Igra skrivača

Četiri uzbudljive utakmice NBA finala su iza nas, nakon koji je Miami već mogao slaviti naslov, ali i nakon kojih je Dallas mogao uživati u prednosti od 3-1. S ovih 2-2 najzadovoljniji su neutralni navijači, svakako i producenti ABC-a i ESPN-a koji bilježe rekordnu gledanost, veću i od lanjskog finala najvećih rivala, Lakersa i Celticsa.

Bezbroj se mini-priča rodilo u pozadini dosadašnjih utakmica, no za rasplet finala najvažnijom mi se čini igra skrivača između LeBrona Jamesa i suigrača Dirka Nowitzkog. Naime, obje momčadi za sada mogu u potpunosti računati na sjajan učinak dvojca koji je mačeve već ukrstio 2006. – Nowitzki i Wade igraju sjajno, igraju svaku utakmicu kao da im je posljednja u životu, predvode i ljudski i igrački svoje momčadi.

O odlučnosti briljantnog Nijemca da osvoji prvi prsten dovoljno govore činjenice da je pobjednički koš u drugoj utakmici zabio s lijevom rukom na kojoj ima slomljen prst, a da je u četvrtoj četvrtini sinoćnje utakmice s izraženom temperaturom i upalom sinusa stavio momčad na svoja leđa i odveo je do izuzetno važne pobjede. S druge strane, Wade se nametnuo kao apsolutni lider Miamija i da nije raspoložen baš kao i 2006., Mavsi bi imali ugodnu prednost. Wade zabija, asistira, skače, ako treba, čak i blokira puno višeg Tysona Chandlera.

A LeBron James? Mrzim usporedbe s Michaelom Jordanom posebno dok netko ni izbliza nema takav CV kao najveći košarkaš svih vremena. Kobe Bryant je učinio puno toga u karijeri, osvojio je pet prstena i porušio puno rekorda, i zaslužio je tu raspravu. U kojoj ipak uvjerljivo gubi od MJ-a, iako se izborio za mjesto među 10 najvećih igrača ikada.

No, Scottie Pippen nepotrebno je zakuhao opet novu usporedbu uspoređujući Jordana i Jamesa, a na tome su onda mnogi autori izgradili svoje kolumne. Zahvaljujući LeBronu, nije se trebalo puno mučiti demantirati ih – iza Jamesa su četiri sveukupno prosječne utakmice, što je za "najboljeg igrača u povijesti" ipak nedopustivo loš učinak.

Ne samo da je njegova igra dramatično pala na najvažnijem nivou NBA doigravanja, u finalu, već je i unutar tog finala najlošiji kada je najvažnije – u četvrtoj četvrtini. Ovo je Jamesov učinak u odlučujućim četvrtfinama protiv Dallasa:

1. utakmica: 5 poena, šut 2-4
2. utakmica: 2 poena, šut 0-4
3. utakmica: 2 poena, šut 1-3
4. utakmica: 0 poena, šut 0-1

LeBron James je krasan igrač. Pogriješio je sve u vezi "Odluke", no on nije negativan tip superstara, nije sam sebi na prvom mjestu, nije sebičan, nije bahat, poštuje protivnike, igru, navijače, povijest NBA košarke. Fizički nikada nije bilo igrača poput njega, tako moćnog, općenito je pitanje je li sport ikada vidio takvu kombinaciju brzine, snage, skočnosti, sile, atleticizma.

Ali LeBron nije samo čudo prirode – on je fenomenalan asistent, od krilnih igrača tek je veliki Larry Bird usporediv s Jamesom po osjećaju za dodavanje. Zna odlično igrati u obrani, vjeruje suigračima bez obzira koliko ga puta razočarali, igra momčadski, u kontri je jednostavno nezaustavljiv, a njegova zakucavanja ponekada su zastrašujuća. LeBron nije "ubojica trenera", puno radi na sebi i svojoj igri (iako ne baš kao, primjerice, Kobe ili MJ) i sveukupno, nema ništa sporno u njegovom statusu supestara, ili čak najkompletnijeg košarkaša današnjice, ako pod "najkompletniji" mislimo na "najsvestranijeg".

No, James nije Michael Jordan niti će ikada biti jer niti je takav strijelac niti je takav pobjednik. James je imao i utakmica i momenata kada je znao uništiti protivnika – no imao je i utakmica gdje se previše podredio suigračima, ali i utakmica gdje nije imao odgovore na suparničku obranu. James je imao utakmica u kojima je pokazao karakter – baš u ovom doigravanju, posebno protiv Bostona, ispravio je neke pogreške iz prošlosti, ali je imao i utakmica u kojima ga je "veliki trenutak" slomio. Pogledajte lanjsku seriju protiv Bostona, pogledajte opet njegov učinak u četvrtim četvrtinama protiv Dallasa. Pogledajte, ako želite, i njegov ni po čemu poseban učinak u prvom finalu, 2007. protiv Spursa, koji su ga baš poput Dallasa – znali zaustaviti. Jordan je bio nezaustavljiv – uvijek, i Jordan je htio zadnji šut – uvijek, i što je utakmica veća, Jordan je bio bolji – uvijek. Zato je to što jest, bez obzira što nije zabio niti najviše koševa u povijesti niti je osvojio najviše prstena.

James je, usprkos svim svojim vrlinama, lakše zaustavljiv nego, primjerice, Wade ili Nowitzki. Dobrim obrambenim shemama Jamesa se može isfrustrirati, i ako mu se onemogući kontra – a u finalnim utakmicama toga ima minimalno – i ako ga se natjera da promaši prvih nekoliko šuteva i izgubi samopouzdanje u šut koji mu nije bajan, Jamesa se može natjerati u pasivniju ulogu, posebno u Miamiju gdje ima još dvojicu igrača sposobnih preuzeti odgovornost.

Nakon zaista slabog nastupa u četvrtoj utakmici, "oživljavanje" LeBrona Jamesa ključni je zadatak Erica Spoelstre za kojeg mislim da je odradio sjajan posao ove sezone u nemoguće teškim okolnostima. Spoelstra je imao najteži zadatak od svih NBA trenera – dobio je u ruke potpuno novu momčad, ostao je rano bez jednog od ključnih igrača (Haslema), imao je i drugih problema s ozljedama i kadrom (jer mimo "velike trojke" Miami je krajnje "sumnjiva" ekipa), a vodio je najpraćeniju, najomraženiju i najkomentiraniju momčad u ligi.

Svaki poraz, svaki kontakt s tri superstara secirao se do u detalje, glava mu je od početka bila na panju i svi kao da su čekali trenutak kada će Riley preuzeti momčad. Uz sav taj pritisak, i uz sve početne poteškoće i porođajne muke, Spoelstra je uspio od Miamija napraviti jednu od najboljih obrana u ligi, da bi potom u doigravanju oprao pod s Bostonom i Chicagom, dvije momčadi koje su se poigrale s Miamijem u regularnoj sezoni i koje su komentatorima bile uzor "timske košarke" dok je Miami bio "skupina pojedinaca". Ide na čast Spoelstri, ali i trojici zvijezda, što su u ključnim utakmicama pokazali da itekako igraju timsku košarku, posebno u obrani.

No, i kod Dallasa ima "nestalih" u akciji. U dvije pobjede su još nekakav doprinos i dali, no Terry, Kidd i društvo u napadu uglavnom ostavljaju Dirka na cjedilu. Ne čudi što je nakon treće utakmice i sam Nowitzki prozvao svog prvog partnera, Terryja, da se "pojavi" u posljednjoj četvrtini jer ni Nijemac ne može sve sam.

Rick Carlisle, još jedan trener koji zaslužuje sve pohvale, dobiva iznimno puno od Shawna Mariona, koliko u napadu, toliko još više u obrani gdje se Marion iskazuje protiv Jamesa, a vrlo solidno igra i Chandler. No, za šanse Dallasa, koji realno nema unutarnju igru, ključno je da Kidd, Terry i Barea pogode šuteve koje im svojom prisutnošću omogućuje Nowitzki. Otvorenih šuteva u finalu nema mnogo, pa će Kidd teško do šuteva koje može pogoditi, no Terry mora pronaći način da preko Jamesa zabije 15-20 koševa i tako rastereti Dirka. Uspio je to djelomično u ovoj posljednjoj utakmici, što je sigurno jedan od razloga pobjede Dallasa.

Prije dva mjeseca otpisao sam šanse Dallasa za naslov prvaka upravo iz razloga što nisam vjerovao u "sporedni" dio Dirkovog ansambla. Sve manje vjere ima i Carlisle koji je na klupu posjeo Stojakovića, pa je u posljednjoj utakmici rotaciju sveo na "7 i pol igrača". Terry, Kidd i društvo demantirali su me do finalne serije, no za Dallasov trijumf morat će se pojaviti s vrlo ozbiljnim učinkom u dvije od sljedeće tri utakmice. Dirk će se pojaviti, očito bi svoje odradio i bez jedne noge.

Da isto ovakvo finale igraju Detroit i San Antonio, bilo bi "najdosadnije u povijesti", ujedno i najmanje gledano, no ovo je, meni barem, prava košarka. Žestoka, agresivna, s dobrom obranom od prve minute. Onakva košarka kakvu ne gledamo kroz regularnu sezonu. Zato i Dallas i Miami zaslužuju sve pohvale, i zato su zasluženo u finalu. I bila bi prava šteta da ne vidimo sedmu utakmicu, pa da se taj intenzitet pojača za još jednu "crticu".

LeBron ili Dirkova družina? Tko će pronaći više mentalne snage i vještine da se nametne u sljedeće dvije ili eventualno tri utakmice? Iako će protiv ovakve obrane Dallasa teško baš "eksplodirati" s 45 poena, ipak bih se kladio na LeBrona.

Šteta je što je svoj inače odličan play-off pokvario u finalu, pa će gotovo sigurno ostati bez trofeja za najkorisnijeg igrača, no ako je u tomu bilo nešto korisno, pa čak i za njega, to je činjenica da barem na nekoliko godina neće nekome pasti na pamet reći da je LeBron James bolji od Michaela Jordana.

Možda, možda, možda, možda, možda i tako još tisuću puta možda – za 10 godina. Ali sada? Niti da sutra zakuca s centra igrališta.