Što smo naučili na All-Star utakmici?

All-Star utakmica trebala bi biti prilika za opušteno uživanje u igrama najboljih košarkaša svijeta, i uvijek je krenem gledati s tom mišlju, ali naživciram se nakon prosječno dvije minute i 12 sekundi, ili drugom terminologijom rečeno, osme ispucane trice u trećoj sekundi napada.

Očito sam u manjini, jer čak i Gregg Popovich kaže "malo me živcira što se ne vraćaju u obranu, ali onda se sjetim da se ovdje ne radi o tome."

Ali... Zašto ne?

Zašto najveće zvijezde svjetske košarke dolaze igrati samo napad? Ne samo da je obrana "pola košarke", već se upravo obranom osvajaju naslovi. Vjerujem da je završnica utakmice mnogima bila zanimljivija od prvih nešto više od 40 minuta, a bila je zanimljivija samo zato jer se LeBron "nabrijao" i sam dovukao Istok na par poena zaostatka. S druge je strane najviše bilo stalo Kobeu, pa iako je to dovelo i do puno forsiranih šuteva i iako je ključne šuteve na kraju zabio podjednako efikasni Durant, ne može mu se oduzeti zasluženost naslova najkorisnijeg igrača. 14 skokova puno će reći o Bryantovom voljnom momentu.

Stoga pitanje - ne bi li bilo puno zanimljivije da svi utakmicu shvate malo ozbiljnije? Ne bismo li te zvijezde, u takvim čudesno dobrim sastavima, htjeli vidjeti u jednoj napetoj utakmici gdje Wade krvari da bi zaustavio Kobea, a Howard ne razmišlja samo o tomu kako da se ne uznoji cijelu utakmicu? Ne bi bilo bilo neusporedivo zanimljivije da utakmica ima neko značenje? U MLB-u, primjerice, pobjednička konferencija ima prednost domaćeg terena u finalu - zašto ne bi to uveli i u NBA? Ukupni učinak ekipa ionako nije korektno uspoređivati, jer je često jedna konferencija jača od druge, pa je do 60 pobjeda teže doći na Zapadu nego na Istoku (ili obrnuto). Pa nek' se onda LeBron i Pierce zajedno "potuku" u jednoj pravoj, žestokoj utakmici s Duncanom i Gasolom za domaći teren u finalu.

Ipak, volim pogledati All-Star utakmicu zbog dvije stvari - kako bih naučio nešto što ne znam (upoznao nekog mlađeg igrača) ili dobio potvrdu za ono što znam. Dakako, postoja i treća kategorija informacija - potvrde da sam u nekom pogledu u krivu. Ali te se trudim ne vidjeti.

Krenut ću od ove srednje kategorije, stvari koje sam iznova zaključio:

- najveće zvijezde, a to su gotovo u pravilu atletski "frikovi", ne mogu se pohvaliti posebno kvalitetnim vanjskim šutom. Na stranu dva smiješna Howardova pokušaja za tricu, najbolji košarkaši svijeta šutirali su za tricu ukupno 26.6 posto, što je prilično žalosno uzimajući u obzir da je većina tih pokušaja bila posve otvorena.

- LeBron James uistinu je čudo prirode. Nisam siguran da bi i Usain Bolt mogao onako brzo preći cijeli parket, James jednostavno u prašini ostavlja sve čuvare u tim prodorima od koša do koša i ne čini se da postoji neko posebno rješenje za zaustavljanje tog (pre)brzog vlaka. James ima puno kvaliteta kao košarkaš, no tako posebnim ipak ga prvenstveno čine nevjerojatne fizičke karakteristike. Što u velikoj mjeri vrijedi za svakog velikog sportaša, pa i za one kod kojih to nije odmah vidljivo (tipa Federer).

- postoje dvije kategorije košarkaša na All-Star utakmici - strijelci i pobjednici. Recimo, Amare Stoudamire ili Carmelo Anthony su strijelci. A s druge strane, Duncan i Ginobili su pobjednici. Nije važan učinak ta četiri igrača, već kako shvaćaju košarku - Ginobili i Duncan su, naime, među rijetkima koji su igrali obranu, prvi u tranzicijskoj obrani (zahvaljujući čemu je djelomično Zapad i ostvario rano veliku prednost). Iako je igrao tek 21 minutu, i iako su Kobe i Durant "pojeli" većinu šuteva na Zapadu, Manu je skupio pet asistencija i tri ukradene lopte - u zbroju tih dviju kategorija tek su Paul i LeBron upisali više. Carmelo je veća zvijezda od Ginobilija jer više (i atraktivnije) zabija, ali Spursi ih nikada ne bi zamijenili. Ne bi ni Knicksi Carmela, a to suštinski objašnjava zašto je SA tako uspješan, a Knicksi (i puno drugih momčadi) ne.

- Derrick Rose možda jest MVP dosadašnjeg dijela sezone (dobio bi moj glas), ali ipak još nije top klasa u kojoj stanuju samo James i Kobe, s Wadeom i Dirkom kao prvim pratiteljima. Howardu, Carmelu, Paulu, Williamsu ili Amareu ne mogu priznati takav status dok svoju momčad ne odvedu do velikih pobjeda u doigravanju, dok ostali ili (još) nisu najviša klasa ili su najbolje godine ipak iza njih. Na Roseu je, kao i Durantu, napraviti još poneki koračić prema njima, a play-off će puno bolje od All-Star utakmice pokazati kako stoje po tom pitanju.

Što sam novoga naučio?

- bitka za prvog playmakera lige bit će izuzetno zanimljiva idućih godina. Debata Williams ili Paul imala je svoj rok trajanja, jer mislim da su Rondo, Rose i Westbrook već pristigli u tu kategoriju u kojoj sigurno imamjesta i za Tonyja Parkera - uostalom, od svih navedenih, Williams i Paul dirigiraju najslabijim momčadima. Najzanimljivije mi, zapravo, u toj suludo dobroj grupi djeluje onaj o kojem se najmanje priča - Westbrook. Nije najbolji asistent u toj grupi, ali gdje god igra nametne se kao najbolji. Nametnuo se na SP-u u Turskoj, pokazao u završnici puno više od veterana Billupsa, ukravši i Roseu puno minuta, a istisnuvši Ronda još tijekom priprema. Nametnuo se i sada na All-Star utakmici (najefikasniji iako s najmanjom minutažom), nametnuo se i lani u doigravanju protiv Lakersa. Mislim da će bitka Rose - Westbrook vrlo uskoro zamijeniti onu Williams - Paul kada govorimo o najboljoj "jedinici" lige, iako je među njima jedini nasljednik Nasha i Kidda Bostonov Rondo.

- mislim da je Kevin Love "prevara", utoliko što njegove sjajne brojke u Minnesoti ne odražavaju najbolje njegovu klasu. Love je simpatičan igrač fenomenalnog osjećaja za skok i mekane ruke, ali ne vjerujem da on može knjižiti 20+20 učinke za momčad koja pobjeđuje. Daleko od toga da ne bi bio koristan i takvoj momčadi, ali iako njegove brojke sugeriraju drugačije, on nije igrač koji bi mogao biti nositelj igre u top klubu jer, jednostavno, nema takve fizičke predispozicije. I mislim da će Love zapamtiti ovo All-Star druženje jer sumnjam da će upisati još puno takvih "kapica" - i sada je tu poziciju puno više zaslužio Aldridge koji ipak igra u pobjedničkoj momčadi. Druga mlada "mašinerija za double-double učinke", Blake Griffin, ipak je drugačija priča i bude li zdrav - učinit će Clipperse silom. No, s njegovim načinom igre, to zdravstveno pitanje uvijek će visiti u zraku, baš kao što u zraku visi i on.

A što sam vidio iako to ne želim priznati?

Vidio sam da i dalje volim gledati All-Star utakmice, koliko god me frustrirale. Uvijek čovjek vidi nešto zanimljivo, a Bože moj, nisu ni ta zakucavanja tako strašna...