Koliki je potencijal Hajdukove mladosti?

U ovom izdanju bloga neću se baviti šeprtljavošću privremenih čelnika kluba Josipa Grbića i Petroslava Sapunara jer, istini za volju, nije ni njima baš bilo lako na kvalitetan način organizirati 100. rođendan kluba s obzirom da im je klub slučajno "pao" u ruke smjenom Joška Svaguše. Ali, unatoč tome, oni su i za vrijeme Svagušinog vladanja bili uključeni u sve aktivnosti kluba, pa i organizaciju proslave, te su jednostavno morali učiniti više. Jer Hajduk to zaslužuje.

No, kao što rekoh, neću dublje ulaziti u takav tip rasprave. Što je bilo, bilo je. Treba razmišljati o budućnosti. Razmišljajući o čemu ću pisati, sinula mi je ideja da se igram uloge kritičara i (pro)ocjenjujem dosadašnje i eventualne potencijalne učinke Hajdukova "dječjeg vrtića" koji smo imali prilike upoznati na utakmici protiv praške Slavije.

Ne želim da ispadne kako ocjenjujem igrače poslije jedne utakmice praktički revijalnog karaktera, no neki od njih već su duže vremena prvotimci ili barem u krugu prvog sastava, pa se ovo odnosi uglavnom na njih. Također, dotaknut ću se samo onih koji su ponikli u Hajdukovoj školi pa tako na popisu nećete naći primjerice Krešu Ljubičića ili Marija Sačera.

Ima li aktualna Hajdukova mladost potencijala? Vrijedi li ih čekati?

Božidar Radošević (21 godina, 11 nastupa u karijeri): Odabrao sam Radoševića za prvu "žrtvu" jer sam odlučio krenuti po pozicijama. Radošević je jedan od onih igrača koji su na putu do bijelog dresa prošli nekoliko posudbi po raznim klubovima. Točnije, ovaj 21-godišnjak od 2007. do 2010. branio je boje trećeligaša Hrvaca, zatim drugoligaša Mosora i Imotskog te konačno BH prvoligaša Željezničara prije nego što je u prvom kolu HNL-a 24. srpnja 2010. godine debitirao u visokoj pobjedi nad Istrom 1961 (6:1).

Kriza forme i ozljeda prvog vratara Danijela Subašića odškrinuli su mu vrata početne postave i zahvaljujući tome upisao je 11 nastupa tijekom kojih je primio 13 golova. Iako se istaknuo nekolicinom kvalitetnih obrana i pritom pokazao solidne vratarske sposobnosti, bilo je vidljivo da mu nedostaje iskustva (utakmica s Anderlechtom u Bruxellesu kada se cijelu utakmicu mučio s ispucavanjem lopti), a nedavne pripreme u Turskoj pokazale su i kako još uvijek nije u stanju zaboraviti privatne probleme i koncentrirati se samo na nogomet.

Radošević kao prvi vratar - (još) ne, ali kao drugi - svakako. Pod uvjetom, naravno, da bude "čist" u glavi i spreman na izazove i pritiske koje Hajdukova jedinica na leđima nosi.

Lovre Kalinić (20/0): Dok jednome smrkne, drugome svane. Novonastali Radoševićevi problemi prometnuli su godinu dana mlađeg Lovru Kalinića na mjesto drugog vratara i to ponajviše zahvaljujući njegovim izvedbama u Antalyi. Osobno još uvijek nisam vidio Lovru na djelu pa bi bilo nepošteno da ga (pr)ocjenjujem, no ukoliko Subašić ostane zdrav i uhvati formu, on će do kraja ove sezone teško doći do debija u "pravoj" utakmici.

Mario Maloča (21/96): Rođeni Zagrepčanin u Hajduk je na probu stigao tek sa 17 godina, no ipak je odradio određeni juniorski staž na Poljudu pa ga možemo tretirati kao izdanak Hajdukove škole. U protekle četiri sezone Maloča se malo pomalo probijao i na kraju postao jedan od neizostavnih članova prve postave, upisavši gotovo 100 službenih nastupa (96).

U početku se, što je i normalno, mučio s konstantom i često je oscilirao, no s vremenom je dobivao na sigurnosti i sada je Hajdukova obrana bez njega nezamisliva. Standardan je i u mladoj reprezentaciji, a za koji mjesec napunit će 22 godine i pred njim je još uvijek puno, nadamo se, dobro odrađenih obrambenih dužnosti.

Iluzorno je uspoređivati ga s ponajboljim svjetskim stoperima i od njega očekivati da odmah postane vodeći stoper lige, a potom i reprezentacije, no za naše prilike on je sasvim solidan igrač i vrijedi ga zadržati što je moguće duže. Radišan je, skroman, kažu neki i da je Hajdukov Usain Bolt što se brzine tiče. Uz nastavak napornog rada na sebi i nastojanju da unaprijedi svoju igru, a uzevši u obzir i poduži staž u mladoj reprezentaciji, izgledno je da će jednoga dana Maloča pokucati i na vrata A selekcije Hrvatske.

Matej Jonjić (20/6): Zapažene partije na posudbi u dresu Zadra vratile su ovog stasitog stopera u Hajdukovo jato, u kojem je ove sezone upisao četiri nastupa, a debitirao je i u Europi na gostovanju kod Anderlechta sredinom prosinca. Malo smo ga imali prilike vidjeti, no uz iskusnije kolege u obrani (Vejić, Buljat, pa i Maloča) vjerujem da će napredovati i u konačnici se izboriti za mjesto u prvom sastavu i naslijediti nekog od navedenih mu suigrača.

Goran Jozinović (20/37): Iako je debitirao još u ljeto 2007. s nepunih 17 godina, Jozinović je 2008. otišao na posudbu, također u Zadar, a ove sezone gotovo je redovno nastupao, što ulazeći s klupe, a što igrajući od prve minute. On se zajedno u "paketu" s Maločom predstavio splitskoj nogometnoj javnosti te je i on član mlade reprezentacije. Unatoč tome, u njegovoj igri više je nedostataka nego kod njegovog spomenutog suigrača.

Požrtvovnost na terenu mu apsolutno ne možemo osporiti i zbog toga ga valja cijeniti i poštovati, no činjenica je i ta da mu se često u utakmicama iza leđa znaju provući suparnički napadači, a to onda automatski znači veliku opasnost po Hajdukov gol. U napadu se, pak, često koristi "metodama" Mirka Hrgovića, tj. alibi centaršutevima. I on je još uvijek mlad i može (i mora) napredovati, a naredni period u kojem će on biti prvi izbor na lijevom boku bit će pravi test za njega i njegovu budućnost u bijelom dresu.

Ante Režić (22/11): I Režić je poput Radoševića od 2007. do 2010. bio tako blizu, a opet tako daleko od Hajduka. Na posudbama je redom bio u rodnom Solinu, zatim Junaku, Međimurju i naposljetku Mosoru, da bi se uoči početka ove sezone vratio na Poljud i dočekao debi u Superkupu na Maksimiru protiv Dinama.

Ovaj desni bek ranije je nastupio i u prijateljskoj utakmici protiv HSV-a, a od sredine srpnja pa do konca listopada, kada je ubilježio svoje posljednje pojavljivanje na travnjacima u Prvoj HNL, prikupio je svih svojih 11 nastupa za Hajduk. Ipak, generalni dojam nakon njegove polusezone je: "nit' smrdi, nit' miriše". Vidljivo je da mu nedostaje iskustvo igranja na ovom nivou i osobno ga ne vidim u ulozi nekog od početne jedanaestorice, no za popunu kadra valjalo bi ga zadržati i vidjeti može li se od njega dobiti neke koristi u budućnosti.

Mirko Oremuš (22/90): Režićev vršnjak Oremuš ima mnogo više iskustva igrajući za "bile". I on se, baš kao Maloča, približava jubilarnom 100. nastupu, a možda se i dan danas najviše pamti njegov debi 2. rujna 2007. kada je u Koprivnici protiv Slavena izjednačio na konačnih 2:2 svega tri minute nakon ulaska u igru. 2008. nakratko je bio na posudbi u trećeligašu Novalji, no na polusezoni vraća se u Hajduk i ubrzo, ponovno u Koprivnici, igra odlično i postiže oba gola za preokret svoje momčadi i pobjedu 2:0.

Odlaskom Gorana Rubila stabilizirao se kao prva opcija na desnom boku (ponekad i kao krilo), a iako se ni njemu, kao ni primjerice spomenutom Jozinoviću, ne može osporiti trud i zalaganje, ponekad je potrebno i nešto više od toga. Mirko nam često pruža veliki promet, ali malu zaradu. Brz je, neugodan, puno trči, polivalentan je, no malo toga konkretnoga daje. I kod njega su, nažalost, prisutni alibi centaršutevi, ali i oscilacije, pa tako u jednoj utakmici bljesne s nekoliko prodora i stvorenih opasnosti po suparničku momčad, a drugoj kao da nije ni istrčao na travnjak.

U svakom slučaju, Oremuš je jedan od standardnih igrača prve postave i također jedan od Ladićevih izabranika, ali nisam siguran da može još puno napredovati.

Marin Ljubičić (22/74): Ovaj 22-godišnji Metkovac jedan je od najžustrijih igrača Hajduka, tu dileme nema. Ponekad je i prežustar, no odlaskom Skoke nametnuo se kao stožerni igrač u srcu veznog reda koji za ulogu ima obavljanje brojnih "prljavih" poslova. Ponekad te poslove obavlja kvalitetno, ali i njega dosta muče oscilacije.

Ne možemo ni njemu prigovoriti požrtvovnost, ne štedi on ni sebe ni druge, međutim ponekad u toj požrtvovnosti pretjera pa ozlijedi i sebe, a sklon je i grubim prekršajima u situacijama kada mu "njegov" igrač pobjegne. Nije tajna da su defenzivni vezni igrači najmanje "eksponirani" u utakmici i da je njihov učinak rijetko vidljiv. Znamo reći da kada dobro odrade svoj posao, da su bili nevidljivi, a kada naprave grešku-dvije, onda su odigrali katastrofalno.

I to je teret s kojim se i Marin mora nositi, no i njemu su skoro 23 godine na leđima i on već ima nekog iskustva. Jedino u što možete biti 100 posto sigurni kod njega je to da će u svakoj utakmici ostaviti srce na terenu, a nadam se kako će mu utakmice u Europi ove sezone poslužiti da još više sazrije i da dosegne određenu stabilnost u svojoj igri.

Franko Andrijašević (19/5): Franko je momak kojeg sam uživo i na djelu gledao samo u onoj svečarskoj utakmici protiv Slavije. Tada je odigrao svih 90 minuta i, iako je cjelokupna atmosfera svakako utjecala na slabu izvedbu Hajdukovih mladaca, Andrijašević mi se svidio. Ima ono nešto za veznjaka. Ima mirnoću i osjećaj za loptu i vjerujem da se u njemu krije vrijedan potencijal.

Franko je zamalo otišao u belgijski Kortrijk, no trener Vučević je napravio dobar potez i odlučio mu dati šansu u prvom sastavu, u kojem će, prema svemu sudeći, započeti proljetnu polusezonu HNL-a. Eto Franku prave šanse da se dokaže i možda osigura svoje mjesto i u početnoj jedanaestorici i sljedeće sezone.

Mario Tičinović (19/50): Ovaj 19-godišnji Sinjanin pojavio se na sceni još tamo početkom 2008., a sjećam se kako je u ljeto te godine "izludio" iskusnog desnog beka Deportiva iz La Corune, Manuela Pabla. Pričalo se i pisalo o novom velikom talentu, dragulju iz Hajdukovog omladinskog pogona, no kao da su mu ta novostečena slava i popularnost udarili u glavu pa do dan danas nije ispunio (pre)velika očekivanja.

Iako je u ljeto 2008. potpisao profesionalni ugovor i postao najmlađi takav igrač u povijesti kluba, nije opravdao taj status te je malo pomalo počeo gubiti svoje mjesto u prvoj momčadi. Uglavnom je ulazio s klupe, a pošto ga trener Poklepović nije imao u planovima za ovu sezonu, u ljeto 2010. sporazumno je dogovoreno da Tić "odleti" do Karlovca na posudbu. Tamo je odigrao osam utakmica pa se ozlijedio, a trenerskom smjenom na Poljudu promijenio se i Hajdukov odnos prema njemu pa ga je Vučević odlučio vratiti i povesti na pripreme u Tursku.

Tičinović je sada opet tu u krugu prvotimaca, ali morat će se nanovo dokazivati jer njegova forma, kako fizička, tako i igračka, je u padu, a kada to kažemo za igrača kojemu nije ni 20 godina, onda to sigurno nije dobro. Talent neosporno ima, no za ostvarenje velike nogometne karijere potrebno je i mnogo, mnogo krvavog rada, psihičke snage, ali i potpune predanosti/profesionalizma. Ima li to Mario - ne znam, ali nadam se da će me razuvjeriti dok još nosi dres Hajduka.

Dinko Trebotić (20/18): Naslijediti dres s brojem igrača koji je ostavio duboki trag u zadnjih nekoliko godina sigurno nije jednostavan zadatak, pogotovo ne za jednog 20-godišnjaka kao što je Trebotić. Ove sezone Dinko je pod vodstvom oba trenera dobivao svoje šanse, a u prvoj se postavi posebno ustalio za novog Vučevićeva mandata.

Vjerujem da Trebotića vrijedi čekati. Možda nije toliko pokretljiv poput Ibre, dapače, ponekad djeluje čak i pomalo tromo, no kontrola lopte i sigurnost koju posjeduje kada barata s njom ipak mi ulijevaju nadu da će biti nešto od ovog veznjaka, koji se uspješno kalio u drugoligašu Rudešu.

Vučević vjeruje da Trebotić može dostojno zamijeniti Ibričića. Trebotić vjeruje da dostojno može zamijeniti Ibričića. Dakle, Dinko, da te vidimo...

Duje Čop (20/49): Nakon propale epizode u portugalskom prvoligašu Nacionalu, Čop se vratio u matični klub, ali realno, malo toga daje. Ove sezone dobio je dosta prilika, ali ruku na srce, uglavnom s klupe s obzirom da je pozicija prvog napadača bila sigurno u posjedu Ante Vukušića. I za Duju vrijedi konstatacija da ga se može imati u sastavu, ali samo kao pričuvu i eventualnog aduta s klupe, jer za ulogu prve violine nije ni približno dovoljno dobar.

U 17 ovosezonskih nastupa zabio je devet golova, no šest od tih stigli su u Kup utakmici protiv niželigaša Rudara. Najvažniji gol, i to vrlo efektan, zabio je Unirei, a jednu od rijetkih prilika da zaigra od prve minute (u Karlovcu) loše je iskoristio te je zaradio isključenje. Posljednji pogodak u "pravim" utakmicama zabio je još krajem rujna u pobjedi nad Varaždinom (2:0).

Ante Vukušić (19/59): I konačno, prvi golgeter Hajduka i HNL-a. Igrač s vjerojatno najsvjetlijom budućnošću s obzirom za istančan nos za gol. Njegova tehnika nije bogzna kakva, no uvijek se nađe na pravom mjestu u pravo vrijeme i redovito zabija, što je za napadača od vitalne važnosti.

Zabio je u nekoliko europskih utakmica, a u ukupno 28 nastupa postigao je 15 golova i zaslužio povjerenje prvo Poklepovića, pa sada i Vučevića. Kao što sam već spomenuo, ovaj "sinjski dijamant" ima nos za gol, a to je ono što se ne može naučiti. S tim se ili rodiš ili ne, i zato mislim da će Ante ostvariti dobru inozemnu karijeru, a s vremenom se i približiti A selekciji hrvatske reprezentacije.

Siguran sam da će u proljetnom dijelu prvenstva postići još 5-6 golova i nadam se postati prvim strijelcem lige, što bi za njega bio veliki poticaj za nastavak napornog rada, ali bi mu i još više diglo tržišnu cijenu, što će u konačnici odgovarati i njemu, ali naravno i Hajduku, koji od Vukušića mora dobro zaraditi.

Na popis nisam stavio još mlađe igrače poput Džonija, Mića, Barišića ili Boljata jer su oni praktički još uvijek kadeti ili juniori i jedino su se pojavljivali na pripremama.

I tako, stigoh do kraja ovog dosta opsežnog izdanja bloga u nadi da će me oni igrači koje sam spomenuo u negativnom kontekstu razuvjeriti, a da će oni koje sam pohvalio opravdati te riječi. Već ovog vikenda nastavlja se HNL, a moja malenkost želi Hajduku puno sreće u borbi s Dinamom i da zapamte: nije gotovo dok sudac tako ne kaže!