveno, te je godine, točnije 28. listopada, osnovana navijačka skupina Torcida, najstarija takva skupina u Europi! Velika inspiracija osnivačima Torcide bile su priče splitskih pomoraca po povratku iz Brazila, domaćina Svjetskog nogometnog prvenstva te godine na kojem su oni vidjeli takvo združeno navijanje.

Te godine Hajduk je napravio nešto što je malo kojem klubu pošlo za rukom uopće u svijetu. Iako je zbog preuređenja svog stadiona prvi dio prvenstva igrao u gostima, a tek drugi kod kuće, osvojio je naslov prvaka Jugoslavije bez izgubljene utakmice (10 pobjeda i 8 remija), a posebno je značajna bila ona u pretposljednjem kolu protiv Crvene zvezde na igralištu kod stare plinare dan poslije osnutka Torcide. Hajduk je tu utakmicu u fantastičnoj atmosferi na krcatom stadionu dobio 2:1 pogocima Vukasa i Brokete u posljednjih 20 minuta.

4. Prvi osvojeni Kup

E, sada već polako ulazimo u razdoblje u kojem sam pomoć pri pisanju tražio od svog oca, velikog poznavatelja i ljubitelja Hajdukovih prilika iz generacija 60-ih i 70-ih (i 80-ih, naravno). 60-e godine prošlog stoljeća bile su možda i najteži period cjelokupne Hajdukove povijesti. Post bez trofeja bio je trajao već više od deset godina (1955. - 1966.), a klub je u prvenstvu iz sezone u sezonu držao mjesto u srednjem ili čak donjem dijelu ljestvice.

U sezoni 1965./66. jedva se spasio od katastrofe koju bi donio pad u niži rang. Ta sezona poznata je i po "aferi Planinić" u kojoj su razotkrivena namještanja iz prethodne sezone u koja su bila upletena tri kluba, Željezničar, Hajduk i Trešnjevka, te su svi redom bili kažnjeni s oduzetim bodovima, a pojedini dužnosnici klubova i igrači dobili su doživotne zabrane obavljanja nogometnih dužnosti.

Situacija, dakle, u bijelom taboru zaista nije bila bajna, no nakon što je prebrođena ta turbulentna sezona i nakon što je opstanak bio izboren, krenula su bolja vremena i rodila se neka nova nada, a svojevrsni "glasnik" tog rođenja bilo je osvajanje Kupa maršala Tita 1967. godine. Nakon tri poraza u finalima (1953., 1955., 1963.), Hajduk je napokon osvojio domaći Kup porazivši u Splitu s 2:1 FK Sarajevo, a strijelci su bili Ferić i Obradov.

5. Prekid 16-godišnje suše

I dok su 60-e bile možda i najneuspješnije u razdoblju Hajduka, tako su 70-e definitivno bile najplodnije doba ovog splitskog kluba. U tom desetljeću osvojena su četiri prvenstva i čak pet uzastopnih Kupova (od 1972. do 1977., 1975. nije se igralo), a tadašnja generacija predvođena Juricom Jerkovićem, Slavišom Žungulom, Ivicom Šurjakom, Draženom Mužinićem, Draganom Holcerom i trenerom Slavkom Lušticom zasluženo je poprimila epitet "Zlatna".

Val tih dobrih rezultata pod vodstvom najvećeg predsjednika u povijesti Tita Kirigina (a kasnije i legendarnog trenera Tomislava Ivića) započeo je 1971. godine kada je Hajduk poslije 16 godina napokon zasjeo na tron Jugoslavije po šesti put. U pretposljednjem kolu Hajduk je u Beogradu preokrenuo 0:3 protiv Partizana i s 4:3 proslavio titulu, a inače, ta sezona ostala je zapamćena po jednom incidentu iz rujna 1970.

Tada je na utakmici Hajduk - OFK Beograd pri rezultatu 2:2 sudac Pavle Ristić bio pogođen u glavu, a čelnici lige odlučili su utakmicu registrirati rezultatom 3:0 za beogradski sastav, što je u gradu pod Marjanom izazvalo neviđene nerede i demonstracije u kojima su danak platili automobili s beogradskim registarskim oznakama koji su bili prevrtani i gurnuti u more na splitskoj Rivi. Pritisak je na čelne ljude lige bio prevelik i ovi su ipak odlučili zadržati rezultat 2:2.

Evo kako je to izgledalo na splitskim ulicama kada se naslov prvaka napokon vratio u Split. Pretpostavljam da je i Babić stariji sudjelovao u fešti, no to ovdje i nije toliko bitno :-) :

6. Zbogom Starom placu

Poslije punih 68 godina došlo je vrijeme za oproštaj. Igralište pokraj stare plinare više nije bilo dom Hajduku. Vrijeme je došlo za preseljenje na veličanstvenu poljudsku ljepoticu, koja je svojim izgledom plijenila onda, a plijeni i dan danas. Kao i svaki oproštaj, ni ovaj nije mogao proteći bez suze u oku svih Hajdukovih poklonika koji su odrastali odlazeći "drukati" za svoj klub na igralište kasnije popularno nazvano Stari plac.

No, kako je Hajduk postajao sve veće ime na ovim prostorima, pa tako i u Europi, te kako se grad razvijao i postajao sve napučeniji, tako je i interes za prisustvovanje na utakmicama rastao pa je kapacitet od 20.000 koji je imao Stari plac postao premali za sve zainteresirane. Tako je po ideji arhitekta Borisa Magaša, a u sklopu organizacijskih priprema za Mediteranske igre 1979., te godine službeno otvoren stadion na Poljudu, s razlogom prozvan Poljudskom ljepoticom.

Posljednji gol na Starom placu zabio je Mišo Krstičević, a Poljud je "krstio" Boro Primorac u dvoboju protiv Trabzona.

7. Čuveni suzavac

Zahvaljujući skupini maloljetnih delinkvenata željnih jedino nereda i nemira, Hajduk je 1987. kažnjen s dvije godine zabrane nastupa u europskim natjecanjima. Riječ je, dakako, o čuvenom slučaju bačenog suzavca na sjevernoj tribini poljudskog stadiona i to u trenucima kada je Hajduk protiv Marseillea vodio 2:0 i već prepolovio zaostatak iz prve utakmice drugog kola Kupa pobjednika kupova.

Bio je to događaj koji je svijetu poslao ružnu sliku o Hajduku, koji je tih godina redovito igrao velike europske utakmice i bilježio pobjede. Tim više je ova zabrana bila golemi udarac Hajdukovim budućim ambicijama, koje su se sada morale ograničiti na domaće prvenstvo i Kup.

8. Osvojen posljednji Jugokup

U ulozi potpunih autsajdera Hajduk je 8. svibnja 1991. godine osvojio svoj posljednji jugoslavenski Kup iznenadivši u Beogradu Crvenu zvezdu 1:0 golom Alena Bokšića. Samo 21 dan kasnije Zvezda je postala europskim prvakom i time je ova pobjeda bila još značajnija i neočekivanija s obzirom da je početkom te sezone Hajduk u jesenskom dijelu prvenstva bio u jednom trenutku posljednji na ljestvici!

Svi znamo da je to bilo i vrijeme raspada Jugoslavije i sve izraženijih ratnih napetosti, a taj svibanjski dvoboj Zvezde i Hajduka bio je njihov pretposljednji u bivšoj državi. Onaj posljednji uslijedio je nekoliko dana nakon osvajanja europske titule u 34. kolu prvenstva u kojem je Zvezda uzvratila pobijedivši 1:0. No, slast osvajanja posljednjeg Kupa ondašnje države i svojevrstan čin prkosa, kako ga je nazvao jedan od aktera Igor Štimac, Hajduku nitko nije mogao oduzeti.

9. Zvjezdani dani u Ligi prvaka

U sezoni 1994./1995. Hajduk je ostvario ono što nam se danas čini tako dalekim i gotovo nedostižnim - izborio je prolaz u fazu po skupinama Lige prvaka. Nakon odrađivanja dvogodišnje kazne zbog suzavca, Hajduk se 1991. vratio na europsku scenu, ali mu UEFA zbog ratnog stanja nije dopuštala odigravanje utakmica u Splitu. Te godine "bili" su ispali od Tottenhama na prvoj prepreci (domaću utakmicu igrali u Linzu), a naredne sezone Hrvatski nogometni savez još nije bio članom Uefe pa shodno tome i nije mogao imati svoje predstavnike u Europi.

Sezona 93'/94' donijela je ispadanje od one famozne generacije Ajaxa (Van der Saar, Davids, Rijkaard, Kluivert, braća De Boer itd.) i to nakon što je Hajduk dobio prvu utakmicu u Ljubljani 1:0. U uzvratu u Amsterdamu Ajax je s lakoćom slavio i nanio Hajduku najteži poraz u povijesti (6:0).

Dakle, nakon nekoliko uglavnom neuspješnih izlazaka u Europu, Hajduku se napokon otvorilo. U jedinom kolu kvalifikacija eliminirao je poljsku Legiju s ukupnih 5:0 i našao svoje mjesto u skupini C s Benficom, Anderlechtom i Steauom. Po jedna pobjeda protiv Anderlechta i Steaue te po jedan remi s Benficom i Anderlechtom donijeli su Splićanima drugi krug i ponovni okršaj s velikim Ajaxom, kasnijim prvakom.

Pobjeda protiv Anderlechta bila je jedina na Poljudu:

Hajduk je tada pod vodstvom trenera Ivana Katalinića na krilima iskusnih Asanovića, Gabrića, Štimca, Andrijaševića, Vulića te nešto mlađih Rapaića, Mornara, Pralije, Ercega, Vučevića i Hibića proživljavao ponovno velike dane, kako u Europi, tako i u domaćem prvenstvu, u kojem su naslov osvojili 1994. i 1995. godine.

Ipak, u četvrtfinalu protiv Ajaxa Hajduk nije imao šanse. Na Poljudu je bilo 0:0, a u Amsterdamu 3:0 za Kopljanike. Poraz od kvalitetnijeg suparnika nikako nije bila sramota i Hajduku je ostala čast što je mogao dvaput u dvije godine odmjeriti snage s jednom od najtalentiranijih momčadi ikada.

10. Naslov prvaka 2001.

No, baš kako je ta čuvena sezona (94'/95') donijela toliko lijepoga Hajduku u Ligi prvaka, toliko je i oduzela. Klub je najednom upao u velike financijske probleme i od najpoželjnijeg kluba postao je "vrući krumpir" koji nitko nije htio u svojoj ruci. Traljavo rukovodstvo ostavilo je Hajduk iz sezone u sezonu bez trofeja, a suša je prekinuta 2000. godine kada je napokon osvojen Kup.

Ipak, taj uspjeh bio je tek odskočna daska za ono što je uslijedilo - prvi naslov prvaka Hrvatske od 1995. Predsjednikom je u međuvremenu postao Branko Grgić (najmlađi predsjednik u povijesti), a u šampionsku sezonu kao trener ušao je Petar Nadoveza, no on je ubrzo smijenjen. Zamijenio ga je Zoran Vulić, dežurni "vatrogasac" u splitskom klubu.

Vulić je od igrača, uglavnom iz omladinskog pogona (Pletikosa, Srna, Carević, Miladin, Sablić, Deranja, Mate Bilić, Ivan Leko), ali uz pripomoć iskusnijih Miše, Muse i Bubala, stvorio jednu moćnu i potentnu momčad koja je uz to igrala i vrlo dopadljiv i efikasan nogomet.

Hajduk je naslov osigurao pobjedom u Varaždinu protiv Varteksa (4:2) u spektakularnoj atmosferi koju je priredila Torcida, došavši u golemom broju i zaposjevši gotovo cijeli stadion. Na kraju su "bili" imali samo jedan bod više od Dinama i zato je ovaj naslov još posebniji.

Bio je to i prvi Hajdukov naslov kojeg se ja osobno sjećam i zato mi je jedan od dražih. Hajduk je te sezone zaista imao odličnu momčad i prava je šteta što smo ostali kratki protiv Mallorce u posljednjem pretkolu Lige prvaka naredne sezone. Plasman u najelitnije europsko natjecanje svakako bi bila adekvatna nagrada Vuliću i njegovim igračima za pokazano u HNL-u 2000./2001.

Bilo kako bilo, s tim naslovom prvaka 2001. završavam ovaj presjek deset najvažnijih događaja u Hajdukovoj povijesti. Ovo "najvažnijih" zaista treba uzeti uvjetno, jer kroz proteklih 100 godina dogodilo se toliko jednako važnih stvari, no za potrebe bloga odlučio sam se za njih deset po svom vlastitom guštu.

Zaželimo svi našem Hajduku još uspješnih godina, veselimo se i feštajmo u nedjelju svi, a za kraj ostavljam vam jednu pjesmu koja je u posljednjih dana veliki hit u virtualnom svijetu. Totalno san puka', 100 godina Hajduka! :-)