Kultura pobjeđivanja

"Mislim da je on najveći trener, zaista, svih vremena u ovoj igri, jer njegovi igrači uvijek funkcioniraju unutar sustava i uvijek na visokom nivou."

To je pohvala Ricka Carlislea, trenera aktualnih prvaka iz Dallasa, na račun divizijskog rivala Popovicha. Gordo zvuči čak i za trenera s četiri prstena kao što je Popovich, s obzirom na Auerbacha, Jacksona ili Rileyja.

No, postoje jako dobri razlozi zašto, primjerice, u izboru 30 generalnih menadžera NBA klubova Popovich bude najčešći izbor u pitanjima poput "Tko je najbolji trener u ligi" ili "Koji trener radi najbolje taktičke poteze unutar utakmice", a ujedno završava u Top 5 na pitanjima "Tko je najbolji obrambeni trener lige", ali i "Tko je najbolji napadački trener lige".

Postoje dobri razlozi zašto Popovicha izuzetno cijeni svaki dobar trener u ligi, poput Douga Collinsa koji radi sjajan posao s Philadelphijom: "To je momčad koja kažnjava vaše pogreške, izuzetno ih cijenim. Gregg Popovich je jedan od najboljih trenera u bilo kojem sportu."

Koji su to razlozi? Pa, primjerice, sljedeće brojke - 56, 53, 58, 58, 60, 57, 59, 63, 58, 56, 54, 50, 61. To je broj pobjeda San Antonija od sezone 1997./1998. do lani, bez lock-out sezone 1999. kada su Spursi osvojili naslov. Ako navijate za bilo koju momčad osim Spursa, Lakersa i Mavsa proteklih deset godina, onda jako dobro znate koliko je teško stići do 50 pobjeda bilo koje sezone.

A učiniti to praktički 14 sezona zaredom - svaki puta jasno s plasmanom u play-off, s franšizom koja ne privlači najveće free-agente i koja, očigledno, nakon Tima Duncana 1997. više nije imala prigodu birati igrače u "lotteryju", to je nemoguće.

San Antonio od te 1997. ima bolji winning percentage od bilo kojeg američkog kluba, ne samo u NBA. Manu Ginobili, Tony Parker i Tim Duncan imaju najbolji winning percentage od svih aktivnih NBA igrača (s pristojnim brojem odigranih utakmica).

U proteklih 15 godina postojala je jedna bolja momčad od Duncanovih Spursa - Lakersi s početka stoljeća - no čak ni ta momčad s Kobeom i Shaqom nije uspjela primirisati ovakvom konzistentnom pobjeđivanju kakvo "Mamuze" demonstriraju godinama. Četiri naslova prvaka, još dvije sezone gdje je nedostajao milimetar ili sekunda (Fisherov skok-šut, koš-faul Nowitzkog), i još niz sezona u kojima su Spursi bili igrač na kojeg morate računati u doigravanju. I to će biti čak i ove sezone, iako nemaju roster zbog kojeg će ih netko staviti u krug favorita.

Ali usprkos tomu što je njihova rotacija satkana od nedokazanih mladića poput Leonarda i Greena, jednog "lutalice" poput Neala, limitiranog tricaša poput Bonnera, preniskog krilnog centra Blaira, preskupog i još uvijek ne potpuno uklopljenog Jeffersona, iako Duncan nije ni blizu najboljih dana, iako je Ginobili ozlijeđen praktički cijelu sezonu, tko igra bolje od Spursa momčadsku košarku ove sezone?

S omjerom 23-10 najbolja su momčad snažne Southwest divizije, ukupno drugi na brutalno jakom Zapadu. Koliko jačem od Istoka dovoljno govori da je Milwaukee s 14. najtežim rasporedom u ligi ujedno prva momčad s Istoka na toj ljestvici. San Antonio je na toj ljestvici treći; usporedbe radi, Miami je 20., a Chicago 29. Kao što su i Spursi pokazali na ovom "road tripu", nije teško pobjeđivati Raptorse, Pistonse ili Netse.

San Antonio ima 14 pobjeda protiv momčadi boljih od polovičnog učinka, nitko drugi više od 11 (Clippersi, OKC, Miami). Usput budi rečeno, samo je Minnesota igrala više utakmice protiv takvih suparnika od Spursa.

Osim što vodi peti najbolji napad lige (dosadni Spursi!), Popovichev rad ogleda se u onim kategorijama koje dobro pokazuju timski rad momčadi - 5. po asistencijama, 2. po izgubljenim loptama, 1. po najmanje protivničkih slobodnih bacanja (nema besplatnih poena).

I u skladu sa svojom reputacijom "dosadnjakovića", Spursi su zadnji po broju tehničkih pogrešaka. Što nije slučajnost, jer zadnji su bili i lani. I 2009. I uvijek su pri samom dnu te kategorije.

Ok, to su statistička objašnjenja zašto je San Antonio bolji nego što bi čovjek očekivao gledajući njihov sastav. Ali kako? Zašto?

San Antonio igra timsku košarku u stvarnom smislu te riječi, a u malo kojem timskom sportu je moguće kolektivnim talentom nadoknaditi manjak individualnog kao u košarci. Spurse će protivnici uvijek opisati kao metodičnu momčad koja kažnjava svaku pogrešku. Njihove akcije uvijek izgledaju isto, jednostavno i bazično, ali opet, u tom njihovom kutu uvijek nekako ostane usamljeni Elliot, Bowen, Udoka ili Jefferson, svih ovih godina. Ako dublje pratite košarku, primijetit ćete kako mnoge momčadi koriste od Popovicha smišljene setove kako dostaviti loptu svom krilnom centru ili centru. Nitko u NBA ne smišlja tako dobre akcije za završnicu kao Popovich.

San Antonio nema dosadan napad - ok, Duncan je i u najboljim godinama bio "Big Fundamental", a savršeni rad nogu, leđna tehnika ili šut od table nisu baš posebno privlačni prosječnom gledatelju. Ali za mene, ne postoji atraktivniji play od Tonyja Parkera - od vremena Allena Iversona nije bilo tako brzog, vještog, preciznog i snalažljivog niskog igrača u reketu. A o Ginobiliju mi je glupo i trošiti riječi, jer se radi o košarkaškom genijalcu poput Tonija Kukoča čije bih poteze, ali i volju za pobjedom, uvijek radije izabrao za gledanje nego kontru na kontru, zakucavanje na zakucavanje, ciglu s trice na ciglu s trice, ono što gledamo u većini NBA utakmica u regularnoj sezoni, od momčadi koje su "atraktivnije od Spursa". Ne znam baš da navijači Knicksa posebno uživaju u atraktivnim izvedbama svojih velikih superstarova, Anthonyja i Stoudamirea.

No, čak ni taj talent i taktika koje su u San Antoniju uspjeli iskemijati Popovich i GM R.C. Buford ne bi bili dovoljni za baš toliko pobjeda da klub nije veliku pažnju pridavao još jednoj stvari - karakteru igrača.

Popovich jest imao sreće da je San Antonio s dva svoja prva picka dobio Davida Robinsona i Tima Duncana, rijetko skromne, poštene, radišne, kvalitetne košarkaše i ljude. Oko takvih je lidera bilo lakše graditi pobjedničku kulturu, no najzaslužniji su ipak Popovich, kasnije i Buford, kao i vlasnik Holt, jer su na karakteru uvijek inzistirali i više nego na talentu.

Tko nije zadovoljan u San Antoniju, uvijek mu je bio omogućen odlazak. Tko je radio probleme izvan parketa, iduće sezone nije bio član kluba. I osim Parkerove avanture sa suprugom bivšeg suigrača Brenta Barryja, u 15 godina San Antonio nije imao ozbiljnijih skandala, problema, suđenja, nevolja, svađa, neslaganja u svlačionici, okrivljujućih izjava.

"Izvor uspjeha je karakter igrača. Profesionalna inteligencija koju imaju, shvaćanje toga što je primjereno i gdje se mogu uklopiti. To je ono što donosi pobjede ili poraze. Osjećaj odgovornosti prema drugima - to stvara kemiju", kaže Popovich koji je često poluozbiljno znao reći kako je "s Robinsonom i Duncanom njegov jedini posao bio ne zeznuti stvar."

No, njegove zasluge ipak su puno veće od toga. Duncan jest jedan od 10 najboljih igrača svih vremena, rođeni pobjednik, ali 15 godina ovako konstantnog pobjeđivanja nije uspijevalo ni boljim momčadima, s još boljim igračima od Duncana.

Jedan od bivših igrača San Antonija, Rašo Nesterović, ovako je opisao sustav u San Antoniju:

"To je obiteljski sistem - trener Pop je tamo kako bi vam olakšao posao. On nije samo trener, on je više poput oca obitelji. Možete s njim razgovarati o bilo čemu, ne o košarci, i zbog toga zadobiva respekt igrača. To je važno, da igrači respektiraju trenera zbog toga kako ih tretira, ne zbog toga što ga se bojite. Pop može biti itekako žestok prema vama, ali samo zato jer vas želi učiniti boljim igračem."

I po svemu sudeći to mu ide jako dobro. Jedan limitiran igrač poput Matta Bonnera u Spursima igra važnu ulogu jer Popovich zna iskoristiti ako imate i jednu vrhunsku vrlinu - Bonneru je to trica. I iako je već godinama pri vrhu lige po postotku ubačaja s trice, ni ove godine nije odabran za to natjecanje na All-star vikendu. Ništa novo, jer kao što i sam Bonner kaže, postoje atraktivniji igrači, s atraktivnijih tržišta.

No, izgledno je da kada ti isti budu igrali protiv Spursa, da će izgubiti. Koliko god to dosadno bilo. "Ove sezone još bolje shvaćam sheme, kuteve i razmještaj na oba dijela terena - znate, sve one dosadne stvari koje nitko ne želi gledati na ESPN-u", kaže Bonner o svojim igrama ove sezone.

Nažalost, i kao ljubitelju ove prave timske košarke teško mi je zamisliti scenarij u kojem Spursi osvajaju još jedan naslov jer nisu popravili u momčadi ono što ih je lani koštalo ispadanja od Memphisa - dubinu pod košem. Spursi će i ove sezone teško igrati protiv momčadi koje su atletski moćnije pod košem, od Oklahome i Memphisa, pa i ovakvih Lakersa, do Miamija i posebno Chicaga. Ali neće biti lagan protivnik, bilo komu.

Gregg Popovich samo je jednom bio trener godine, jer u tom nizu odličnih sezona s 50-60 pobjeda, rijetko se koja ističe. Kada Spursi to naprave, nitko nije iznenađen, čak i ako uoči sezone, a to mnogi rade već 3-4 godine, budu otpisani jer su "prestari".

Nitko ni ne primjećuje promjene u njihovoj momčadi. Spursi danas nisu prestari, štoviše - prije će biti da su premladi. Duncan više nije Duncan, Ginobilija više nema nego što ga ima. Parker, istina, "rastura", ali Parker nije LeBron James.

A Spursi ipak pobjeđuju i pobjeđuju. 11 u nizu, u ovako natrpanoj sezoni, od čega osam u gostima - i to bez možda i najboljeg igrača - to može samo vrhunski uigrana ekipa, s izuzetnim trenerom.

No, više od tih 11 pobjeda, o Popovichevoj genijalnosti rekao je težak poraz u Portlandu. Mogao je probati ganjati 9-0 na "Rodeo tripu", mogao je ciljati prekid niza od šest poraza u Portlandu, mogao je probati nastaviti taj veliki pobjednički niz, ali napravio je nešto što se neće svidjeti NBA ligi, gledateljima koji su platili ulaznicu, pa ni Trail Blazersima koji to mogu shvatiti kao podcjenjivanje - ostavio je na klupi Parkera i Duncana. Napravio je jedinu ispravnu stvar za svoju momčad.

Kao što radi već 15 godina.