Druga strana Fakovog zlata

Piše: Danijel Jedriško

Zlatna medalja Jakova Faka na Svjetskom prvenstvu u biatlonu, u disciplini 20 km individualno. Devetnaest od dvadeset. Sedam sekundi ispred Simona Fourcadea. Tad, kao što je to pravilo kod ovakvih uspjeha, usporedo sa slavljem, kreću i optužbe o izdaji, pojavljuju se oni veliki i malo veći Hrvati a jedan sjajni sportski uspjeh nastoji se omalovažiti "pomanjkanjem karaktera" jednog od najuspješnijih hrvatskih sportaša u posljednjih nekoliko godina.

Nepobitna činjenica: Jakov Fak rođen je u Mrkoplju, u Hrvatskoj.
Nepobitna činjenica: Jakov Fak nastupao je u Svjetskom kupu, za Hrvatsku.
Nepobitna činjenica: Jakov Fak osvojio je svjetsku broncu u Koreji – za Hrvatsku.
Nepobitna činjenica: Jakov Fak osvojio je olimpijsku broncu u Vancouveru – za Hrvatsku.

Imajući sve gore navedeno na umu, ističem još jednu također nepobitnu činjenicu: Jakov Fak svjetsko zlato u biatlonu osvojio je za Sloveniju.

Sve navedeno čini se logičnim i očitim stvarima, ali taj dečko (koji je usput budi rečeno oličenje upornog i čestitog čovjeka i sportaša) nastupanjem za Sloveniju nije manje Mrkopaljac (ne Mrkopljanin kako se piše po nekim drugim medijima), manje Hrvat, nema manje prijatelja nego prije nastupanja za Sloveniju, a nekako mislim (iako dopuštam da se tu možda varam) da nema ni manje simpatizera i navijača, barem onih koji znaju situaciju u biatlonu i oko njega u Lijepoj nam našoj.

Među kritikama zlatne medalje, istaknuo bih prvo onu kako je biatlon neki "tamo nebitan sport". Takva tvrdnja ne može biti dalje od istine, jer biatlon je kombinacija izdržljivosti i koncentracije i kao takav je jedan od najzahtjevnijih sportova na svijetu. Najuspješnije nacije u biatlonu su Norvežani, Rusi i Nijemci a i najuspješniji olimpijac svih vremena Bjorndalen je biatlonac. Tu napornu kombinaciju skijaškog trčanja i streljaštva strahovito je teško izdržati jer se odvija po najzahtjevnijim vremenskim uvjetima. Inače, Njemačka, Rusija i Norveška u europskoj su povijesti sve samo ne nebitne nacije, pogotovo s obzirom na recentnu povijest.

Sljedeća kritika odnosi se na ono: "Da mu je zaista stalo ostao bi u Hrvatskoj". No, tu se postavlja pitanje što je Hrvatska zaista Faku dala, a što je Jakov dao Hrvatskoj?

Ustanovili smo ranije u tekstu da je Jakov Fak Hrvatskoj dao bronce sa svjetskog prvenstva i olimpijskih igara, a što je točno Hrvatska dala njemu? Jakov je navedene medalje i osvojio u koprodukciji sa slovenskim trenerom Urošem Velepcom i slovenskom biatlonskom reprezentacijom i u njima je vrlo malo udjela imao hrvatski biatlonski savez. Onaj isti savez koji je nakon njegovih medalja obećavao biatlonski centar na Zagmajni pored Mrkoplja (ne samo za Jakova Faka nego i za tridesetak djece koja dan danas marljivo treniraju – biatlon), trenera koji može pratiti njegove ambicije i logističke i organizacijske standarde koji mogu pratiti lov na najviše rezultatate. Nekoliko puta su ti njegovi zahtjevi saslušani, svaki put nakon medalja i obećani ali isto tako čim se medijska bura stišala i – neostvareni.

Strelište na Zagmajni (nikad ostvareni biatlonski centar) ostalo je nalazište duhova i strelište za nedosanjane snove i Mrkopaljci ga vide kao spomenik svim neostvarenim obećanjima. Ne samo Jakovu, nego i za onih malo prije spomenutih tridesetak djece koji u njemu vide sportski uzor jer je i on, poput njih, jednom trčao bez kvalitetne opreme, metaka i strelišta. Je li pretjerano reći da je i toj djeci kao i Jakovu prije nekoliko godina sve obećano?

Nije teško pronaći članke u kojima Jakov zagovara ponovno pripajanje biatlonskog saveza skijašima jer zna koliko je Vedran Pavlek uspješan menadžer i kako bi s njim bilo lakše postići konstruktivan dogovor. Postoje razlozi zašto takav dogovor nije bio moguć sa čelništvom biatlonskog saveza no u nagađanja je bolje ulaziti na nekim drugim portalima, ne na ovom koji se prije svega bavi – činjenicama.

Činjenica je, također, da Jakov Fak nije prvi sportaš koji je iz Hrvatske otišao a strah me da s obzirom na trenutno stanje u hrvatskom sportu neće biti ni posljednji. Postavljam tu pitanje: čime se mjeri i gdje se točno nalazi domoljublje? Time koliko si laži za domovinu spreman progutati, koliko si nesposobnih ljudi oko sebe spreman tolerirati ili onime što u srcu nosiš.

"Dobro znam gdje je moja domovina", rekao je Jakov.

A domovina? Domovina nije samo riječ ili ideal, ona je i standard. Standard koji je Jakov ispoštovao svjetskom i olimpijskom broncom, a koji prema njemu nije ispoštovao nitko. I sad bi se on trebao sramiti? Ili ipak ne?

Na kraju ove izrazito emotivne i nekome možda iritantne reakcije naglasit ću kako je Jakov Fak sportaš. Kao i svaki sportaš on u svom sportu teži najboljem, ostvarenju najboljih mogućih rezultata i da je u biatlonu kao u nekim drugim sportovima nositelj tog najboljeg u klubovima, a ne u reprezentacijama, danas vjerojatno ne bismo vodili ovu polemiku.

Jakov ima ambiciju biti najbolji u sportu kojim se bavi. To je ambicija na kojoj mu nitko nema pravo prigovoriti, a ako tu ambiciju ne može ostvariti u Hrvatskoj prirodno je da ju ide ostvariti drugdje. Što ga ne čini manje čovjekom, sportašem ili – Hrvatom. Kirilova, Čebukina ili Pešalov nisu bili manje Rusi ili Bugari kad su nastupali pod hrvatskom zastavom. Nije ni Jakov manje Hrvat pod slovenskom.

Umjesto zaključka iskoristio bih riječi triatlonca Dejana Petrčevića:

"Zašto bi meni kao Hrvatu bilo manje stalo do Jakova zato što će nastupati za drugu zemlju? Zar to smanjuje njegovu veličinu kao sportaša ili čovjeka? Umanjuje li to njegove uspjehe za našu zemlju? Ovako mu vraćamo? Onaj tko se njegovim medaljama i budućim medaljama ne može radovati bez obzira na nacionalistička obilježja taj se uistinu nije radovao njegovom uspjehu. Sport ne poznaje granice. Smisao Olimpijskog pokreta nije tko će pobjediti i koja je to zemlja. Smisao je sudjelovati i ostati čovjek."