Evolucija hrvatskog dresa: Muke po kockicama

Piše: Marin Vuković

Nemoguće je pričati o hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji, a ne spomenuti prvi njen susret 2. travnja 1940. godine i ogled sa Švicarskom. Na igralištu Građanskog Franjo Wölfl i društvo svladali su svoje goste s 4:0, a tom su prilikom odjenuli sive dresove. Što? Crno-bijela je fotografija? Ah, to objašnjava mnoge stvari.

Dani ponosa i slave

Za "dane ponosa i slave" ranih devedesetih razumljiv, ali iz današnje perspektive teško prihvatljiv dres odjenuli su 1990. godine tadašnji izabranici Dražana Jerkovića i uzdanice hrvatskog nogometa. Dizajnerima dresa u kojem smo 17. listopada istrčali na Maksimir nije bio poznat termin "manje je bolje", pa su na pitanje "koliko kockica" odgovorili sa "što više, to bolje". Ključan je marketinški potez bio što su donji dio dresa ipak ostavili u jednoj boji, u suprotnom svatko tko bi se ogrnuo bakinim kariranim stolnjakom, nosio bi dres hrvatske reprezentacije.

Premda s dizajnom nije smio u istu rečenicu, upravo je taj dres odredio budućnost hrvatskog reprezentativnog dresa, pa se svi reprezentativci do dana današnjeg mogu pohvaliti da su igrali odjeveni u "kockice". Daleko manje kvadratića od premijernog dresa navukli su na sebe reprezentativci 1992. godine u susretu protiv Meksika, a mora se priznati da se ovaj put radilo o osjetno prihvatljivijoj inačici dvije godine starijeg dresa.

Polako, ali sigurno, Hrvatska je u nogometnom svijetu stjecala ugled i 1994. godine proglašena je reprezentacijom koja je najviše napredovala na Fifinoj ljestvici. Od ružnog pačeta kojega ranih devedesetih nitko nije htio priznati, niti mu dozvoliti nastup na velikom natjecanju, Hrvatska je izrasla u labuda, čije je perje odjednom svatko htio ukrasiti "kockicama".

Prvi se toga posla uhvatio Lotto i u kvalifikacijama za Euro 1996. godine obukao naše reprezentativce od glave do pete, ni ne sluteći da će već dvije godine kasnije zauvijek ući u povijest. U lijepo dizajniranom dresu, koji je mnogima do danas - što zbog nostalgije, što zaista zbog izgleda - najljepši od svih, počeli smo lijepu priču s Talijanima, kvalificirali se u Englesku i odigrali vrlo dobro Europsko prvenstvo, s kojeg smo ispali zahvaljujući još uvijek premalenom ugledu kod sudaca.

Hrvatska 1996.

Uslijedio je novi kvalifikacijski ciklus i Svjetsko prvenstvo u Francuskoj, na kojemu je najveći rezultatski uspjeh u povijesti hrvatskog nogometa naša reprezentacija ostvarila u prikladnom, opet po mnogima i do danas najljepšem dresu kojeg su najbolji hrvatski nogometaši ikada nosili. Lotto se odlučio kockati (igra riječima namjerna) i poznatim kvadratićima odlučio udahnuti život.

Stiliziranom zastavom s kvadratićima koja se vijori na vjetru oduševili su ljubitelje hrvatske reprezentacije, ali i ljubitelje dobroga dizajna općenito, premda je - a mora se priznati i to - bilo i protivnika takvog odmaka od tradicionalnih "kockica".

Cijelu su priču upotpunili odličnim plavim gostujućim dresom, kojeg je Nike puno godina kasnije na neki način vratio u modu. Oba smo dresa mogli isticati s ponosom, a hrvatske su boje u Francuskoj te godine postale pravi hit, kao uostalom i hrvatska reprezentacija.

Mračne godine

Lottov nas je dres oduševljavao i u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo 2000. godine, jedno od rijetkih velikih natjecanja na koje se Hrvatska nije uspjela kvalificirati. Rezultatski je neuspjeh ubrzo popratio i onaj dizajnerski, jer palicu je od Lotta preuzeo Nike i premijernim nas dresom pomalo razočarao.

"Stavili smo puno kockica, kud ćemo sada s plavom?", kao da se pitao Nike, pa na neki čudan način plavetnilo nagurao ispod pazuha. Broj na leđima bio je jedva vidljiv, a prava je sreća što smo tada imali respektabilnu reprezentaciju, bilo bi previše da smo povrh takvog dresa bili još i loši.

Ta je kombinacija imala i plavu inačicu, koja neodoljivo podsjeća na dres koji hrvatski reprezentativci nose upravo ove sezone. Ne pitajte nas što se događa s nogom Jasmina Agića.

Jedan od najvećih promašaja u hrvatskoj povijesti dresova naši su nogometaši nosili 2002. godine, nažalost i na velikoj sceni Svjetskog prvenstva. Što se te godine točno dogodilo u kreativnoj radionici Nikea, vjerojatno nikada nećemo saznati. Na spis je udaren pečat "strogo povjerljivo" i zaključan je daleko od očiju znatiželjnika, a nama ostaju pitanja poput onog je li moguće da su prilikom izrade idejnog rješenja svjesno ignorirali regule Fife i Uefe i napravili broj koji se ne vidi?

Svjesno ili ne, zbog toga su nam propusta nogometne glavešine iz Fife neposredno prije Svjetskog prvenstva na leđa i prsa nalijepile bijele krpe, zbog kojih je dotad smiješan dres postao razlogom za plač. Ne treba zaboraviti da je dres imao "revolucionarno" rješenje u obliku podstave koja je trebala upijati znoj, hladiti tijelo i kuhati ručak. U priručniku za rukovanje pak nisu naveli da ga se tijekom utakmice ne preporuča skidati jer ga, poput Ivice Olića nakon pogotka Talijanima, bez škara i vještih ruku oružara više nećete navući na sebe.

Lekciju s bijelim krpama u Nikeu su 2003. godine ozbiljno shvatili, pa su prionuli poslu i za sljedeću sezonu osmislili novo revolucionarno rješenje. Bijelu su krpu zamijenili crvenom, a brojeve uokvirili bijelom crtom. Sada ih se moglo pročitati, samo je valjalo obrisati suze. Od smijeha ili plača, bilo nam je svejedno.

Godinu dana kasnije odustali smo i od crvene krpe i vratili se bijeloj, a valjalo je stvoriti dojam kako su sati utrošeni u posao ipak opravdani. Stoga je krpa umjesto kvadratnog oblika poprimila kružni. Takvim smo se dresom predstavili na Europskom prvenstvu i između ostalog izgubili od Engleza, a Francuzima poklonili bod.

Renesansa

Dres iz 2004. godine morali smo trpjeti i kroz kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj 2006. godine, a zatim je počela svojevrsna renesansa. Neposredno pred početak Svjetskog prvenstva dočekali smo dres kojeg naši reprezentativci s ponosom mogu razmijeniti s protivnicima, a da im pritom ne moraju dati i upute za korištenje. I dalje se Nike mučio s kockastim dresom, pa gotovo posve odustao od kockica na leđima, no i takav je dres bio bolji od svih lutanja početkom stoljeća.

Možda i više od primarnog, kockastog dresa, istaknuo se onaj gostujući, plave boje i s diskretno posloženim kockicama s lijeve strane prsa, kojeg smo predstavili u pripremnoj utakmici u svibnju 2006. godine, ali ga na tri utakmice na Svjetskom prvenstvu nismo imali prilike nositi. Posebno drag postao nam je u listopadu iste godine, kada smo na prepunom Maksimiru s 2:0 kući ispratili Engleze.

Nike je shvatio da je tim dresom pronašao zlatnu koku, pa je isti dizajn čak iskoristio i u klupskom repertoaru, dodijelivši kasnije vrlo sličan dres nizozemskom PSV-u. Onaj hrvatski je pak uoči utakmice na Wembleyju 2007. godine donekle izmijenjen, pa su crvene kockice umjesto na lijevoj strani prsa baš kao i 1998. godine završile na bočnim stranama dresa.

Zapamtili su ga Englezi, a zapamtili smo ga i mi, jer nedugo zatim natjerao nas je i na praznovjerje, pa smo svaku važniju utakmicu zbog iznimno uspješnog scorea željeli igrati upravo u plavoj kombinaciji. Igrom slučaja, sve tri utakmice u skupini na Europskom prvenstvu u Austriji i Švicarskoj odigrali smo baš u plavom dresu i sve tri u nezadrživom naletu dobili.

Ždrijeb se posložio tako da do kraja prvenstva ne bismo niti zaigrali u kockastom dresu, a kada je Ivan Klasnić u 119. minuti utakmice s Turskom pogodio za 1:0, činilo se kako nam u ovom dresu nitko ne može stati na kraj. Nažalost, nakon 119. došla je i 120. minuta, omraženi Semih Senturk, a zatim i bolni jedanaesterci.

Zašto opet?

Istu smo kombinaciju dresova zadržali i u neuspješnim kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 2010. godine, a potom umjesto na svjetskoj smotri novu kombinaciju predstavili u kvalifikacijama za Euro 2012. godine. Nekoga u Nikeu dugo su svrbili prsti, pa smo ponovno izgubili jedan od najljepših hrvatskih dresova i vratili se deset godina starijem dizajnu (hint: Agićeva noga).

Inače besprijekorno izrađen i po tehnološkom procesu izrade veliki prijatelj majke prirode, plavi dres je izgubio kvadratiće na bočnim stranama i iz nama nepoznatih razloga opet ih dobio na rukavima.

Što smo kome skrivili, nije nam jasno, no za utjehu može poslužiti da smo dobili nešto upotrebljiviji primarni dres. Na njemu su bijele površine zamijenjene crvenima, a i donji dio dresa dobio je bočne kvadratiće.

Bolje išta, nego ništa, reći će optimisti, uz nadu da ćemo Europsko prvenstvo 2012. godine (na koje ćemo se, naravno, kvalificirati) dočekati u kakvom dućanu sportske opreme, bezuspješno se pokušavajući odlučiti između odličnog "kockastog" i sjajnog plavog dresa.

Glas naroda

Vjerovali ili ne, došli smo do kraja šetnje kroz evoluciju hrvatskog reprezentativnog dresa. Preostalo je još jedino da vas, štovane čitatelje, upitamo za mišljenje i ponudimo vam anketu putem koje ćete nam dati do znanja koji je od predstavljenih dresova baš po vašem ukusu, a kojeg baš nikada ne biste navukli na sebe.

Pregledajte još jednom ponuđene kandidate, pa pogled preselite na desni stupac, gdje smo vam u anketi predstavili deset po našem izboru najatraktivnijih dresova. Uz par klikova dajte nam do znanja koji je jednostavno najbolji.