Završni pozdrav uz posipanje pepelom

Reći ćete da izmišljamo, pa stoga slobodno zaguglajte – na putu prema Gdansku nismo prošli samo kroz Falecice, već i kroz grad gdje se vjerojatno odselio dobar dio stanovništva tog mjesta - Golocice. Ime je bilo dovoljno privlačno da malo izvidimo situaciju na terenu, i s par slika ovjekovječimo Golocice, ali žurili smo na konferenciju za medije u Gdansku gdje smo i stigli minutu prije početka, o čemu smo već pisali.

To je samo jedan pokazatelj da ovaj posao nije baš samo uživancija kako to prezentiramo u blogu. Treba se voziti 5400 kilometara. Treba imati volje i ideje izmišljati već više puta obrađene teme, i tipkati, tipkati, tipkati. Treba se koncentrirati da na utakmici ne sjedite zavaljeni i uživate u nogometu, već bilježite, pratite, promatrate, tipkate. Da ne govorimo da od 65. minute nadalje praktički više i ne gledamo utakmicu već pišemo tekstove. Stoga se nije lako ni emotivno prepustiti utakmici, a još manje fino prežvakati poraz poput onog potiv Španjolske, kroz piće s frendovima, lupanje po jastucima, sočno psovanje ili šetanjem psa kroz kvart par sati. Tada, naime, treba najviše raditi, čekati igrače sat i pol ispred svlačionice, boriti se s nogometno neukim prevoditeljima, obrađivati slike, i na kraju završiti posao u pola 3 ujutro, bez ikakve volje da posljednju utakmicu obilježite nekom pivom.

Sad kad smo potrošili jedan odlomak da vas uvjerimo da nam je bilo naporno i teško, da smo rudarili i jedva izdržali, a u tome nismo uspjeli jer znate da filozofiramo i da nam sigurno nije tako loše sjediti na finim mjestima, ići na utakmice Europskog prvenstva, sjediti po restoranima i promatrati lokalne djevojke pod krinkom "moramo to zbog bloga", arhivirajmo i posljednjih nekoliko dana u Poljskoj.

Spomenuli smo već našeg gdanskog domaćina Igora Miličića, koji nas je zajedno sa suprugom Barbarom proveo kroz Gdansk, Sopot i Gdyniu, tri grada koja praktički spojena imaju zaista štošta za ponuditi.

Igor je u Poljskoj stvarno poznat. Tipa, slavan. Gdje god dođemo, ljudi ga prepoznaju, pozdravljaju, kuhari mu rade posebne deserte, a vlasnici kafića nude specijalnu vodku (koju on ne pije, ali rado podijeli s putnicima namjernicima iz Hrvatske).

No, za naš boravak u Gdansku još je važnija bila Barbara, Poljakinja koja vlada hrvatskim bolje od dosta Hrvata, i koja dobro zna gdje kupiti najbolje stvari od jantara, i što je ključno u ovoj priči, koja zna kako spustiti cijenu. Pokazalo se da, ako ste dovoljno dosadni i naporni, stvari koje koštaju 1.000 nečega mogu odjednom koštati i 500.

Za Bernarda i Tomu je bilo od presudne važnosti imati nekoga takvog jer evo primjera kako se Benny cjenka:

Bernard: "Koliko vam je ova mala figurica?"
Prodavačica: "13 zlota."
Bernard: "A ova veća?"
Prodavačica: "18 zlota."
Bernard: "Dobro, jel može onda ova velika za 15 zlota?"
Prodavačica: "Ne. Ali mogu vam dati malu za 15 ako želite."

True story.

U gradu je na dan utakmice bilo izvrsno. Prvo, zato jer je konačno bilo zaista lijepo, toplo, ljetno vrijeme. Drugo, jer je bilo puno Hrvata, jer su bili odlično raspoloženi, jer smo sreli puno poznatih ljudi, a nekoliko puta su nas prepoznali i oni nepoznati. Sportnet rules.

I treće, jer je Gdansk prekrasan. Ako nam je Varšava ostala malo dužna u odnosu na (visoka) očekivanja, Gdansk je apsolutno pozitivno iznenadio. Grad u koji turistički vjerojatno nikad ne bismo išli bio bi apsolutno zgodan za posjetu i da nema utakmice. Lijepe ulice, kanal, zgrade, trg, puno jantara, prodavaonica, lijepih restorana i kafića… Sopot je turistički još zanimljiviji, Benny nam se odmah odobrovoljio jer se osjećao skoro kao kod kuće u Splitu.

Sretan je bio i Sajko jer je uz Bennyjeve prijatelje, Kristiana i Dina Ćurina, konačno imao s kim podijeliti pivu (i vodku). Ne znamo jeste li primijetili da su fotke s utakmice tog dana malo mutnije nego inače…

Imali smo dobar predosjećaj prije utakmice, pustili smo "Lijepa li si" otprilike 20 puta u autu, pokazivali Španjolcima dva puta po dva prsta, i najvažnije, Uefa je smjestila Tomu i Bennyja jednog do drugog. Kada se to dogodi, Hrvatska uvijek pobjeđuje.

Nikad ne reci uvijek.

Utakmica je bila takva kakva je bila, već je sve dovoljno izanalizirano. Nakon što smo preživjeli Rakitićev promašaj, preživjeli smo i prolom oblaka nakon što se i nebo razljutilo na gospodina Starka. Snažan vjetar umalo je otpuhao balon u kojem se nalazio media centar, puno je novinara uhvatilo najvažnije stvari i bilo spremno pobjeći u okrilje stadiona. Sajko je, stoga, uhvatio mobitele da ne bude odvojen od facebooka, Benny je uhvatio fotoaparat da i dalje može slikati apsolutno sve na što naiđe, a Tomo je uhvatio jabuku, kekse, čokoladicu i hot-dog jer "nikad ne znaš kad će idući put moći jesti". Ne biste rekli, ali u ovom društvu Tomo najviše jede, što će Sajko pripisati "trakavici trakavice" u Tominom trbuhu.

Preživjeli smo tužnu noć – iako tako sjeverno prave noći gotovo da i nema, ni u dva ujutro nije pravi, mrkli mrak – i sutradan ujutro krenuli ispuniti još jedan cilj, kupanje u Baltičkom moru. More je bilo zaista prehladno za takav pothvat, odlučili smo se samo za umakanje nogu, Bennyu se nije dalo čak ni to. Ništa čudno, čovjek koji živi u Splitu išao je prošlog ljeta na plažu jednak broj puta koliko je Hrvatska zabila golova Španjolskoj.

U Warki je uslijedila posljednja večera u Fumu (restoranu koji toplo preporučamo ako ikada iz nekog neobjašnjivog razloga završite u Warki), pa onda pakiranje 30 posto više stvari nego u dolasku u jednak broj kofera i ruksaka. Sajko je to opet odlično posložio u Mazdu, i u srijedu smo postali zadnja hrvatska ekspedicija koja je napustila Bijelu palaču i domaćina Michala.

Krakow nam se izrazito svidio. Lijep grad s bogatom poviješću i – zgodnim djevojkama. Ne znamo je li zbog vrućih hlačica koje su jedini odjevni predmet u Krakowu, ili zato jer smo već dugo izbivali od kuće (kako bi se to na poljskom reklo, "falecice"), ali situacija se bitno popravila po pitanju ocjene Poljakinja. I stoga, posipamo se pepelom za preuranjeni zaključak da Poljakinje i "nisu baš nešto". Jesu.

Posjet Auschwitzu previše nas se dojmio da bismo bilo što pisali u ovaj inače veseli blog. Autentičnost i stvarnost tog mjesta, brojke i povijest koju čitate ili osjećate sa zidova, strava i jeza koje vas prolaze dok posjećujete nekadašnje plinske komore… Bilo bi, valjda, normalno osjetiti nekakvu tugu, empatiju, bol, suosjećanje ili ljutnju, ali zapravo ste šokirani, zapravo ste svjesni da ne možete razumjeti niti shvatiti, čak ni otprilike, razmjere strave i užasa koji su se odigravali u takvim mjestima. Svakako nam je drago što smo bili i tamo, posjet je to koji tjera na razmišljanje, u kojem možete puno naučiti i barem probati osjetiti.

Nevjerojatni pljusak prije Graza nije nas mogao spriječiti da prođemo i Austriju, u Sloveniji smo dva puta poslušali himnu puta i eto nas u Lijepoj našoj. Za himnu puta smo na kraju prirodnom selekcijom odabrali We are young grupe Fun, jer smo je jednostavno toliko puta čuli tijekom ovih 10 dana da ništa drugo nije imalo šansu.

I tako, oprostili smo se s Poljskom, a opraštamo se i s ovim blogom. Nadamo se da smo vam uspješno prenijelio dio atmosfere iz države domaćina, da smo vam približili i svoj posao i gradove, pa i nas, da idući puta kada vrijeđate Bennyja ili Tomu za neki tekst, da znate da nisu nečiji plaćenici.

Već im samo možda Falecice.