"Buckle up, it’s going to be a bumpy ride"

No, baš kao što sunce izlazi svakog dana, tako se i naša nada u bolje sutra uporno svakog jutra iznova rađa, ali isto tako svaki je dan sve više prekriven oblacima spoznaja da je velik dio gospodarske, političke i sportske infrastrukture vjerojatno nepovratno uništen, što će zauzvrat povećati potencijalne točke trenja između svih oni koji participiraju u cijeloj toj priči.

S jedne strane možemo sve ovo što nas svakodnevno šokira naprosto shvatiti kao jedan potres koji će biti test snage, kalvarija kroz koju moramo proći, ali s one druge postoji rizik da čak i jedno malo podrhtavanje u udaljenom kutku naše nogometne močvare stvori tsunami koji bi lako mogao uništiti sve, ne razlikujući dobro od lošeg, pravedno od nepravednog, zdravo od bolesnog. Nikada nije bilo milosti tako malo, a nemilosti tako puno.

Treba u svakom slučaju priznati kako nisu svi ti pokreti i "dušobrižnici" toliko dobronamjerni i plemeniti kako ih pojedinci žele predstaviti, jer neće se automatizmom artikulirati kohezivan plan za djelovanje, a samim time se u toj mjeri neće niti napraviti smislen utjecaj i pritisak na sportske i političke zajednice, barem ne u onoj potrebnoj mjeri.

Kao savršen primjer da promjena radi promjene nije često najbolje rješenje zorno će pokazati i primjer arapskih proljećara koji su uz svoju političku komponentu imali i onu nogometnu. Iskustvo u Egiptu pokazuje da čak i kada je svrgnut "diktator", nema jamstva da će biti bolje, što dakako i nas obvezuje da hodamo po prstima i ne budimo vraga.

Vjerujem da se pitate - a koji je to onda pravi put?

The Death Road (Bolivija), Guoliang Tunnel Road (Kina), Arica to Iquique Road (Čile), Siberian Road to Yakutsk (Rusija), Sichuan-Tibet Highway (Kina), James Dalton Highway (Aljaska), Patiopoulo-Perdikaki Road (Grčka), Trollstigen (Norveška), The A682 Road (Engleska), Stelvio Pass Road Trollstigen (Italija). Deset je ovo, redom, najopasnijih cesta i puteva na svijetu, svaka na sebi svojstven način misteriozna i nikad ukroćena, ali niti jedna nije odnijela toliko žrtava kao ova naša HNL magistrala.

Stajanje u mjestu nije rješenje, ali koju cestu odabrati?

Izvjesno je kako se bliži kraj vladavine Vlatka Markovića, a pretendenta na njegovo mjesto su dva. Volio bih da mogu reći - moglo je i gore, ali na žalost ne mogu. Tako su nam s prvim znakovima proljeća iz svojih kukuljica počeli izlaziti oni koji su donedavno bili obični crvi, a sad nam se prodaju pod prekrasne leptire, tako nevina i plaha stvorenja, stvorena da im se divimo do kraja njihovih ili, možda ispravnije za reći, naših života. Gle simbolike, jer odrastao (pravi) leptir obično izlazi iz kukuljice sredinom srpnja, taman nakon što završi Euro, a baš kako to "priroda" nalaže i naši će "leptiri" u isto vrijeme također na svjetlo dana. Barem tako planiraju, osim ako...

Teško je bilo ne primijetiti kako su si to oni proteklog tjedna podijelili uloge, pa je tako uz blagoslov Nečastovoga Davor Šuker postao predsjednik, a Damir Vrbanović izvršni predsjednik. Tako samodopadno i bahato ponašanje, što je opet jasan dokaz "kako tamo stvari stoje", neumjesno je pa taman i da vam je vlasiti otac u naslijeđe ostavio istu tu Kuću nogometa, stoga sam u panici narednih dana prelistavao sve časopise iz domene uređenja interijera tražeći kakav "spešl editorijal" i "foto sešn" spomenute dvojice u društvu modnog mačka kako biraju novi namještaj. Srećom, bio je to lažan alarm, a opet, možda i nije...

No, zapitajmo se na trenutak koliko će gliba na cipelama od krokodilske kože spomenuti dvojac donijeti na nove tapete u renovirane "ono malo kuć'ce" u Rusanovoj, odnosno kakav je njihov CV i čega se to oni imaju za sramiti. A, imaju i te kako, baš kao i onaj koji iz gura u svrhu zatvaranja savršenog kruga koji će mu osigurati nogometnu besmrtnost i pravo na apsolutizam, ali ne onaj s mjesta predsjednika, nego još gore i opasnije, onaj iz sjene.

Naime, nije li nemoralno od strane jednog pretendenta za takvu prestižnu funkciju da se na utakmici Osijek - Hajduk u VIP salonu osječkog Gradskog vrta, uz poneku čašu vina (previše), nađe u (pre)prijatnom razgovoru s osobom koja je upravo taj nesretni Hajduk reketarila i koja je hrvatsku nogometnu scenu ponizila i bacila na koljena. Zar i Šuker želi "pošteno suđenje"?

A što tek reći za "čovjeka" koji je zajedno s navijačima, igračima i ostalim klupskim dužnosnicima Dinama pjevao posprdne pjesmice o splitskim navijačima i splitskom klubu, zatim i očigledan sukob interesa kojem on tako vješto, po uzoru na šefa, godinama odolijeva. Zar bi takav trebao biti izvršni predsjednik svih nogometnih djelatnika u ovoj državi? S kojim pravom, pitam se? Koliko debeo obraz treba imati?

"Situaciono ponašanje i situaciona opstojnost iziskuje da se prilagodiš i akomodiraš realnim uvjetima sredine u kojoj djeluješ", novi je to biser prosut iz usta Zorislava "Nevinog" Srebrića još tamo krajem veljače, a koji se sada čini tako pronicljivim, da ne kažem i vražje preciznim. Dakle, sve je jasno - snađi se druže, to nam kaže onaj koji se davno snašao, jer eto - prilagodi se i akomodiraj ako možeš, a ako ne - crkni. Tko zna kakvo je on ukazanje imao noć prije toga, jer nekako mi "sve još miriše na nju - moju nevolju".

Dakle, da rezimiramo i to po prilagođenom "njihovom" scenariju.

Davor "Brend" Šuker trebao bi biti predsjednik svih njihovih, Damir Vrbanović njegova muza, oliti izvršni predsjednik, a Ivan Zvonimir Čičak dežurni dušobrižnik i borac za prava "onih".

Tomislav Marčinko odlično bi se uklopio na mjestu savjetnika, a isto vrijedi i za Željka Širića kojemu je mjesto glavnog tajnika nekako najbliže njegovim istančanim pregovaračkim vještinama. S obzirom na delikatnost Širkanovog posla i potrebe za nosačem (crnih) torba logičan izbor na mjesto njegova pomoćnika bio bi Stjepan Djedović.

Eto, ekipa je to koja bi nas u nekom "njihovom" scenariju mogla provesti kroz sve gradove i sela, zaseoke i oputine raznih vrsta, sve do skrivenog šumarka u kojem ćemo ga "fasovati", htjeli mi to ili ne, i to više puta po sistemu - naviknuo jadan magarac na batine, što su mu još jedne.

No, jedno je sigurno. Nas nitko neće pitati želimo li poći tim njihovim putem i riskirati sve za nečije tuđe interese i po tko zna koji put pustiti tikvu niz vodu, međutim, pogrešno bi bilo dignuti ruke od svega i prepustiti ovo naše, onim njihovima. Stoga, dragi moji:

"Buckle up, it’s going to be a bumpy ride".

Tko je koga provozao po našim domaćim pašnjacima u 27. kolu, odgovor će dati novo izdanje power-ranking ljestvice, pa kome pravo, kome krivo: Dinamo se po tko zna koji put u samoj završnici spasio poraza i po tko zna koji put zamaglio činjenicu da je riječ o skupu prosječnih igrača u otužno lošoj ligi, čemu je Europa već svjedočila, a ne bude li nekih "uskrsnuća" tijekom ljeta - i opet će. Slaven se mršavim remijem u Šibeniku ipak probio na drugu poziciju, više zaslugom Hajduka, negoli vlastitom dobrom predstavom, a ovog puta su propustili udariti i završni pečat na europski izlet. Na njihovu sreću, ove sezone konkurencija se natječe u "tko manje". Skupu su cestarinu ovog puta Splićani platili "kod" Lučkog, a još im jedino fali da im i Dugopolje uzme mjeru pa da onda imaju potpun "Tour de naplatne kućice". Stop daljnjoj izgradnji autoceste! Zagreb se ne šali. Od materijala za otpad, u samo nekoliko kola, postali su europski vrijedna roba. Pitam se samo o čemu sad razmišlja Gordan Ciprić dok gleda istu momčad u jednom sasvim novom, pobjedničkom, izdanju. Još jedan "proljećar" koji kao nespašen kupi bodove na sve strane, a iako su u posljednjoj utakmici ostali lišeni usluga Marina Tomasova, bilo bi nepošteno da im je svojom pojavom nezasluženo ukrao svu slavu. Pamić boysi upisali su možda i ključnu pobjedu iz serije ključnih ovog proljeća i to u trenutku kada su se već svi polako pitali gasi li se buktinja s Drosine. Odgovor ste dobili u nedjelju. Da ispadanje iz Kupa od najljućih rivala itekako boli i da nema tog "Zadra" koji može zaliječiti rane, Vinkovčani su pokazali odmah u prvoj sljedećoj prigodi i tako dodali još malo soli na frišku ranu. Lokosi su nakon serije blijedih izdanja i niza poraza ugostili momčad od koje je, ruku na srce, teže izgubiti, nego ih pobijediti, ali i takve su ih na jedvite jade svladali, no ovog puta imali su sreću što ih nitko nije gledao. Splitovci i dalje nastavljaju s toplo-hladnim predstavama, a ovaj put hladna fronta sustigla ih je u toploj Istri, čime su se definitivno eliminirali iz utrke za Europu. Došao i njihov red na "pišem tri, pamtim nula". Kad se to čovjek najmanje nadao od njih pružili su sasvim solidnu partiju protiv novog/starog prvaka, ali ponovno su ostali dosljedni sebi te propustili staviti osigurač na prvoligašku bravu. Lučko je iskoristilo priliku te na Poljudu upisalo jednu od "povijesnih" pobjeda, koje to polako i prestaju biti. Nema više brke. Adio. Bok. Ciao. Doviđenja. Do nekog novog susreta i nekih novih sjajnih izlijeva mudrosti. Šibenski siromah u drugu će ligu ipak otići s nešto bogatijim iskustvom; bod protiv trećeplasirane momčadi svakako je korak naprijed. Doduše, i noga u guzicu je korak naprijed, ali otom potom. Bili su blizu, a opet toliko daleko. Restart please. Eh da im je kuna za svaki bod koji su poklonili ove sezone...