Hračka prije Gliwica

Zagreb – Macelj 42 kune. Slovenska vinjeta 30 eura. Austrijska vinjeta 8 eura. Češka vinjeta 440 kruna. Pojesti Hračku prije nego stignete u Gliwice – neprocjenjivo. Neke se stvari ne mogu kupiti novcem…

Ali, krenimo redom. Nakon što je Sajko u prtljažnik naše Mazde vrlo spretno ugurao kofere, torbe, opremu i općenito dovoljno robe, hrane i pića za preživljavanje manjeg nuklearnog rata, brzo smo odradili prvo tankanje, hrvatski dio puta i carinu, i onda se psihički pripremili za put kroz cijelu jednu europsku državu.

Deset minuta kasnije izašli smo iz Slovenije.

Iz Austrije nema zgodnih priča, barem ne za javnost, jer su sve šale bile prilično zločeste, a recimo samo da se pričalo o Hajduku, Dinamu, Holy, Milanoviću, Čačiću, nekim hrvatskim medijima, gej paradi, koncentracijskim logorima i Sloveniji.

Češka je već bila zanimljivija. Čim smo prešli granicu stali smo kupiti vinjetu, i jako nam se svidio prilično transparentni sustav koji ima češka republika – ispod vinjete lijepo piše myto.cz, dakle imate opciju na koji način želite proći češke autoceste. Odlučili smo se ipak za klasične vinjete, prvenstveno jer nismo bili sigurni koja je tarifa za mito verziju i da li primaju eure.

Foto: Davor Sajko

Prvi gradić u Češkoj, Mikulov, ujedno je i Las Vegas/Atlantic City ovog dijela Europe. Možda nije tako glamurozan kao Monte Carlo, ali Mikulovom dominiraju kockarnice, noćni i erotski klubovi, čini se da zaista buja takva industrija na jugozapadu Češke. Pitanje je dana kada će najpoznatija utrka Formule 1 preseliti iz Kneževine u mondeni Mikulov.

Iako smo bili sasvim zadovoljni našom Mazdom, kada je pored nas prošao jedan produženi Hummer konstatirali smo da smo s takvim vozilom trebali na put jer tko zna što nas čeka u Poljskoj, ali smo se onda dosjetili kako se ne bismo mogli okrenuti u Sloveniji.

Već dvije šale na račun veličine naših susjeda, nadajmo se da u Europskoj komisiji ne čitaju ovaj blog jer bi nam mogli uputiti prosvjednu notu.

Kada smo na putokazima vidjeli da uskoro dolazimo u poljske Gliwice, zaključili smo kako bismo ipak rado pojeli ručak negdje prije tog zgodno nazvanog poljskog grada. Srećom, u pravo vrijeme se ukazao češki KFC.

Iako nismo djeca (barem tako kažu osobne iskaznice), dječji meni u KFC-u izgledao je zaista privlačno – uz krumpiriće i piletinu dobijete i – hračku! Možda su Gliwice ipak bile bolja opcija.

Foto: Davor Sajko

Ulazak u Poljsku bilo je lako prepoznati iz tri razloga. Prvo i osnovno, postoji velika tabla "Poljska". Drugo, više niste na autocesti nego na poljskoj cesti. Valjda od tuda i taj naziv.

Treće, zaustavlja vas vojska/policija i na tečnom poljskom ispituje tonom kao da u najmanju ruku na krovu Mazde prevozite četiri bazuke. Sajko im je na nešto manje tečnom poljskom (nakon neuspjelih pokušaja na engleskom i njemačkom) objasnio kako smo mi Trojica iz Warke, na što su oni rekli "jao, pa nismo vas prepoznali, naravno, samo prođite, samo ako možete pozdraviti naše mame u idućem blogu"… Nema problema gospodo, evo pozdrava majkama poljske granične policije.

Postavili bismo vam i poneku sliku s tog događaja, ali momci nisu izgledali kao da bi blagonaklono gledali na naš pokušaj fotkanja.

Ako vas zanima štogod o prometnoj infrastrukturi u Poljskoj, situacija je jako dobra. Ceste se grade na veliko, ima više bagera i valjaka nego običnih automobila, svugdje se praši, asfaltira, postavlja, usmjerava promet, buši, stvara, gradi; poljska prometna infrastruktura je u velikoj ekspanziji.

Jedini problem? Nismo u 2008.

Ali, iskreno, uz sve najave i neke katastrofične tekstove, do Warke smo se dovezli relativno brzo i po sasvim solidnim prometnicima. Istina, naša Hloverka (GPS) uglavnom je bila zbunjena svim tim radovima i preračunavala je više nego Slavko Linić naš proračun, ali relativno smo se lako snašli. Jedini problem stvaralo je što se u startu činilo kao da sve ceste vode u Katowice. Gdje god skrenete, u kojem god smjeru krenete, prvi idući putokaz je – Katowice. Ili u najmanju ruku Gliwice. I malo nas je zabrinulo kada je jedan putokaz pokazao "Varšava 260km", a 10 kilometara kasnije, "Varšava 295km", no očito je Mazda na trenutak postala Enterprise, Sajko kapetan Kirk, a mi svi zajedno završili u nekoj maloj crvotočini.

Foto: Davor Sajko

Taman kada smo već bili na izmaku snaga, prošli smo kroz najdepresivnije mjesto u Poljskoj – Malecice. Da smo Poljaci, jedino mjesto iz kojeg bismo se preselili u Malecice je – Gliwice.

Aha, igra se i europsko prvenstvo u nogometu. I ne možemo reći da nismo imali dodira s njim na putu. Sreli smo hrvatske navijače negdje u Austriji. Sreli smo talijanske navijače kod KFC-a; Tomo je htio započetli mali okršaj, ali spriječili su ga Sajko i Benny uz konstataciju da Talijani već imaju dovoljno problema.

Kroz Poljsku smo susreli brojne automobile s poljskim zastavicama, a kako smo se vozili taman dok su domaćini igrali prvu utakmicu, na poljskom "Hrvatskom radiju 2" pronašli smo fenomenalan prijenos. Trojica super entuzijastičnih komentatora smjenjivali su se svakih nekoliko minuta, a utakmicu su prenosili kao da se radi o boksačkom meču; imali smo dojam da gledaju najzanimljiviju, najnapetiju i najbolju utakmicu svih vremena. Benny je bio siguran da nakon 10 minuta takvog komentiranja mora doći drugi komentator dok ovoga odvode u bolnicu.

Nismo previše razumjeli u toj brzini, pa smo razabrali svaku desetu riječ – tipa Lewandowski, žuta karta, Greci, Salpingidis i zero do zera. Ali nismo morali biti Hercule Poirot da razumijemo kretanje rezultata.

Grci i Poljaci stigli su do remija, a mi smo stigli do svoje "Bijele palače" u Warki, točnije u warskoj šumi. A kako je tamo, i kako je općenito u Warki, Varšavi i Poznanu – u nekom narednom izdanju blogića.

Foto: Davor Sajko

A do tada, očekujemo od vas kreativna pitanja za naše nogometaše koja bismo mogli iskoristiti tijekom idućeg tjedna, da ih ne pitamo uvijek iste gluposti. Autoru najboljeg pitanja omogućit ćemo besplatnu pretplatu na sva izdanja ovog bloga.