Kako preživjeti dva australska tjedna?

Piše: Ivor Krapac

Dobro je, barem nije na Novom Zelandu

Za početak, odat ću vam malu tajnu. Nikada nisam bio u Australiji, nisam u Australiji ni ove godine, pa me, kao i većinu vas koji baš ne možete bez Grand Slam tenisa, i ovog puta čeka 14 dana uživanja u turniru s desetosatnim vremenskim "plusom" u odnosu na nas, a pritom mislim na one od nas koji živimo u Hrvatskoj i središnjoj Europi.

Susretao sam i čuo sam za primjere ljudi koji ovo vole i kojima vjerojatno ne bi bilo jako teško ni da se Australian Open zaista igra na Novom Zelandu, s još dodatna dva sata vremenske razlike, iako se onda valjda ne bi zvao Australian Open. No, ni s pet-šest godina manje nego što ih imam danas nisam najbolje razumio takve ljude. Kako netko može uživati ako se, kao ja, praktički svaki put tijekom ili poslije dva tjedna tenisa u Melbourneu osjeća kao da je izbačen iz veš-mašine ili pregažen zambonijem? Neću lagati, i ovog me puta strah kako će to ispasti na kraju.

Simptomi su u pravilu ovakvi, a ako ste visili s tenisom u Australiji kao i ja, vjerojatno ćete se prepoznati u nekom od njih:

1. Devet ujutro po srednjeeuropskom vremenu, kada na Australian Openu počinje tamošnji večernji program, u stvarnosti ne postoji. Ako ste tada tjelesno i budni, glava je negdje drugdje.

2. Kava ne pomaže. Niti umivanje hladnom vodom.

3. "Zašto, o zašto sam sinoć ponovno gledao tenis do četiri-pet ujutro?"

4. "Zašto je Ivan Ljubičić izgubio dobiven i već zapakiran meč protiv Waynea Ferreire?" (Ovo bi bila moja omiljena frustracija, koje se nisam riješio ni devet godina kasnije, u strahu da će se takvo što ponovno dogoditi)

5. "Pet ujutro je, možda je vrijeme da odem spavati... Ne, ipak, ostat ću još malo." (Definitivan znak da je crta prijeđena i da ste postali ovisnik... Čestitam!)

6. Koliko god bilo napeto ono što gledate, spavanje u naslonjaču ili u čemu već gledate u tv-ekran sat do sat i pol nakon što ste prešli crtu jer - naravno - i do toga jednom mora doći.

7. Izgubljenost u dućanu dan kasnije. Sudaranje s policama i blještećim svjetlima u supermarketu kao da ih nikad niste vidjeli. Trčanje na zatvoren prostor u nadi da vas nitko koga poznajete neće vidjeti ovakvog.

8. Razno.

9. ____ - Upišite na crtu.

Preseli li itko ikad Australian Open u Wellington, bit će to kraj svijeta.

Nekoliko korisnih savjeta

No, srećom, kako je čovjek dosad izumio i naučio koristiti kotač, vatru, električnu energiju, putovao na Mjesec i emitirao sjednice Hrvatskog sabora na televiziji, čovjek-teniski ovisnik pronašao je način kako da doskoči nevolji i proba izbjeći bar neke od simptoma koje bi volio izbjeći.

Evo mojeg pokušaja da vam pomognem:

1. Pošaljite u dućan/supermarket nekoga drugog, ako možete.

2. Ugasite televizor u pet ujutro ili najkasnije pola sata nakon toga ili zamolite nekoga da to učini za vas, ako je ovisnost baš toliko uzela maha.

3. Odspavajte barem tri do tri i pol sata u razdoblju od pet-šest popodne do devet-deset navečer (po našem vremenu), kada već stignete. Imperativno je da to barem pokušate, turnir traje dva tjedna.

4. Ne gledajte ženski tenis sve dok ne dođe do četvrtfinalne ili polufinalne faze. Žao mi je zbog seksističke primjedbe - ali tekst je moj i savjet je moj, napadajte na mail-adresu ([email protected]) ili u komentarima ispod teksta, ako vam je ženski tenis draži ili vas sve ovo generalno iritira.

5. Ne gledajte žensko finale ako je žensko finale Serena Williams - Marija Šarapova (2007., 6:1, 6:2 za Williams) ili Serena Williams - mentalno ne baš stabilna tenisačica u očajničkoj želji da ostavi trag osvajanjem Grand Slam naslova (2009., 6:0, 6:3 za Williams protiv Dinare Safine).

6. Dok turnir ne dođe do drugog tjedna, gledajte muške mečeve za koje ste baš sigurni da su vrijedni gledanja ili da nećete promašiti ništa osobito zanimljivo.

Malo upozorenje - od 2000. godine naovamo, Australian Open imao je jednog potpuno neočekivanog pobjednika (2002., Thomas Johansson) i nekoliko neočekivanih i uglavnom gledanja vrijednih finalista (2001. Arnaud Clement, 2003. Rainer Schüttler, 2006. Marcos Baghdatis, 2007. Fernando Gonzalez, 2008. Jo-Wilfried Tsonga). Prije sedam godina, imao je i Marata Safina u formi u kakvoj ste ga jednostavno morali gledati, pa je dosta teško pogoditi što morate vidjeti i što se ne isplati propustiti prije završnice turnira.

Pokušajte po osjećaju i nadajte se da vam uživo neće promaknuti nešto što je vrijedno gledanja. Nemam pametnijeg savjeta.

7. Ne gledajte tenis uopće i proglasite me luđakom.

Sretan vam Australian Open svima, uz dobre želje da prođe bez ubijanja životinja!