U potrazi za izgubljenim nedjeljama...

Piše: Lovro Štrbinić

Kažu da kvalitetni izlasci završe u nedjelju ujutro. Naravno, u slučaju da riječ o izlascima u petak. Protekli vikend donio mi je tako još jedan koji se može okarakterizirati kvalitetnim, a koji je moje dječačke snove još jednom pretvorio u stvarnost.

Dok su otkucavali prvi sati dana koji je nosio konačnu odluku o stavu hrvatskih građana glede ulaska u Europsku uniju, nekolicina "nepovjerljivih" prema onome što su mogli čuti na tu temu odlučila se zaputiti upravo u jednu od država te iste "sporne" Unije. Dobro, nismo nepovjerljivi, imamo neke svoje za ovu priču nebitne stavove i nismo se zato odlučili za put, ali u Europsku uniju smo zakoračili prije nego smo saznali želimo li kao hrvatski građani tamo uopće ići.

Da, propustili smo dati svoje službeno mišljenje, no unaprijed smo osjećali da će stav Hrvatske biti sukladan stavu većine savjesnih hrvatskih državljana. Za pravi doživljaj ove priče, međutim, moram vam otkriti kamo pripadam.

Jedan sam od onih koji voli nedjelje, iako najmanje zbog samih nedjelja. Da se Serie A igra utorkom, u prethodnoj bih rečenici vjerojatno istaknuo upravo taj dan. Jedan sam od onih koji je odrastao uz prijenose tada najjače lige svijeta, koja je s vremenom izgubila na vrijednosti, ali nikako na šarmu, i koja nedjelje navečer nije pretvarala u sumorna razdoblja pred povratak u školske klupe, već ih je činila vrhuncem sportskog tjedna.

Volim ligu koja možda više nema derbije od kojih zastaje dah, barem ne "na papiru", ali derbije koje gledam s "guštom", iz nedokučivog razloga vjerojatno jasnijeg domaćicama koji sličan odnos gaje prema sapunicama. Pratim ligu za čije predstavnike u europskim natjecanjima navijam gotovo uvijek, premda za talijansku reprezentaciju ne navijam gotovo nikad. Cijenim ligu čija je sportska "kuhinja" najukusnija, a... ma shvatili ste već, da ne duljim.

Dakle, prvi sati subote bili su ujedno i prvi sati moga puta prema Milanu sa skupinom "sličnomišljenika" i s mnogo akumuliranog umora, ali i mnogo želje za svjedočenjem osmoj uzastopnoj pobjedi Ranierijevih jurišnika. Iskreno, ovu želju za osmom pobjedom prenijeli su mi suputnici kojima to znači mnogo više nego meni. Meni je bilo samo do Serie A, i svega što ona nosi.

Meni je bilo važnije da broj 22 u crno-plavom dresu bude raspoložen za igru, nego da na razini potrebnoj za slavlje bude cijela ostala momčad Intera. Da pripomogne rušenju rimskoga kluba, baš kao što je jedne prekrasne svibanjske večeri u Madridu pripomogao rušenju jednog bavarskog, postavši tako heroj crno-plavog dijela Milana. Postao je tad, još važnije, i heroj jednog člana mnogobrojne obitelji Sportneta, potpisnika ovih pomalo patetičnih redaka.

Uglavnom, dok su oni s kojima sam dijelio autobusne "klupe" i sendviče zazivali ime Rickyja Alvareza, ja sam mudro šutio. Nisam htio ureći dobar osjećaj o nastupu stanovitog nešto starijeg Argentinca. Mudro sam šutio jedan dio dana, sve dok nisam shvatio da bih takvim ponašanjem mogao sebe i slučajne promatrače lišiti potencijalno zabavnih trenutaka.

Foto: Lovro Štrbinić

Ubrzo zatim okušao sam se kao izvjestitelj sa San Sira. Poprilično neozbiljno i profesionalnije tek u vlastitim mislima, ali užitak je gotovo jednak. Imao sam tako priliku barem na nekoliko minuta biti Zvonimir Boban, barem što se tiče njegove druge karijere, dok za pokušaje repriziranja njegovih nogometnih poteza na travnjaku ovog mitskog zdanja dežurni čuvari nisu imali sluha. Nisam ih baš direktno pitao, ali se moglo pretpostaviti. Doduše, nisam imao ni loptu, pa da ispitam njihov "sluh".

Foto: Lovro Štrbinić

Ispitao sam potom udobnost kožom presvučenih stolica u svlačionici rossonera, a prema riječima čovjeka za kojeg mislim da zna što priča, svojom sam obućom navodno omogućio prljanje odjeće Clarencea Seedorfa. Udobno sjedalo sam zagrijao pak Boatengu, dok je najprometnije bilo oko mjesta kojeg okupira Ibrahimović. Moram li podsjećati da su oko mene bili ljubitelji Intera, oni koji ne spadaju u simpatizere čvrstih, lucidnih i k tome još dugokosih nogometaša sa švedskom putovnicom i balkanskim korijenima?

Uslijedio je prosvjed na središnjem gradskom trgu, s visoko podignutim parolama protiv nečega ili nekoga. Nisam dešifrirao u kojem smjeru su odaslane poruke, već se prepustio dobrom balkanskom običaju prema kojem se prvo prosvjeduje, a tek onda saznaje protiv čega. Do zaključenja ovog teksta to još uvijek nije postalo sasvim jasno, ali je i manje-više nebitno.

Ipak, u nadolazećim satima postalo je jasnije kako domicilno, ili iz raznih razloga u ove krajeve pristiglo stanovništvo reagira na bezrazložne izjave ljubavi. Neki od njih promatrali su me pogledom koji me podsjetio na onaj koji je izazvala Mourinhova taktika za posljednji El Clasico, dok su me drugi ispraćali riječima tako poznatim Madriđanima prošle srijede. Bilo je i trećih, koji su mi priuštili besplatnu uličnu masažu glave, ali oni su, nažalost, u velikoj manjini.

Postalo nam je također jasno kako su pitki prehrambeni proizvodi jeftiniji u samom centru nego na periferiji grada. Šteta što je stadion baš negdje na periferiji, a baš za njega ima prostora na mjestu one toliko poznate velebne katedrale, ispred koje oni isti prehrambeni proizvodi imaju nešto ljepši okus. Ili je to samo zbog osjećaja da sjedite tik uz modnu pistu?

Kako bilo, vrijeme početka događaja koji je poslužio kao opravdanje za putešestvije po gradu mode nezaustavljivo se približavalo. Približavao se samim tim i trenutak kad me Tommaso Rocchi natjerao da razmislim o pisanju teksta naslovljenog "Što sam Bože tako proklet?", kao i na mirenje s činjenicom da ću ubuduće na utakmice Serie A putovati s navijačima nekog drugog kluba.

Podsjetio me napadač Lazija na onog stasitog Šveđanina koji je pred mojim očima lani srušio tadašnje aktualne europske prvake, podsjetio me na tadašnje razmišljanje o tome kako sam ja "žena na brodu", a pogotkom Rocchija osjećao sam se još ženstvenije na brodu Giuseppe Meazza.

Ipak, onaj čovjek s brojem 22 na leđima se valjda sjetio mene i u 44. minuti poravnao rezultat na 1:1. Znakovito. Da radost na tribinama bude potpuna asistirao mu je Ricky Alvarez. Nije time uspio prebrisati sve prethodne zakašnjele startove, dodavanja, driblinge i štošta drugo, ali je na sekundu pokazao da je igrač vrijedan naše podrške i trenerovog strpljenja.

Nastavak je, kao što već znate, donio potpuni preokret. Show je ukrao Pazzini, a u 70. minuti logičan je potez povukao Ranieri. U strahu, možda opravdanom, a možda i ne, maknuo je s terena Diega Alberta Milita i ponudio priliku Faraoniju da nastavi ispunjavati snove svojih valjda egipatskih predaka.

Zašto je Ranieri izvukao Milita? 44. minuta, broj 22, 1:1. Opasno se približavala 88. minuta, a na semaforu svi preduvjeti da jednim potezom tehničara piše 2:2, a još da na terenu stoji navedeni nogometaš s brojem 22, rizik bi bio prevelik. Golgeteru takvog kalibra katkad ni autogolovi nisu nemoguća misija, pa čemu onda izazivati sudbinu.

Foto: Lovro Štrbinić

Izazivao je nije, baš kao što navijači Intera, ili samo jedan njihov dio, nisu zazivali dolazak Carlosa Teveza među nerazzure. Nevelikim, ali jasnim transparentom poručili su mu da ne žele Argentinca koji koketira s gradskim rivalima. Radije bi nekog s većim "balotama", odnosno onim na što izraz Bale asocira Talijane, a sam Gareth ne bi bio loš izbor. To je njihovo mišljenje, ne moje.

Moje je, pak, mišljenje da nedjelje na Apeninskom poluotoku nikako ne mogu biti loše, bilo u Bariju, Napulju, Palermu, Cagliariju, Firenci, Milanu ili Udinama. U bilo kojem gradu ili mjestu čijim se travnjakom u redovitim vremenskim razmacima zakotrlja "bubamara" s pečatom Serije A. Ili Serije B.

Ne znam što će Hrvatima donijeti ulazak u EU, nisam još načisto ni s brojnim drugim stvarima, ali nešto mi je ipak jasno. Ulazak Hrvatske u Serie A bih odmah potpisao.