Kako su to Lakersi opet uspjeli?

The Anthony - D'Antoni

Istog trenutka kad je "prošuškalo" kako Carmelo Anthony želi napustiti New York Knickse, bilo je jasno da Mike D'Antoni može nazvati ženu i reći joj da provjetri sve kufere u kući. Bez obzira što su Knicksi u onoj kratkoj i slatkoj eri bajke Jeremyja Lina nakon sto godina opet djelovali kao momčad, a povratkom egoistične primadone Karmelite opet se vratili starim navikama - momčadskoj disfunkcionalnosti i porazima, nije bilo ni zrno šanse da bi James Dolan možda poslušao očajnički D'Antonijev krik i riješio se The Anthonyja.

Ne bi trebao ići daleko, susjedi Netsi u kroničnoj nestašici glamura i opterećeni brojnim odbijenicama sa svih strana prihvatili bi ga objeručke iz samo jednog razloga. Napokon bi imali zvijezdu koja bi za njih bila "zaključana" na duži period, a Deron Williams bi istotrenski produžio ugovor s Knicksima na koliko god bi ovi tražili. I svi zadovoljni. Osim, možda Carmela, ali hej, tko bi zaista pustio suzu što će ovaj umjesto na Manhattanu svoju jednosmjernu i egoističnu košarku ispucavati u Brooklynu? Za čovjeka koji, kako nedavno reče uvaženi kolega Neven Bertičević, "nikad, nigdje nije bio vođa, čak ni u svojoj vlastitoj kući", sustav Mikea D'Antonija bio je potpuno promašen. Kao što će biti promašen i svaki drugi sustav koji od njega bude tražio da bude u službi momčadi, a ne vlastite statistike.

D'Antoni je tako završio svoj njujorški opus i bez obzira što Mike uživa simpatije svojom pojavnošću, napadačkom košarkom i elokvencijom, sumnjam da će netko posebno žaliti za njim. Budimo otvoreni - košarka koju forsira Mike D'Antoni ne donosi naslove. Znali su to u Phoenixu, znaju sad i u New Yorku. No, ni košarka koju forsira Carmelo Anthony ne donosi naslove. Znali su to u Denveru, znaju sad i u New Yorku. Taj Dolan zaista mrzi učiti na tuđim pogreškama i nažalost po navijače Knicksa dovoljno je bogat da bez problema poplaća i ponavlja sve svoje.

Superman pripada u Disney World

Otis Smith nije najsposobniji GM u ligi. Dapače, ne spada vjerojatno ni u gornju polovicu. Ali svejedno mi nije jasna cijela ova strka koju je svojim nećkanjem prouzročio Dwight Howard. Kratko i jasno - Howardu je mjesto u Orlandu. Ove sezone, dogodine, u narednim sezonama. Zašto? Zato što sam staromodan i smatram da bi franchise-playeri morali imati i malo smisla za lojalnost. A još više zbog toga što smatram da i u Orlandu može ostvariti želju i osvojiti naslov.

Orlando Magic je trenutno treća momčad Istoka. Ali realno gledajući - ovakva kakva jest, nije kapacitet za naslov. Međutim, sigurno je bliže borbi za titulu od, recimo, Netsa koji su mu, navodno, bili prva opcija. Ako Orlandu nedostaju dva prava igrača za borbu s Miamijem i Chicagom, Netsima ih nedostaje pet. S obzirom na to da bi Howardovim dolaskom vjerojatno izgubili Derona Williamsa, Brooka Lopeza i tko zna koga sve još. Zašto ići iz "svoje" momčadi, iz "svoje kuće", iz dobre situacije u loš(ij)u? Ostanak u Orlandu za Howarda je i najlogičniji i najpametniji. Ne samo do kraja ove sezone.

"Daj-što-daš-Netsi"

A Netsi su se toliko nadali da će već ove zime dovući Dwighta Howarda i pritom zadržati Derona Williamsa. Gdje su granice realiteta u toj organizaciji svjedoči podatak da je njihov gazda Mihail Prohorov isto tako vjerovao i da može pobijediti Putina u utrci za predsjednika Rusije. U onih nekoliko sati od Howardove objave ostanka u Orlandu do "trade-deadlinea" Netsi su vjerojatno potrošili cjeli godišnji telefonski budžet vrteći skupe međugradske pozive po državama koje imaju NBA klubove. "Daj-što-daš" sistem prošao im je kad su se zaustavili na slovu "O". Iz Oregona su pristali Netsima proslijediti Geralda Wallacea, zvijezdu s "B-liste", koja Blazerse po dolasku iz Charlotte nije uspjela dignuti preko crte za doigravanje. A još teže će to napraviti s Netsima.

Portland je tako još jednom krenuo ispočetka, osim Wallacea riješio se i Marcusa Cambyja i počeo planirati novu sezonu. Od Netsa su za Wallacea dobili ističući ugovor Mehmeta Okura, relativno jeftinog Shawnea Williamsa i premiju - izbor narednog Drafta koji bi, s obzirom na rezultate Netsa, mogao biti vrlo visok. Samo da opet ne pogode nekog nesretnog Grega Odena.

Kako su to Lakersi opet uspjeli?

Stvarno mi nije jasno - kako su Lakersi opet uspjeli nagovoriti nekoga od ovih "indijanaca" da im prepuste baš ono što im treba i to za malu ili nikakvu recipročnu vrijednost? Cleveland je u Kyrieu Irvingu i Ramonu Sessionsu imao izuzetno potentan tandem razigravača koji je Cavse dignuo gotovo do granice playoffa i u kojemu se jasno i čvrsto znalo tko je prvi, a tko drugi. Zbog čega su se tako olako riješili Sessionsa u zamjenu za, čujte ovo - Lukea Waltona i Jasona Kapona?? Walton odavno ne igra ozbiljnu košarku, Kapono još manje. Koji je smisao ove razmjene iz pozicije Cavaliersa, dajte mi molim vas objasnite ako ga vidite?

I što to Lakersi uvijek "izmisle" ispod stola kako bi dobili baš ono što im treba i pritom zadržali sve ono što žele? Nije Ramon Sessions "elita", ali je definitivno poboljšanje u odnosu na ono što su imali na mjestu razigravača. Stoga se Mitch Kupchak bez velikih emocija elegantno riješio Dereka Fishera, najboljeg Kobeovog prijatelja u svlačionici Lakersa. Bolje vođa sindikata koji je ionako pred mirovinom, nego Pau Gasol, zar ne? A uz to još od Houstona dobiješ Jordana Hilla, koji malo zna, ali puno radi i sigurno će u doigravanju biti sposoban dodatno proširiti rotaciju Lakersa i dati prostora za nužni odmor Andrewu Bynumu.

Dobili su pojačanja na dva kritična mjesta u svojoj momčadi, a riješili se "balasta" u Waltonu, Kaponu i Fisheru. Mitch Kupchak je čudo. Ili vi vidite nešto što ja ne vidim?

Je li Boston zakasnio?

Za razliku od Lakersa, koji već desetjećima svoje tranzicije rade bezbolno i bez rezultatskih amplituda, čini mi se da je Danny Ainge zakasnio s "retuširanjem" Bostona i da su Celticsi već ove sezone morali nešto napraviti s ističućim ugovorima Kevina Garnetta i Raya Allena. Lakersi su najbolji primjer da se u NBA društvu ne može opstati na vrhu ako će vas hvatati emocije. Derek Fisher nije ništa manja legenda Lakersa negoli Garnett, Allen ili Paul Pierce Ceticsa, dapače, ali je svejedno otišao "na mala vrata" kad je organizacija došla pred dvojbu "prošlost ili budućnost". 

Rajon Rondo je budućnost Celticsa, makar ga dio organizacije baš i "ne miriše", a za Garnettov i(li) Allenov ugovor Celticsi su već ove sezone mogli dobiti prilično dobre igrače. Ainge je očito krenuo drugim smjerom i pokušat će opet smisliti nekakav "blockbuster". Makar sumnjam da će mu se još jednom u menadžerskoj karijeri dogoditi onakav "poklon" kakav je dobio od Minnesote s KG-om. Kevin McHale sad je samo trener, nije više GM koji mijenja svog glavnog igrača za hrpu prosječnih i to baš u klub u kojemu visi njegov dres sa stropa dvorane.

Kad su Clippersi naučili tradeati?

Lako za Lakerse, za njih već odavno znamo da znaju (ili umiju?), ali kad su to, pobogu, Clippersi postali majstori tradeanja? Najprije su se uoči sezone uspjeli dokopati Chrisa Paula, pa privukli zanimljive veterane poput Carona Butlera, Chaunceya Billupsa i Kenyona Martina, da bi sad u tišini i bez ikakve najave dovukli drugu violinu Washingtona Nick Younga i to "za kikiriki".

WTF?? Zar Clippersi uistinu misle ozbiljno? Na kojoj su to tržnici pronašli pamet? Zar ih je draftanje Blakea Griffina toliko prosvijetlilo da zaista stvaraju šampionsku generaciju? Je li Neil Olshey doista čovjek koji će Clipperse iz simbola vječnog gubitništva transformirati u organizaciju spremnu na borbu za naslov? Hoćemo li već ove sezone gledati direktnu borbu za prevlast u Staples Centeru? I rađa li se nova sila na Zapadu? 

Uh, koliko li je pitanja izrodila ova "naknadna pamet" Clippersa. Izgleda da ćemo narednih sezona morati naći neke druge Clipperse da glume Clipperse dok se pravi Clippersi budu borili za mjesta na kojima ih nismo navikli vidjeti. Nema straha, uvijek ima dovoljno Clippersa po Charlottama, Clevelandima, Washingtonima, New Orleansima...

Hoće li Kwame srušiti rekord?

Golden State se svog Carmela Anthonyja napokon ipak odlučio riješiti. Monta Ellis jedan je od onih koji drže kako obranu trebaju igrati neki drugi. Blaž Slišković nekoć je oduševljavao svojim umjetničkim potezima na nogometnom travnjaku, a kad bi ga upitali zašto ne trči više, odgovorio bi: "Neka trče oni koji ne znaju". Milwaukee Bucksima je dosadilo čekati Andrewa Boguta da konačno završi s terapijama, pa su pristali i na "Bakin poučak", makar sumnjam da će Brandon Jennings pristati "krvavih koljena" izlaziti s terena da bi Ellis mogao šutnuti svojih 20-30 komada po utakmici. Kako će se Bogut snaći na Zapadu? Prije svega neka napokon zaliječi sve rane, a ako bude zdrav - bit će na double-doubleu gdje god igrao. Koji god dres nosio - hrvatski grb uvijek će biti tetoviran ispod njega.

Houston i Indiana u pripremama za doigravanje proširili su svoje klupe veteranima (Fisher i Camby u Rocketsima, Barbosa u Pacersima), San Antonio je opet napravio dobar posao zamijenivši Richarda Jeffersona za Stephena Jacksona. Neistinitom se pokazala glasina da Josh Smith ultimativno traži odlazak iz Atlante, a Kwame Brown u Milwaukeeju je pronašao svog sedmog NBA poslodavca. S obzirom da je na ljeto slobodan, da ima tek 30 godina i da uglavnom služi za "potkusurivanje" u razmjenama nekih drugih igrača, najveći šamar menadžerske karijere Michaela Jordana lako bi mogao dostići Joea Smitha i Jima Jacksona koji drže rekord s 12 različitih poslodavaca u NBA karijeri.

JaValeove dvoranske čarolije

Ako vam nije previše teksta i ako niste već putem odustali, za kraj sam vam ostavio nešto što će vas garantirano zabaviti. Nakon dugog i mukotrpnog natezanja glede potpisa novog ugovora, Denver Nuggetsi iznenadno su se samo tri mjeseca kasnije riješili Nene Hilarija. Njegov petogodišnji 65 milijuna vrijedan ugovor proslijedili su na upravljanje Johnu Wallu u Wizardse, a zauzvrat dobili čovjeka koji je prošle godine morao pobijediti na natjecanju u zakucavanju, ali nije samo zato što Blake Griffin ima bolji PR.

No, JaVale McGee u međuvremenu se i sam pobrinuo za malo samoreklame, a u sljedećem video-sažetku vidjet ćete koliko je uspio. Ovaj video posvećujem svima koji su pročitali ovaj moj 10.719 znakova dug monolog od početka do kraja ;-).