Kako je Maradona ukrao Božić

"Bog je razlog zašto dobro igram. Zato se uvijek pri izlasku na teren obavezno prekrižim. U suprotnom, osjećao bih se kao da ga izdajem".

Kreativni majstor ove izjave legendarni je Argentinac Diego Armando Maradona - nedvojbeni član kruga probranih nogometaša u (imaginarnoj) svjetskoj kući slavnih, ali istovremeno vrhunski motiv "žutih priča" raznoraznih tabloida i kvazi novina te izvanredno "sredstvo" nabijanja tiraže.

Jednom je prilikom kazao kako "Bog pomaže onima koji pomažu sebi". Godine 1986., na Svjetskom prvenstvu u Meksiku, u nogometnom klasiku - četvrtfinalnom srazu Argentine i Engleske - odlučio se striktno povesti za svojom "životnom filozofijom" i rukom potpomognuti jednoj zalutaloj lopti odsjesti iza leđa engleskog vratara.

Postao je to potez koji se prepričava i elaborira desetljećima kasnije, a na obljetnicu vjerojatno najveće kontroverze u povijesti nogometne igre, podsjetit ću vas događaja koji su se zbili tog "kobnog" 22. lipnja.

Svanuo je sunčan dan, a pred Estadio Azteca stadionom okupilo se mnoštvo nogometnih zaljubljenika. Svi su u ruci nervozno stiskali dragocjeni papirić i nestrpljivo cupkali u redu, čekajući tren kada će ući u onomad najpoželjnije mjesto u Meksiku.

Na zelenom travnjaku koplja su ukrstili veliki rivali. U zraku se nožem mogla rezati napetost i netrpeljivost - susret je bio pod posebnim povećalom javnosti (napose političke) jer Argentina i Engleska tada još nisu normalizirale odnose nakon Rata za Malvine (detaljnije o spomenutom sukobu pročitajte u posebnom okviru).

Argentina je na svjetsku smotru poslala bolju i talentiraniju momčad, a Maradona i suigrači bili su naročito motivirani baš za ovaj ogled. Četiri godine prošle su od Falklandskog rata i engleskog trijumfa nad "gaučosima", ali strasti su još uvijek buktale, a susret koji će uslijediti bio je ključan u razvijanju rivalstva koje ni danas ne slabi. Četvrtfinalna utakmica Argentine i Engleske bez ustezanja može se etiketirati najzanimljivijom, najkontroverznijom i najprepričavanijom u nogometnoj povijesti.

Vratili smo se na Estadio Aztecu. Na tribine se natiskalo gotovo 115 tisuća ljudi, a tuniski sudac Ali Bin Nasser u točno određeno vrijeme puhnuo je u zviždaljku. Lopta se zakotrljala s "kreča" na sredini igrališta. Počelo je! Poslije startnog odmjeravanja snaga, južnoamerički predstavnik metar po metar krenuo je zauzimati teren i nakon nekog vremena uspostavio dominaciju. No, engleski vratar Peter Shilton nije dopustio da mnoštvo, pretežito Maradoninih pokušaja, pronađe put do gola.

Argentinci su se više trudili i stvarali prilike, ali engleski blok nisu uspjeli probiti. Sve do jednoga trenutka. Nakon samo šest minuta igre u drugom poluvremenu, Maradona je s lijeve strane odigrao dijagonalni pas do Jorgea Valdana te nastavio trk polako se približavajući šesnaestercu.

No, brzo odigravanje kojemu se nadao nije se ostvarilo jer njegova lopta nije bila savršeno precizna i do prigode za "čišćenje" došao je Steve Hodge. Međutim, nespretnom intervencijom učinio je upravo ono što Valdano nije mogao - loptu je vratio u kazneni prostor, točno prema nadolazećem Maradoni. Peter Shilton istrčao je s vrata s namjerom da opasnost otkloni boksanjem, a budući da je i bez ispruženih ruku od "malog zelenog" imao dvadeset centimetara "viška", bio je očiti favorit za prvi kontakt s loptom.

No, na opće iznenađenje samo trenutak kasnije Shilton je u nevjerici "praznio" svoju mrežu, čitava se engleska momčad sjurila prema arbitru tvrdeći da je zgoditak postignut rukom, a Maradona je krenuo slaviti - "gaučosi" vode! U kasnijem razgovoru otkrio je jedan zanimljiv detalj: "Čekao sam da mi se suigrači pridruže u slavlju, ali nitko se nije pomicao. Tada sam im rekao: ' Hajde, zagrlite me ili sudac neće priznati gol'!"

Brzo su shvatili zadatak i prihvatili "igru". "Opljačkali smo ih", kazali su presretnom strijelcu, na što im je on pak odgovorio: "Tko opljačka lopova, dobiva stogodišnje oproštenje", jasno aludirajući na bitku za Falklandsko otočje i konačnu englesku pobjedu. Demoralizirani, šokirani i bijesni, Englezi nisu uspjeli brzinski posložiti redove te su već tri minute kasnije pali u još veći zaostatak. Dogodit će se to u 54. minuti, a pogodak - još jedan s Maradoninim potpisom - postat će pravi klasik, ući u nogometne udžbenike te 2002. na SP-u u Koreji i Japanu biti proglašen najboljim u povijesti svjetskih prvenstava.

Argentinska je desetka loptu upućenu od strane Hectora Enriquea primila desetak metara u svojoj polovici te se odvažila na samostalni "ubilački pohod". Na šezdesetmetarskom putu u trajanju od deset sekunda Maradona je predriblao polovicu engleskih nogometaša (Beardslyja, Reida, dvaput Butchera i Fenwicka), da bi na koncu zaobišao i Shiltona te po drugi put stadion digao na noge. Sada je to bio potez vrijedan istinskoga divljenja.

"Namjeravao sam uposliti Valdana, ali kako sam prilazio vratima Englezi su sužavali prostor i okružili me pa nisam imao druge nego nastaviti sam", izjavio je kasnije, komplimentirajući i suparnički "fair-play": "Ne bih tako nešto mogao napraviti protiv bilo koje momčadi na svijetu. Većina bi me zaustavila prekršajem, što o Englezima govori kao vrlo časnim ljudima."

U slavljeničkom raspoloženju Argentinci su dočekali i kraj utakmice - tek je Gary Lineker pogotkom uspio ublažiti poraz. U finalu su pak slavili protiv Zapadne Njemačke (3:2) te tako rezervirali svoj drugi, a ujedno i posljednji naslov prvaka svijeta.

Priznanje nepoštene igre Maradona nije ponudio odmah, a kada se i to dogodilo - bilo je maksimalno provokatorski plasirano. "Gol je postignut pomalo Maradoninom glavom, a pomalo Božjom rukom", otkuda i poznato "ime" povijesnoga gola - "Božja ruka" ili "Mano de Dios". Izjava, očekivano, nije dobro dočekana u britanskom taboru, a engleski menadžer Bobby Robson kontrirao mu je stvorivši izraz "Ruka lopova", odnosno "Hand of Rascal".

Malom zelenome, unatoč svemu, uručena je Zlatna lopta namijenjena najboljem igraču turnira, dok je Englezima ostala tek utješna nagrada - Gary Lineker, kao najbolji strijelac, osvojio je Zlatnu kopačku.

U svojoj emisiji "La Noche Del Diez" (u prijevodu Number Ten Night ili Noć desetke) 2005. godine još jednom je, otvorivši usta, Maradona potpirio stari plamen. "Ni sekunde ne žalim što sam pogodak postigao rukom", kazao je te iznova na sebe navukao bijes britanskih poklonika najvažnije sporedne stvari na svijetu.

No, svemu usprkos pronašlo se i slučajeva obostranog poštovanja i nagrada. U anketi koju je 2002. proveo Channel 4, stanovnici Velike Britanije Maradonin "Gol stoljeća" svojim su glasovima postavili na šesto mjesto liste "100 najvećih sportskih trenutaka", a od vremena kada je u Manchester Unitedu igrao Juan Sebastian Veron otvorene simpatije prema "crvenim vragovima" iskazivao je ogroman broj Argentinaca. Danas se, u navijačkom smislu, pak, nije mnogo toga promijenilo.

Rane, ipak, dugo peku. Peter Shilton 2008. otkrio je što misli o Maradoninu ponašanju poslije kontroverzne Božje ruke. "Nikada nije rekao: 'Oprostite!' Za sportaša, koji na nogometnom travnjaku ima toliki status i cijenjenost, takva lagodnost potpuno je nesportski potez." Nedugo poslije toga, oglasio se Maradona.

"Nedavno mi je engleski navijač prišao zatražiti autogram te rekao: 'Legenda si'. To me učinilo vrlo sretnim. Vi, Englezi, tako ste pristojni i dragi, unatoč povijesti koju dijele naše dvije države. Kada bih mogao vratiti vrijeme i promijeniti neke postupke, to bih učinio. Ali, gol je ipak gol. Argentina je postala svjetski prvak, a ja sam proglašen najboljim igračem. Ne mogu promijeniti ono što se dogodilo. Sve što mi ostaje jest nastaviti sa svojim životom." Bila je to njegova prva javna i poznata isprika usmjerena prema kontroverznom pogotku rukom.

Nešto ranije, u Oxfordu 1995., upitan za kobni zgoditak, kratko je odgovorio: "Vrijeme liječi sve rane." U sljedećem trenutku, publika mu je skandirala; doživio je ovacije.

Ipak, premda su se navijači s vremenom pomirili s prošlošću, sudionici utakmice 1986. iz engleskog rostera još uvijek razbijaju glave. Terry Butcher, kojeg je u famoznom šezdesetmetarskom pohodu Maradona prošao dvaput, nedavno je kazao: "Kod kuće nemam njegovu voodoo lutku, ali nikada mu neću oprostiti jer u tim okolnostima i na takav način nije lako izgubiti. Ne bih želio s njim razgovarati. Jednom smo prilikom bili prisiljeni dijeliti prostor, ali uvijek ću ga radije izbjeći."

S druge strane, Steve Hodge, nesretni asistent "Božjoj ruci" poslije utakmice je s legendarnim Argentincem zamijenio dres, da bi ga početkom novog milenija kao izložak posudio Nacionalnom nogometnom muzeju. Danas Maradonu izuzetno cijeni i za njegovo nogometno umijeće ima same riječi hvale.