Popovicheva skromnost i vizija zaslužni su za uspjehe Spursa

Nagrade za najboljeg trenera nemaju važnost poput MVP titule, jer uspješnost trenera ionako su oduvijek određivale pobjede i naslovi prvaka. No, lijepo je vidjeti da su mediji prepoznali Popovichev odličan rad ove, ali rekao bih i protekle sezone.

Naime, nije upitno da su protekle dvije regularne sezone obilježili relativno neočekivani uspjesi San Antonija i Chicago Bullsa koji su osvajali prva mjesta u konferencijama iako nisu bili prvi favoriti za takve pozicije. Lani je nagrada otišla u ruke "svježeg lica" Toma Thibodeaua, ove u ruke Popovicha. Ruku na srce, Thibodeau je ove sezone možda odradio i bolji posao nego lani jer je izvrsnih 50 pobjeda dosegnuo boreći se s puno ozljeda, uključujući one najboljeg igrača i lanjskog MVP-a Derricka Rosea.

I zato bih ove sezone nagradu dao treneru Chicaga.

Ali, lani bih je dao Popovichu, jer smatram da je tada to prvo mjesto San Antonija bilo i veće iznenađenje nego ove sezone. Promjena filozofije i načina igre Spursa nije se dogodila ove već prošle sezone, a upravo je ta Popovicheva vizija omogućila San Antoniju da se vrati među kandidate za naslov nakon što se već činilo da se "prozor konačno zatvorio".

Popovichev San Antonio apsolutno je oduševio ove sezone, čak i za visoke kriterije koje su četverostruki prvaci postavili od prve sezone Tima Duncana.

Do učinka od 50-16, uz Chicago najboljeg u ligi, došli su kao drugi najbolji napad lige, uz drugu najbolju koš-razliku. U drugoj polovici sezone imali su najboljih 26-6, uz 108.3 poena po ssusretu i koš-razliku +10.8. Spursi su dobili 24 od zadnjih 27 utakmica u sezoni, uključujući posljednjih 10, bili su jedina momčad u ligi s tri niza od barem 10 pobjeda, s time da je posljednji prekinut završetkom sezone, a prva dva kada je Popovich odlučio odmoriti Parkera, Duncana i Ginobilija.

Dugoročni uspjeh momčadi ispred svega.

San Antonio je 13. sezonu u nizu okončao s 50 ili više pobjeda, postavši tako NBA rekorder, iako je sezona bila skraćena za 16 utakmica. 50 pobjeda je inače "zlatni standard" u NBA, teško dostižan brojnim klubovima po desetke godina. 13 zaredom?

Briljantno.

Niska Popovichevih dosega i uspjeha je zaista impozantna, iako je on zadnji trener u ligi koji bi to na bilo koji način isticao ili koji bi uopće u tome posebno uživao.

Rekorder je lige s 14 nagrada za trenera mjeseca. Trenutno je najdugovječniji trener u bilo kojem američkom sportu, ali je sigurno još ponosniji na brojku .702; od te prve Duncanove sezone do danas, niti jedna NBA momčad u bilo kojem 15-godišnjem razmaku nije imala tako visok postotak pobjeda. S četiri osvojene titule je peti na vječnoj NBA ljestvici. Spursi su šesti puta bili prvi nositelji konferencije, što je ujedno i najveća brojka koju je od 1996. neka momčad ostvarila bilo na Istoku, bilo na Zapadu. Isto vrijedi i za broj divizijski titula (9), a 15 uzastopnih nastupa u doigravanju je najduži aktivni niz u NBA. Treći je na ljestvici trenera s najviše playoff pobjeda (Jackson, Riley), drugi po broju pobjeda s jednom momčadi (Sloan).

Popovicheva tajna?

Napola se šali kada kaže - "Ako imate prigodu draftirati Davida Robinsona i Tima Duncana, to je 20 godina vrlo izglednog uspjeha ako ne 'zaribate' stvari. Teško je uzeti kredit kada su vam okolnosti tako išle na ruku. Bilo bi puno podjednako uspješnih ljudi u ovako dobrim okolnostima."

I nije upitno da je njegovu trenersku karijeru obilježio taj trenutak sreće kada su Spursi dobili prigodu draftirati Duncana, uz Kobea i Shaqa najboljeg i najuspješnijeg igrača "post-Jordanovske" NBA lige.

No, puno više o tajni uspjeha otkriva njegovo često ponavljanje fraze da San Antonio voli igrače koji su "over themselves"… Ne znam idealan prijevod, ali Popovich misli ne samo na igrače već i na odrasle ljude, ili barem zrele mladiće, koji nisu u fazi života ili karijere gdje razmišljaju o svojem učinku, provodima, slavi, intervjuima, djevojkama, atrakcijama na terenu ili izvan njega, već koji su se sposobni koncentrirati, odraditi svoj posao, koje se može trenirati, kojima se može prigovoriti, koje se može nešto naučiti i koji će se bez problema prilagoditi momčadskim potrebama.

Kada slušate njegovu konferenciju za medije povodom dobivanja ove nagrade, djelomično ćete saznati zbog čega u San Antoniju vlada takva obiteljska atmosfera. Okružen GM-om RC Bufordom te svim trenerima u klubu, Popovich je govoreći o priznanju koje je zaista zaslužio on, kao pojedinac, najmanje pričao o sebi.

Prvo je govorio kako je počašćen uopće biti izabran pored toliko sjajnih trenera u ligi, ne izostavljajući praktički nikoga od trenera koji su dobivali glasove poput Vogela, Brooksa, Drewa, Hollinsa, Riversa, Corbina, Browna, Williamsa, Gentryja, Adelmana i naravno Thibodeaua.

Onda je govorio o ljudima oko sebe: "Svi ljudi koji sjede ovdje oko mene trebaju dobiti ovu nagradu. Naš program počinje s vlasnicima koji postavljaju ton za sve, a ja sam korisnik njihovih talenata i talenata svih ovih ljudi. Bufordova procjena talenta igrača je ponekad neshvatljivo dobra. Svi naši treneri, na čelu s Mikeom Budenholzerom, upozoravaju me kada pričam gluposti, razvijaju naše igrače i čine program posebnim. Vidite koliko je to ljudi, o tome se radi… Meni daju nagradu, ali stvarno nije moja, pripada svima."

Popovich je inače izuzetno britak, uglavnom kratak, često ironičan, a ponekad čak i grub prema novinarima ako ga zagnjave s nečim što on smatra glupim pitanjem. Stoga je zanimljivo vidjeti kako nije čuvao riječi hvale i za trenere i vlasnike kluba, a na kraju i igrače:

"Igrače čuvam za kraj, oni su najvažniji. Igrači koje imam privilegiju trenirati bili su fantastični ove sezone. To je sjajna grupa ljudi koja trenira, vježba, igra, pobjeđuje, gubi i onda – idemo svi doma. Čine to sa stilom i na ispravan način, bez obzira na ishod utakmice."

Jest, San Antonio ima sjajan sustav, ima sjajne lidere u Duncanu, Ginobiliju i Parkeru koji su simboli tog stava Spursa da je momčadski uspjeh iznad svega, što onda slijede svi koji uđu u tu svlačionicu.

Ali kredit mora u velikoj mjeri dobiti i Popovich.

Znate da je napravio sjajan posao kada se čak i Tim Duncan, kojeg ovakve nagrade previše i ne zanimaju, prije desetak dana uključio u "kampanju za Popovicha" naglasivši da je ovo bio možda i njegov najbolji posao odrađen u San Antoniju otkad je Duncan tamo.

Popovich je u svom stilu to pripisao "Duncanovoj želji za više minuta na parketu".

On je taj kojeg mnogi igrači shvaćaju kao "očinsku figuru" što ne odgovara percpeciji onog dijela javnosti koja ga zna samo kao strogog trenera. On je taj kojeg igrači smatraju zaslužnim za obiteljsku atmosferu u svlačionici. On je taj koji predvodi kulturu u kojoj su važne pobjede, ali u kojoj je važno i do njih dolaziti na ispravan način, u kojoj je važno postati i kompletna osoba.

Naravno, on je i taj koji je zaslužan da San Antonio igra tako nesebičnu timsku košarku. I što San Antonio pronalazi igrače koji se znaju uklopiti u sustav, i što San Antonio ima najbolje definirane role od svih NBA klubova, i što San Antonio ima tako precizan "spacing" i tako brzo kretanje lopte, i što San Antonio može dovesti Stephena Jacksona i u potpunosti ga podrediti momčadskim ciljevima.

I, naravno, što je San Antonio snažan kandidat za naslov prvaka iako Duncan ima 36 godina, iako u početnoj petorci ima jednog novaka (Leonard) i jednog igrača kojeg drugi nisu htjeli (Green), iako nema pravu visinu pod košem pored TD-a.

Ne mislim, barem ne objektivno, da je San Antonio prvi favorit. Miami ima izuzetne atletske mogućnosti za igranje obrane na najvišem nivou, i ima najboljeg igrača lige. Los Angeles ima trojicu igrača koje biste u teoriji voljeli udvajati. OKC ima najtalentiraniji napadački trojac u ligi.

Ali zahvaljujući Popovichevoj viziji i ideji, San Antonio je opet u najužem krugu kandidata.

I tako već 15 godina.

P.S. Svečano obećajem da u idućem blogu koji će se ticati NBA neću napisati riječi Spurs, Duncan, Popovich, Ginobili ili Parker.