Kad se male ruke slože, sve se može, sve se može...

"Davor Šuker bit će novi predsjednik HNS-a. Radujem se razgovoru s njim, doista nije nemoguće da budem izbornik reprezentacije. Za razliku od prošle godine, sada bi to mogla biti mnogo serioznija opcija, ali pričekajmo još malo", riječi su to Igora Štimca koje su zvučale pomalo nestvarno, a opet dovoljno ozbiljno da se zapitamo, jesmo li zaista svi odreda bili žrtve jednog dobrog spina, dobro uigrane mašinerije, vrhunski izrežirane predstave, kakve se naposljetku ne bi posramile niti daske svjetski poznatog Broadwaya.

Za početak, da vidimo kako smo se uopće svi skupa našli u ovoj priči, nakon koje čovjek ne zna bi li se radije smijao ili bi plakao, jer i za jedno i za drugo razloga ima na pretek. Neki će olako posegnuti za tvrdnjom kako smo Balkanci, kako za bolje od ovog ne znamo te da samim time bolje niti ne zaslužujemo. No, nije to baš sve tako jednostavno i jednosmjerno...

Previše se dosad tinte prolilo na praćenje zbivanja o toj navodnoj borbi između dvije zaraćene strane, dobra i zla, oporbe i vlasti. Pucala su dugogodišnja prijateljstva, nisu se birale riječi, maniri su bačeni u zapećak, urednici su trljali ruke, bilo je materijala na sve strane, a sad se to nekako čini lažno poput fatamorgane. Možda smo uistinu toliko željni dobra i pravde da u svakoj situaciji imamo priviđenja, da vidimo ono što želimo vidjeti, a ne ono što je stvarno i očito.

Igor Štimac tako je preko noći odbacio jednu (zmijsku) kožu i svijetu pokazao onu novu, frišku i sjajnu, tako čistu i meku da uopće nemam snage suditi one koji je s divljenjem gledaju, jer jednostavno blista. A sve ono što je bilo na onoj staroj, ma bilo pa prošlo, to je kao stara vijest, nema je više. Valjda treba gledati u budućnost, a ne baviti se s prošlošću, to ionako nije in, Europa to ne želi, ne želi ni "On", ne žele ni oni koji su s njim sklopili deal, dok se ostali ne usude željeti, jer će umjesto njih to učiniti oni.

Ne tako davno naš dični, pošteni i prepošteni Igor, bivši nogometaš, trener, kladioničar, zavodnik i lomitelj srca, pričao nam je sasvim dugu priču na nekom drugom jeziku, navodno narodnom. Borac za pravdu, idealist i katolik. Ma pravi pravcati Hrvat. Kad se male ruke slože...

Vidite dragi moji, kada je viši interes u pitanju, kako je lako prijeći put od velikog neprijateljstva, vrijeđanja i prijetnji i potpuno različitih stavova, sve to do novootkrivenog prijateljstva, međusobnog uvažavanja, podrške, da ne kažem i ljubavi.

Godinu i pol nakon cirkusa od izbora za predsjednika HNS-a Mamić sada odjednom "gura" Štimca kao da protekle godine nisu ni postojale i surađuje sa Sinovčićem s kojim se do sada gledao "preko nišana", a koji mu sada prodaje svoj najplemenitiji izložbeni primjerak. Kune se u njega i njegove sposobnosti i čudom se čudi kako mi to budale ne shvaćamo, jer jedini je to izlaz. Izlaz možda i jest, ali pitanje je gdje nas vodi i ne idemo li možda u slijepu ulicu. Kako i što, e pa to je već slučaj za neke druge institucije, na njima je da rješavaju probleme koji pak i nemaju previše veze s loptom i nogometom.

Tako je svojevremeno jednog jutra naš "novi izbornik" bio uvjeren da je Mamić veliki lopov koji je zajedno s Markovićem i Srebrićem uništio hrvatski nogomet, zatim brzo osnovao i oporbu, razletio se uzduž i poprijeko po Lijepoj našoj, skupljao glasove, tražio potporu, došao na "korak do" i shvatio s kim ima posla, povukao se, naglo stišao i ostavio one iskorištene naivce na vjetrometini i na milost i nemilost onima koji su ostali na vlasti. Cijeli taj proces u stopu je pratio i Sinovčić, još jedan iz plejade "poštenih i časnih", onih koji su uvijek na pravoj strani. Sasvim slučajno, naravno.

Zaista treba imati debeo obraz za pogledati tim prevarenim ljudima u oči, istim tim ljudima koji su riskirali previše toga da bi im on sada jednostavno okrenulo leđa i blago rečeno pljunuo u lice. Čisto sumnjam da je ovdje riječ o spletu (ne)sretnih okolnosti, previše je to nevjerojatnih i naglih obrata u tako malo vremena, previše se toga reklo, previše se toga učinilo, previše je bilo svega, puno previše, a da bi bilo slučajno.

Na takav perfidan način prevariti tisuće onih koji su čak bili spremni zaboraviti njegovu i ne baš tako svijetlu prošlost, sve one "kafanske" dogodovštine, kladioničarstva, zatim udaranje pomoćnog trenera Mallorce Damiena Amera, sumnjive transfere, fizički napad na pomoćnog suca, paljenje bengalke u svečanoj loži, i tako dalje i dalje i dalje...

"Tko o čemu Igor Štimac o poštenju"... Transparent je koji je Torcida podigla u jednoj prigodi, a koji bi lako mogao ponovno u opticaj.

U nizu svakakvih istraživanja skoro je napravljeno jedno po kojem je snimljen dokumentarac o tome kakav mora bit general kojeg će svi slušati, koji će biti autoritet, kakva mu treba bit anatomija lubanje i lica. I gle slučajnosti, dotični profesor kao da je zaključak pisao gledajući sliku Mamića i Štimca. Izražene čeljusti, malo veća glava, mrki pogled i izražena brada. Još da je i rupica na njoj, ni PlatiMi ne bi mirno spavao.

Pa Bože mili, ima li uopće nade za sve one koji se uporno odbijaju predati, koliko je ostalo snage tim malobrojnijima koji i dalje uporno brane hrvatski nogomet? Dokle seže taj egoizam i ta bahatost ljudi koji nam bezobrazno godinama mažu oči i trude se zapakirati nam svoju "bofl" robu pod vrhunski proizvod?

Možda nikada nećemo saznati, ali gledajući ove što nam u finim odjelima i izglancanim cipelama kroje mišljenje i uvjeravaju nas da su oni drugi u poderanim trapericama i s mirisom znoja koji svoju borbu vode na tribinama i oko njih, loši dečki, moramo se svi zajedno zapitati i konačno odabrati stranu - onu pravu, onu koju se prečesto nepravedno gleda kroz prizmu nekoliko zapaljenih baklji ili pak razbijenih noseva. I ne, nije to ni blizu podržavanja huliganizma, nije to pozivanje na anarhiju, nije to želja za trofejima i skalpovima. Naime, radi se o pukom preživljavanju, onom nogometnom.

Krajnje je vrijeme da se zaustavi lakrdija koja je svoj vrhunac, barem se nadam, doživjela u ovoj sezoni. Dosta je bilo onih koji su stvorili nemjerljivo više štete od onih koje tako lako nazivaju problemom, od onih koji nemaju skupe odvjetnike, koji nemaju mass medije iza sebe, koji nemaju glasnogovornike, koji ne sjede u udobnim foteljama, koji ne moraliziraju nad sudbinom mnogih, koji nisu manjina koja upravlja većinom, koji nisu budale, jer se ne boje razmišljati drugačije, koji imaju svoj stav pa makar i ponekad pogrešan, ali ga imaju, za razliku od onih iz kojih nerijetko progovara netko drugi, nečiji dubok džep, a velik je dio i onih koji naivno vjeruju da isti ti u koje se sada kunu prvom prilikom neće s njima obrisati svoju prljavu stražnjicu te posegnuti za novim "papirom".

Vjerujte, njih će tada boljeti i mnogo više nego li nas boli sada, oni će biti gladniji od najgladnijih, ali ne materijalnoga, nego života, prijatelja i brata; svega onoga što nas ostale čini ljudima.

Mi Hrvati, da nas nema trebalo bi nas izmisliti...

Pretposljednje kolo donijelo je i znak olakšanja dvojcu Inter i Rijeka, jer iz Dugopolja je stigla objava kako oni ne namjeravaju ove sezone u Prvu ligu, a stigli su se i naljutiti na HNS i neke navodne rokove. Moš' mislit... Kako je trgovao ostatak lige jasno će otkriti pogled na power-rankings ljestvicu: Modri su autoritativno riješili pitanje Zagreba, a za razliku od njihovog nedavnog kup susreta ovaj put svojim navijačima nisu oduzeli "godinu života". Iako je svaka pobjeda razlog za veselje, prava zabava uslijedila je kod Fatosa Beqiraja koji je s dva zgoditka uljepšao svoju rođendansku tortu. Slaven Belupo u Rijeci je imao prilično lagan zadatak Naime, kada gostujete na Kantridi sve što trebate je čekati završne minute i zabiti neku od stopostotnih prilika koje su sigurne kao izlazak sunca. Hajduk deklasirao Varaždin. Bijeli protutnjali kroz Barokni grad. Čista pobjeda Majstora s mora. Kombinatornom igrom Bijeli utrpali tri gola. Čvrsti obrambeni bedem Varaždince ostavio bez prilike. Hajduk pokazao dišpet. Igrač utakmice: HNS Crveni su na oproštaju od Parka mladeži, što se ove sezone tiče, minimalno slavili nad Interom, čime su još uvijek sačuvali kakve takve izglede za Europu koju, s obzirom na prikazano u proljetnom dijelu, nisu zaslužili. Vinkovčani su rasterećeni svih briga praktički bez otpora bodove predali domaćinima, ne želeći im kvariti proslavu povodom Dana grada. Darežljivi i anemični, ma kud ćeš bolje goste. Sandi Križman je bio junak Drosine s dva zgoditka i asistencijom u čistoj 3:0 pobjedi nad Cibalijom, čime je vjerojatno najviše rastužio Riječane koji su ga se olako riješili i na njegovo mjesto doveli barem upola lošije igrače. Zagreb ovoga puta nije bio ni blizu da zaprijeti Dinamu, a koliko su Besekovi puleni bili odsutni svjedoči i promašen jedanaesterac i poslovično loša igra. No, valjda su im se noge oduzele zbog silnih skauta na tribinama u Kranjčevićevoj koji su gledali sve, samo njih ne. Društvo iz opasne zone sasvim se opustilo ovo kolo, svjesni da ne idu nigdje gdje do sada nisu bili. Zadar je tako bio i u zaostatku od dva gola, dosta se mučio, ali na njihovu sreću hokejaška izmjena dala je ploda. Jako bi zgodno bilo da Osijek narednu utakmicu izgubi s 2:0 i tako složi posljednju puzlu na ovogodišnju statistiku, koja je skoro pa idealna. Za sada je ipak na nesavršenih deset pobjeda, deset remija, devet poraza, gol-razlikom plus dva i 40 bodova na kontu. Za novi remi Lokosi su ponovno morali hvatati rezultat, a pred sam kraj doživjeli su i hladan tuš - onaj s nebesa. Nevjerojatna sedma utakmica u nizu bez poraza je iza nogometaša Lučkog, a malo je falilo da ne bude i treća pobjeda u nizu. Uistinu je prava šteta što se ranije nisu uključili u borbu za ostanak i tako u Drugu ligu poslali neke koji to zaslužuju više od njih. Ovo ljeto bit će prometno u Rijeci. Onom tko je slagao ovaj roster treba dati kakvu nagradu za životno djelo, jer zbilja je umjetnik. E da, nek se slobodno javi i za primanje državne naknade. Zaprešićani su konačno proigrali, no do bodova ipak nisu došli. Sad mi je konačno jasno i zašto je njima ova liga sasvim regularna, lijepa i dobra. Apsolutno zaslužuju jedno drugo. Svjesni da je ovogodišnja prvoligaška agonija pri samom kraju Karlovčani su od sreće počeli igrati nogomet, prvi put nakon dugo vremena. Za razliku od ostatka društva iz močvarne zone Šibenčani jedni u posljednje vrijeme ne znaju kako je to barem jedan tjedan živjeti u pobjedničkom duhu. Iako Hajduka vidjeli nisu, barem ih je posjetila Torcida, simbolično i tek toliko da ne pomisle da su ih baš svi zaboravili.