Ča je balun vengo fantažija

Piše: Tomislav Viduka

Za svaku takvu priču potreban je protagonist kako bi joj dao osobni potpis ili barem malo približio one koji ju čitaju ljudskoj priči jednog sasvim običnog čovjeka. Za ovaj opis dobro će nam doći jedan moj prijatelj čija priča niti je atipična niti je po nečemu toliko posebna u hrvatskim okvirima.

Rođen u Zagrebu tek godinu dana nakon što je Ćiro sa svojim tadašnjim sinovima Zajecom i Kranjčarem podigao pehar prvaka Jugoslavije u gene mu je polako počeo utjecati nogomet. Nogomet kao način praćenja sviju zbivanja koja su određivala odnose među ljudima. Nogomet kao tema razgovora za svaku besposlenu i ne tako besposlenu sekundu mnogih druženja. Nogomet kao zabava, radost, tuga, fantazija i opis raznih emocija.

Sasvim je nebitno što je metafora tog sporta prvenstveno bio tadašnji Dinamo. Svatko tko je imalo volio nogomet volio je svoj klub makar ga i drugi mrzili, makar bio slab, makar i kao u vicu ne tukao nikoga. Ljubav prema klubu je kroz odrastanje rasla jednako kao ljubav prema nogometu. Rasla je kroz pobjede, poraze, dobre i loše poteze. Jer nogomet je ujedno bio i nevjerojatan užitak i nevjerojatna bol. Bio je sve samo ne racionalan i analitičan. Bio je sve samo ne prljav i pokvaren koliko god je možda i u tim vremenima u njemu bilo mulja.

Ne zato što se igrao na nekim većim i multinacionalnim prostorima već zato što se ljubav u djetinjstvu ne preispituje. Već se voli žarko i otvoreno, bez obzira na greške i loše poteze zbog toga što taj sport u toj dobi predstavlja. I svaka rana brže zacjeljuje i svaka bol kraće traje pa makar to bila i ona kvrga na glavi koja je nastala udarcem u glavom u strop. Udarcem do kojeg je došlo kada je naš maleni dječak u podrumskom stanu skočio s vrha kauča kada je Dinamo tukao Zvezdu.

Nakon što je kao u popularnoj pjesmi došla devedeseta taj nogomet je odjednom poprimio još jednu čvršću i na drugi način fanatičnu dimenziju. Na maksimirskom stadionu, na očevim ramenima s kartom u ruci. Kartom koja mu i dan danas stoji negdje u vitrini. Kartom koja u sjećanju obilježava nastanak hrvatske nogometne reprezentacije. Rođenje u natjecateljski nebitnom, ali slatkom uspjehu.

Od tada idoli više nisu izlazili samo iz Modre svlačionice, već su izlazili iz svih onih svlačionica u kojima se taj nogomet igrao. Od tada se čitav horizont nogometa proširio daleko i dalje. Preko brda, dolina, rijeka i oceana. I bilo je slatko gledati Taffarela kako brani jedanaesterce 1994. I bilo je još slađe gledati kako Dinamo zamaskiran u Croatiju pobjeđuje. I bilo je najslađe gledati kako Peter Schmeichel trudeći se svim silama ne uspijeva doći do lopte koja u velikom luku ulazi među vratnice. Jednako kao što je bilo gorko i bolno gledati Matthiasa Sammera kako postiže gol i bjesniti na švedskog 'djelitelja pravde'.

U godinama koje su uslijedile započelo je zapravo i prvo buđenje. Ulazak u svijet u kojem se sa svih strana javljaju sumnje da omiljeni klub dobiva utakmice pa čak i prvenstva koja nije trebao. Pojavila se i gorčina koja je ostajala u ustima, gorčina koja je bila toliko čudna jer je dolazila u pobjedi te ponekad boljela više od poraza. Taj čudan okus u duši mladić je pokušao isprati i na neki način spaliti sve jačim plamom ljubavi ka nogometu i svojim nogometnim ljubavima. U tim trenucima rodila su se neka od najljepših sjećanja i počela je jedna nova dimenzija 'drukanja'. Od prve navijačke utakmice s Celticom (i njegovim navijačima) pa sve do posljednje takve zgode pet do šest godina kasnije.

Kroz svo to vrijeme se uz fanatizam polako prikradala ogorčenost, izgubljenost i želja za jednom, samo jednom pobjedom koju nitko neće secirati. Ali tada je već bilo kasno. Sa sjajnih livada nogometna lopta je pobjegla u neku čudnu kaljužu. Kaljužu iz koje ju je bilo tako teško izvući. Kaljužu koja je na ljubavi ostavila pečat sramote koji strašno peče iako tada već itekako punoljetni mladić ničemu od toga nije bio kriv.

Svemu tome ima već pet godina. Pet godina u kojima bi se rijetko zaputio na tribinu. Pet godina u kojima je nogomet postao igra u kojoj sve više zamjećuje tehničke i taktičke finese, a sve manje prepoznaje strast. Pa kada se ona pojavi sretan je i u njoj uživa mnogo više nego u bilo kojem biciklu, škaricama ili pravodobnom utrčavanju. No, onda se vode ponovno zamute i razni čudni ljudi počnu gurati svoje prste u vidokrug nečega tako čistog te se rađa shvaćanje kako je ta ljepota umjesto pravila postala iznimka.

Bez obzira na to što samo odrastanje donosi neka otrežnjenja i razbija razne iluzije nije ni ono svemu krivo. Nije ono od nečega plemenitog i strastvenog kroz godine stvorilo nešto toliko sumnjivo i prljavo. Do toga je većinom došlo kroz djela i velikih i malih pokvarenjaka. Bili oni funkcioneri, suci, predsjednici saveza ili samo kućnih savjeta. Kako god se zvali, otkud god dolazili i koju god funkciju obnašali.

Baš u ovom trenutku kada stvari koje svi znaju počinju nedvojbeno (zahvaljujući hrabrosti nekoliko dobrih ljudi) isplivavati pred oči onih koji te krivce mogu osuditi imam jednu molbu upravo za ljude koji nam na taj način mogu pomoći. Molbu ne samo u ime mog prijatelja, nego u ime svakoga tko je nogomet volio (i još duboko u sebi voli) makar i djelić toliko koliko ta vatra tinja u tom mladom čovjeku.

Molim Vas vratite nam balun.

Molim Vas vratite nam fucu.

Molim Vas vratite nam nogač.

Jer nije bitno kako se zove, za koga navijamo, koje smo boje i na kom uglu čekamo zeleno svjetlo u bolju budućnost. Svi bismo mi samo htjeli voljeti nogomet, pogotovo onaj hrvatski.