Euforija, kvadratići i ponos! Napokon smo u Londonu!

Mi smo hrvatske rukometne reprezentativke Maja Zebić i Vesna Milanović Litre, velike prijateljice, Dalmatinke, rukometašice i što je najvažnije - olimpijke. Kako nemamo baš nekog iskustva s pisanjem, naš blog nema poseban uvod, rasplet, zaplet itd. Nemojte se ljutiti, jer ako pišemo nešto onda je to u našem slučaju uvijek spontano i bez nekog određenog reda. Ne znamo hoćemo li uspjeti biti zanimljive, ali nastojat ćemo.

Naime, dobile smo ponudu da pišemo za Sportnet, u početku smo se malo dvoumile, ali na kraju nam nije nimalo žao, jer ljudi ovo je pravi doživljaj i vrijedi ga ispričati. Nadam se da ćemo svim sportašima koji nisu izborili Olimpijske igre i svim ljubiteljima sporta u domovini koji nisu u mogućnosti posjetiti London, barem malo dočarati sve čari olimpijskog grada i onoga što svaki sportaš sanja, Olimpijskih igara.

U ponedjeljak, 23. srpnja, bilo je okupljanje u Zagrebu svih hrvatskih olimpijaca, dakle rukometaša, košarkašica, vaterpolista i još mnogih drugih. Mislim da ne treba ni dočaravati kako je kad se u jednoj prostoriji okupe svi sportaši, jednako odjeveni, svi u crveno-bijeloj kombinaciji s našim prepoznatljivim kvadratićima, jer onda vas obuzme neki poseban osjećaj, zahvalnost dragom Bogu što nam je ostvario našu najveću želju i ponos što predstavljamo svoju Hrvatsku na Olimpijskim igrama.

Poslije zajedničkog ručka došlo je vrijeme da se krene. Krećemo na aerodrom i uskoro polijećemo za London. Svi su nas pripremali na kišovito i oblačno vrijeme, ali izlaskom iz aviona dočekalo nas je iznenađenje, lijepo vrijeme baš kao i kod nas doma. Odmah nas je obuzela neka pozitivna "ludost", postale smo svjesne da smo napokon došle u London, da su pred nama Olimpijske igre i da smo po prvi put sudionice jednog takvog velikog događaja.

Naravno, istog trena postajemo euforične i jedva čekamo da to sve skupa napokon krene. Dolaskom u selo pogledi nam se gube među mnogobrojnim zgradama, zastavama, a moramo priznati da su nam je pokoje oko pobjeglo i na neke zgodne sportaše (hahahahaha). Uskoro odlazimo do naše zgrade koja je ukrašena hrvatskim zastavama i kvadratićima i na tren pomišljamo da smo doma, ali čim smo se okrenule oko nas su se ukazali Francuzi, Australci, Japanci, predstavnici Monaka i niza drugih nacija i tek tada postajemo svjesne gdje smo.

Jedan od ljepših trenutaka je bila svečana ceremonija koja se odvija zasebno za svaku državu koja sudjeluje na Igrama. Dolaskom u Selo se okupljamo, zatim kreće povorka do centra gdje su podignute zastave sudionica Igara, podiže se naša zastava i svira Lijepa naša koju svi pjevamo, glasno i ponosno da se zna tko je stigao u Selo.

Ako se kojim slučajem pitate zašto smo tako rano došli u London, s obzirom da igramo tek u subotu i to s Brazilom, jedan od razloga je da se prilagodimo na vremensku razliku od tog jednog sata (koje za sada nema), što i nije mnogo, ali na sve se pazi, zatim na dvorane, a uvjerene smo da će to biti dobro, jer potrebno je da nam se slegnu svi dojmovi kojih smo se nakupili ovih par dana.

Jer, ljudi moji, da u jednom danu vidite Tonyja Parkera, Novaka Đokovića, Didiera Dinarta i Nikolu Karabatića, a isto tako se imate priliku slikati s njima, vjerujemo da će nam trebati nekoliko dana da dođemo k sebi.

Kako se bliži subota postajemo i mi svjesne važnosti te utakmice pa smo sve više koncentrirane na našeg prvog protivnika, Brazil. Mnogo vremena smo proveli analizirajući njihovu igru, jer jako nam je važno na koji ćemo način otvoriti natjecanje. Nadamo se da ćemo se držati naših dogovora, ući u utakmicu angažirano i agresivno te da će želja i motivacija biti na nivou, pa da u subotu osvojimo prve bodove.

Do tada škvadro naša, uživajte u ljetnim praznicima, godišnjem, slobodnim danima, kupajte se, uživajte, a mi vam šaljemo veliku pusu iz Londona!!! Vaše, Vesna i Maja.