Jesu li San Antonio Spursi zbog Alzheimerove bolesti zaboravili gubiti?

Bile su to one utakmice za koje želite da nikad ne završe. Četiri sjajne partije, četiri okršaja dostojna najviše svjetske košarkaške razine. I ne znate tko vas više oduševljava. Tony Parker, Kevin Durant, LeBron James, Rajon Rondo? Sjajna, tečna momčadska košarka Spursa ili silovita napadačka nezaustavljivost Miamijevog "dinamičnog dua"? Energija kojom zrači Thunder, čvrstoća i borbenost koja još uvijek izbija iz svakog napada i svake obrane "starih" Celticsa? Uživancija.

Ajmo najprije malo o Istoku. Miami je na 2-0, iako je moglo, a onako ljudski i pošteno - i trebalo biti 1-1. Bostonovi "starci" odigrali su briljantno obrambeno poluvrijeme na LeBronu i Wadeu i pokazali da ipak ima lijeka za dvojicu Miamijevih "vanzemaljaca". Ako se u Europi ortodoksna zona često naziva "bugarka", ono što su Celticsi odigrali u prvih 20-ak minuta druge utakmice slobodno se može nazvati "bostonka". Iz njihovih najboljih dana, koji su, ruku na srce, ipak iza njih.

No, tanka klupa iza leđa Doca Riversa ipak je presudila. Nije bilo ni odmora, ni pravih alternativa ni za briljantnog Ronda, ni za Garnetta, ni Allena, a Paul Pierce je još jednom, nakon sedme utakmice konferencijskog polufinala protiv Philadelphije, završnicu dočekao na klupi zbog šestog faula.

Čuvati LeBrona Jamesa nije lako, posebno kad se zna da suci u NBA ligi imaju tendenciju "čuvanja zvijezda". Bilo je u obje utakmice istočnog finala upitnih sudačkih odluka koje su u uglavnom išle na štetu Celticsa. Ne toliko u obrani, jer je svima jasno da Celticsi nisu "bebice" i zna se koliko je "intenzivna" njihova obrana, koliko na drugom kraju terena. Sudački tretman jasno je ukazivao da usprkos čudesima koja je radio, Rajon Rondo ipak nema takav zvjezdani tretman i status kod sudaca kakav s druge strane imaju James i Wade.

S LeBronom se dugo vremena u obrani morao hrvati Paul Pierce, iako je njegov napadački doprinos nenadomjestiv. No, s drugim opcijama je James puno lakše izlazio na kraj. Mickael Pietrus, koji je bio predodređen za Lebronovog "policajca", usprkos atleticizmu i brzim nogama, često i vrlo dobrim i brzim reakcijama, u glavi jednostavno nije "taj". Francuz je u puno situacija sve dobro što bi napravio u nekoliko sekunda protiv LeBrona, usmjerio ga u "mrtvi kut" ili doveo do suigrača koji iskače na pomoć - kvario bespotrebnim prekršajima ili "padanjem" na LeBronove ne odveć uvjerljive finte. James je protiv Pietrusa znao "namirisati krv" i koristio je sve blagodati Francuzovih brzopletosti i sudačke naklonosti.

I usprkos svemu tome, usprkos tankoj klupi, umoru i svim ostalim problemima, Boston je bio "na jednu loptu" od izjednačenja, što bi seriju iznimno izdramatiziralo prije prijelaza u Boston. Za neke je ta jedna lopta nesuđeni prekršaj na Rondu pri 105:105 u produžetku, ali za mene je to prije ona promašena trica Raya Allena kod +5 za Boston, neke tri minute prije kraja "regularnog" dijela. Da je taj otvoreni šut ušao, sumnjam da bi se Miami vratio.

A vratio ih je, usprkos sjajnom drugom poluvremenu i Jamesa i Wadea - Udonis Haslem s nekoliko pogođenih šuteva s "osnovne linije". I Shane Battier jednom tricom iz kornera, kad su svi putevi prema Bostonovom obruču bili zatvoreni. Tu opet dolazimo do ključa serije, kako ove, tako i potencijalne finalne - Miami će biti onoliko dobar koliko će doprinosa imati od "popratnog orkestra".

James i Wade su toliko dobri da s većinom NBA momčadi mogu igrati "dva na pet", pri čemu ostala trojica Heata imaju tek zadaću biti obrambeno čvrsti i pokušati što više toga obraniti i zatvoriti. Napadački - LeBron i Dwyane kad-tad će "eksplodirati". Njihova napadačka rješenja, njihovu silinu kojom se mogu othrvati čak i žestokim udarcima i najčvršćim obranama tek rijetki mogu kompenzirati.

No, ovo je dio sezone kad su "preživjeli" samo ti rijetki. Ovi koji su još ostali u sezoni imaju i snagu i moć kompenzirati momčadski sve ono što će na ovaj ili onaj način primiti od Jamesa i Wadea. Zato Miami treba i Haslema i Battiera i Chalmersa i Turiafa. Zato treba i puno više dobiti od - Erika Spoelstre.

Jer dojam je kako je Doc Rivers u obje utakmice "nadigrao" Spoelstru. Vidjelo se jasno da Boston ima "plan i program" i da točno zna što želi napraviti i gdje vidi svoju šansu. I sve je štimalo, plan je bio itekako uspješan - sve dok nisu počeli problemi s umorom i dok na vidjelo nije izašla sva praznina iza Riversovih leđa. S druge strane, Miamijev plan u obje utakmice svodio se, izgleda, upravo na to - čekanje da se veterani Bostona umore. Poneka taktička finesa, poput stavljanja LeBrona na Ronda ili ubrzavanje igre s "četiri mala", nije baš djelovala kao Spoelstrin "match-winner".

Bilo je to vidljivo i u seriji protiv Indiane, u kojoj je isključivo strahovita večer Jamesa i Wadea u četvrtoj utakmici spasila Miamijevu sezonu. Srećom po Spoelstru, s druge je strane bio još jedan "mladac", Frank Vogel, koji je također pomalo "zakazao". Njemu na dušu ide to što Pacersi nisu znali iskoristiti iznimnu visinsku premoć prije svega u Hibbertu i Westu i što su se s Miamijem išli napucavati, umjesto uporno i dosadno pod svaku cijenu spuštati lopte u reket i onda koristiti bilo visinsku premoć, bilo otvorene šuteve u situacijama kad bi Miamijevi vanjski igrači bili prisiljeni pomagati centrima.

Ne želim podcjenjivati Spoelstru, ali lako je primjetiti da utakmice za Miami dobivaju James i Wade, a ne Spoelstra. Imao je i Chicago Jordana i Pippena, imali su i Lakersi Kobea i Shaqa, ali se u igri ipak osjećala ruka Phila Jacksona. Ima i Boston Ronda, Garnetta i Piercea, ali se u igri ipak vide taktičke zamisli Doca Riversa. Ima i San Antonio Parkera i Duncana, ali potpis igri Spursa ipak daje Gregg Popovich.

A kad smo već kod Popovicha, ajmo mi malo i na Zapad. Na te Spurse, za čiju košarku imam samo jednu prikladnu riječ. Oduševljenje. Priznajem da im nisam vjerovao, priznajem da sam smatrao da im je domet otprilike tu negdje koliko i Bostonu. Naravno da im nisam sporio da su dobri, ali da su ovako dobri - za mene je to gotovo pa šokantno. Da, Spursi su zaista toliko dobri.

Košarka koju San Antonio igra u zadnja dva mjeseca za mene je nešto najbolje i najgledljivije još od vremena dominacije Bullsa ili Lakersa pod ravnanjem Zen Mastera. Prava je uživancija gledati kako Tony Parker gotovo savršeno diktira puls te momčadi, kako savršeno sprovodi u djelo Popovicheve zamisli i kako fino i promišljeno uključuje u igru sve oko sebe. Kako sve kockice u tom mozaiku štimaju, kako to napadački lagano i lijepo izgleda. Ovo što trenutno rade Spursi vrlo je blizu košarkaškog savršenstva.

Mislite da pretjerujem? Ako je definicija košarkaškog savršenstva igrati lijepo i pritom pobjeđivati - recite mi gdje sam pretjerao?

I pritom je impresivna, gotovo prstima opipljiva pozitivna atmosfera koja vibrira oko tih Spursa. Odnos trenera i igrača, međusobni odnosi prvih zvijezda momčadi, odnos najboljih igrača s "popratnim ansamblom", ne znam postoji li ijedna NBA svlačionica u kojoj je to tako harmonično i iskreno kao u San Antoniju. A to se vidi i na igri i na rezultatima.

Možete li se, ovako iz glave, sjetiti još jedne "alfa-zvijezde" poput Tima Duncana ili Tonyja Parkera, koja je u čitavoj svojoj NBA karijeri imala samo jednog trenera?

Spursi su puno uvjerljivije u dvije utakmice dobili Thunder nego što je Miami dobio Boston. I možda je to prilično dobra "unaprijedna slika" onoga što bi se moglo događati u NBA finalu, ako u njega uđu pobjednici prvih dviju utakmica konferencijskih finala. Jer ono kako su igrali u prve dvije utakmice finala, Oklahoma City je po mnogim faktorima nalikovao onome kako igra Miami. Durant i Westbrook sami protiv svih. Ali Durant i Westbrook ipak nisu James i Wade. I još važnije - San Antonio nije Boston. San Antonio ima i klupu.

Russell Westbrook bio je najveći problem Oklahoma Cityja u AT&T Centeru. Sad će mi oni koji utakmicu "gledaju" čitajući završnu statistiku reći da govorim gluposti, jer Westbrook je u prvoj zabio 17, u drugoj 27, no onaj tko je gledao obje utakmice sigurno se barem deset puta uhvatio za glavu gledajući što playmaker (!) Thundera izvodi. U prvoj je ispalio 24, u drugoj čak 31 loptu. A od tih 55 šuteva (!) jedno 30 je bilo nereznosko, besmisleno, isforsirano. U barem pet situacija svojim je "drljanjem", zabijanjem u protivničku obranu i "silovanjem" koštao svoju momčad mogućeg preokreta i prekinuo joj pozitivni "momentum".

Vidjelo se u nekoliko situacija da je i trener Scott Brooks ljut na njegovu lošu selekciju šuta i potpuno promašene napadačke odluke, pa je tjerao Dereka Fishera i Jamesa Hardena da prenose loptu, a Westbrooka tjerao tamo gdje on u svojoj glavi u principu i jest. Na "dvojku". I u tim trenucima kad je netko drugi umjesto Westbrooka prenosio loptu i pokušavao Oklahomin napad napraviti "protočnijim" - Thunder je bio "u utakmici". No, niti je Fisher sposoban igrati 48 minuta, niti je Hardenovo najjače oružje dribling, stoga i nije čudno da je Thunder "hladno" izgubio obje utakmice u San Antoniju.

Naravno da nije sigurno da bi ih dobio i da je Westbrook igrao inteligentnije, ali da bi imao više šansi - to sam sto posto uvjeren. Kao što sam uvjeren i da nemaju apsolutno nikakve šanse u ovoj seriji ako Westbrook i u narednim utakmicama bude ovako divljao i srljao. Nema dvojbe da su njegove košarkaške mogućnosti velike i da je Russell Westbrook doista moćan košarkaš, ali kod njega vas ponekad prati dojam da mu je umjesto protivnika, važnije "pobijediti" Duranta.

Nije normalno da playmaker (!) momčadi koja u svojim redovima ima jednog od pet najboljih napadača lige, u finalu konferencije ispali 10 lopti više od svog prvog napadača. Zamislite kako bi se proveo Steve Kerr ili John Paxson da su se pored živog i zdravog Michaela Jordana u jednoj takvoj utakmici usudili ispaliti 31 loptu?

Kod Oklahoma Cityja je stvar prilično slična onoj u Miamiju. Koliko Westbrook i Durant u svoje napade uspiju uključiti Hardena, Perkinsa, Sefoloshu, pa i Ibaku, toliko će daleko dogurati. Isto kao što ni Miami neće osvojiti naslov ako James i Wade ne pronađu način kako u svoje napadačke križaljke uvrstiti i Haslema i Chalmersa i Battiera i Millera.

Razliku između San Antonija i Oklahoma Cityja možda je najbolje otkrila pomalo smiješna situacija u trećoj četvrtini druge utakmice, kad Thunder nije imao ni jednu pametniju ideju za zaustaviti napade Spursa od - fauliranja Thiaga Splittera čim bi Spursi izveli loptu. Taj je detalj pokazao svu nemoć i svu premoć u toj utakmici.

Kažu za San Antonio Spurse da su toliko stari da su oboljeli od Alzheimerove bolesti. Koja se manifestira na način da su - zaboravili gubiti.