Doživjeti Madrid

Piše: Krešimir Ferlak

Već ste pročitali brdo članaka o utakmici Reala i Dinama, igri momčadi, izjave igrača, trenera, zaslužene pohvale našim navijačima, a sada vam nudim nešto drugo. Pogled na život u glavnom gradu Španjolske, odnosno barem ono što se moglo primijetiti i doživjeti u tri dana provedena u predivnom i posebnom Madridu.

Dok je većina ekipe koja je bila u Madridu proteklih dana svoj put planirala i organizirala još prije dva mjeseca kad je obavljen ždrijeb, ja sam se mogućnost odlaska saznao desetak sati prije polaska. U subotu predvečer zazvonio je mobitel, s druge strane je bio moj Kum (nema nikakve sličnosti sa onim iz filma Francisa Forda Coppole, ali svakako zaslužuje da ga se piše velikim slovom) i pita me da li bi išao u Madrid. Kaže da mu se prijatelj razbolio pa ne može ići, pa se sjetio mene.

Molim? Kada? Odgovor: ˝Sutra u pola osam ujutro˝. Vremena je bilo tek za pakiranje i provjeru stanja na bankovnom računu, koji je davao odgovor da bi put do Bregane bio izazov, a kamoli Madrid. No, uz nekoliko ˝ovo je jedinstvena prilika˝, ˝ne mogu sad odbiti poziv za Madrid˝, te neizostavne ˝za par dana mi je rođendan˝, budžet je ipak bio zadovoljavajući i moglo se brzinski spakirati i krenuti prema Španjolskoj.

Sve ostalo išlo je kao po špagi. Hotel je bio rezerviran, avionske karte iz Venecije također, a karte za utakmicu? Eh, da. Mi smo valjda jedini koji smo došli u Madrid bez karata, ali problema nije bilo. Kum je dva dana prije provjerio da ima još osam tisuća ulaznica, kupnja preko interneta nije prošla, pa smo odmah nakon slijetanja išli prema stadionu. Blagajne na Santiago Bernabeu rade iako je nedjelja i 18 sati. Kupljene su dvije karte za tribinu Zapad (i opet mi je rođendan bio olakotna okolnost).

Na samom stadionu je i fan shop Real Madrida, mjesto u kojem se odmah vidi kako radi mašinerija Kraljevskog kluba. Neću sada reći da možete kupiti sve od igle do lokomotive, jer nisam u dućanu vidio ni iglu ni lokomotivu, ali zaista ima takvih stvari da ostanete impresionirani ili čak zaprepašteni. Dresove, lopte, majice, kape i šalove ne treba ni spominjati, ali... Ako vam se krsti dijete, nema problema; možete mu kupiti šlapice za krstitke s grbom Reala! Žensko donje rublje, haljine, sve izgleda kao u nekim modnim dućanima, ali s malim grbom Reala sa strane. Kompletan pribor za školu i posao, igračke, figure i suveniri su sasvim normalna stvar.

Poslije toga smo se smjestili u hotel, koji je bio na sjajnoj lokaciji. Između trga Puerta de la Sol i velike ulice Gran Vije, te u blizini Plaza Santa Ane gdje se zbiva većina noćnog života. Španjolcima većina restorana do osam navečer uopće ne radi, a tek oko deset se izlazi na večeru i piće. Do dva sata iza ponoći još je većina kafića puna, a tek tada se odlazi u klubove. Jedu puno i često (na to se barem nije teško priviknuti), a osim svojih tapasa, obožavaju pršut, šunku, kobasice i meni omiljeni chorizo, koji podsjeća na naš kulen, te ih naručuju uglavnom uz sva jela.

Već je u nedjelju navečer bilo ponešto Hrvata u gradu, kojih nije bilo teško prepoznati, čak i bez obilježja. ˝Balkanske face, odma' vas vidim˝, uzviknuo nam je jedan navijač. Među Španjolcima nas nije teško uočiti. Dok smo sjedili u jednoj od brojnih taverni, konobar je otpuhnuo prašinu s jedne boce prozirnog pića, čija boca odmah poziva na oprez, iznio je na terasu i natočio nekoj ekipi. ˝Ovi su naši˝, odmah kaže Kum. Naravno da nije bilo sumnje, a neka vrsta rakije nije previše uzbudila naše dečke. Pogled je bio u stilu ˝nemate vi pojma kaj je loza˝, a konobar zadovoljan formom naših. Barem smo ih negdje nadigrali.

Na prvi pogled kriza u španjolskom glavnom gradu se ne primjećuje, barem na van i dalje žive opušteno i bezbrižno. No, navečer je na trgu ipak bila druga slika. Mladi Španjolci, uglavnom punkeri i pripadnici sličnih subkultura, zapalili su vatru na sredini trga, palili su kutije i kartone i izvikivali svoje parole. Možda bi sad, po hrvatskim iskustvima, očekivali sa uleti policija ili specijalci te potjera tu masu, ali ovdje se to ne događa. Policija je stajala dvadesetak metara dalje i mirno sve pratila. Masa nije bila nimalo nasilna, nego vjerojatno nezadovoljna stanjem u državi u kojoj su taman bili izbori.

Stotinjak metara od trga je policijska postaja, a samo dvadeset metara dalje, ulica je bila puna mladih i oskudno odjevenih djevojaka koje su nam odmah počele nešto pričati. Kad su shvatile da ne znamo španjolski prebacile su ne engleski i hvatanje za ruke.˝Baybe, c'mon, everything for 25 euro!˝. Onda smo i mi shvatili o čemu se radi, ali njihovu lascivnu ponudu smo ipak odbili. Policija sve to očito dopušta, još jedan dokaz liberalnog Madrida ili nešto drugo, prosudite sami.

Ponedjeljak i utorak do utakmice bili su rezervirani za razgledavanje grada, kupnju i nastavak isprobavanja španjolskih jela. Prodavači, konobari i ljudi na ulici su vrlo pristupačni, čak i ako ne govore engleski može se s njima sporazumjeti, ali ono što vas osvaja je grad, njegova ljepota i jedna posebna atmosfera koja vlada Madridom.

Grad je prepun znamenitosti, zgrade, crkve, muzeji, palače. Katedrala, muzej Prado i Kraljevska palača su samo najpoznatije, vjerojatno i najimpozantnije, ali svaki dio grada, svaka stanica metroa ima svoje posebnosti. Sve je puno restorana, taverni, kafića, zalogajnica, ali se gotovo svi pridržavaju sieste, pa u popodnevnim satima skoro ništa ne radi. Predvečer se Puerta de la Sol puni performerima, pa skupina mariachija raspjeva pola trga, malo dalje čovjek u oklopu stoji na jednoj tankoj štangi, do njega hoda čovjek bez glave, ali s naočalama (!), itd....

Osim sve bolje upoznavanja i sve većeg uživanja u gradu, ponedjeljak je označio i okupiranje grada navijačima Dinama. Plaza Santa Ana je bila hrvatska, terase su bile pune navijača, dok su neki uživali u raznim jelima, većina je ipak ispijala pivo i pjevala navijačke pjesme. Španjolci su nam u potpunosti prepustili centar grada, vjerojatno s mišlju ˝vidjet ćete vi sutra˝.

Naime, na ulasku u popularni pub Dubliners dočekala nas je iz zvučnika ˝Dinamo ja volim˝ Pipsa, a nastavilo se u sličnom ritmu. Kako je večer odmicala, sve više smo se već osjećali kao kod kuće, a treba napomenuti da nisam vidio niti jedan izgred. Nije se niti bilo s kim posvađati, kada ionako domaćih nije niti bilo, a oni koji su se zatekli veselili su se s nama. Uz, jasno, dva Škota koji su mi između gutljaja pive objašnjavala da je Nikica Jelavić odličan igrač i da sutra navijaju za nas.

Ipak me zanimalo kako to da niti tada u gradu, a niti tijekom utorka nigdje nisam primijetio navijače Reala. Odgovor je stigao na utakmici. Zato što Real prave navijače niti nema. Njihovi Ultras Sud ne bi prošli ni na maksimirski Istok, oni tek mašu zastavama, malo zabubnjaju i započnu uzvikivanje ˝Madrid˝ ili pak skandiranje igračima, među kojima su se pred kraj susreta i sjetili Davora Šukera.

S obzirom da smo bili na zapadnoj tribini, mogao sam iz prve ruke vidjeti kakve običaje imaju Španjolci kad je utakmica u pitanju. Prije svega, na ulazu nas nitko nije pregledavao. Moglo se ući sa setom noževa. Samo karta u automat i možeš na tribinu. A utakmica za njih je prava gozba. Čovjek do nas je doveo obitelj na utakmicu i ruksak prepun hrane, poput naših kada su prije cijelu familiju vodili u Stubičke toplice.

Vade se grickalice, sokovi, svakom po dva sendviča. A na poluvremenu se izlazi van po dodatne zalihe. Da, izlazak sa stadiona na obližnje dućane i kioske je sasvim normalna stvar. S druge strane reda, sjedila je djevojčica od kojih 12-13 godina, te dva klinca koji zajedno nemaju deset. Sami su došli na utakmicu, sami idu doma. Naravno u međuvremenu pojedu po dva sendviča i dvije vrećice bombona. Nama nezamislivo, njima sasvim normalno.

Dresove ih većina nosi, prevladava sedmica Cristiana Ronalda, koji je, naravno, najveći idol. Reklo bi se da klub vole, ali nije da ga obožavaju ili da ˝žive˝ za njega. Pljesak ili uzdah kod promašene šanse je najdalje do kuda idu, a prihvate skandiranje kada ga pokrene jug, ali se brzo vrate svojim grickalicama. No, istina, ovdje su već u četvrtoj minuti znali da će uvjerljivo pobijediti, pa ih je možda i to još dodatno opustilo. No, nisu svi bili baš sretni. Onaj čovjek do nas s ruksakom je nezadovoljno vrtio glavom u desetoj minuti, vjerojatno misleći ˝tko su ovi, zašto mi uopće igramo s njima?˝.

Pomalo su se čudili našim navijačima koji su pjevali cijelu utakmicu, a zanimljivo da ih je dosta zapljeskalo i čestitalo nam kad je Beqiraj dao gol, a Kum i ja smo skočili kao da smo poveli. Ipak je bilo lakše otići s velikog Santiago Bernabeua nakon što su i naši barem malo pokazali da znaju igrati nogomet. Ili barem zabiti gol. Čim je utakmica završila, i nakon što je Jurčić izgrlio Mourinha, mašinerija je nastavila raditi. S terena je odneseno sve, čak su i golove pospremili i odmah su izašla četvorica radnika s kosilicama i ova utakmica je za njih spremljena u ladicu.

Nakon utakmice kafiće oko stadiona su opet zauzeli naši navijači, domaćini su otišli doma i mirno nas promatrali. Bez problema se moglo hodati u Dinamovima majicama i šalovima, prijateljski raspoloženi Madriđani ne mare za to. Vjerojatno neće baš popiti pivu s vama, ali možete biti sigurni da vas neće niti napasti. Navodno je jedni incident bio na tribini kada su se naši navijači malo međusobno dohvatili. Kad već nisu imali s kim.

Otišli smo još malo do samog centra uživati u ugođaju ovog predivnog grada i njegovoj atmosferi, koju nam niti rezultat nije mogao pokvariti. Madrid je živio normalnim životom, utakmicu su već zaboravili, otišli su na svoje večere, pršute, sangrije. A meni je palo na pamet da bih volio, kao što je rekao i Mourinho, da opet izvučemo Real u Ligi prvaka, pa da ponovno imamo izgovor za doći u ovaj poseban grad.

Kada smo polijetali s aerodroma Barajas, avion je bio pun Hrvata, a o utakmici se nije puno pričalo, za vrijeme leta su svi razmjenjivali dojmove grada, kulture, ljudi, događaja. Posebnog, pristupačnog i prijateljskog Madrida. Da, prijateljskog svima, osim nogometašima Dinama.