Dame u kopačkama, žene za volanom, muškarci u kuhinji? Ne zvuči loše...

Više od stotinu godina prošlo je od kada je svjetlo dana ugledao prvi (pokusni) automobil, a svijet u kojemu živimo još se uvijek nije pomirio sa "ženama za volanom". Premda su znanstvenici u mnogim studijama otkrili i objelodanili kako su, statistički, pripadnice ljepšega spola za upravljačem mirnije, sigurnije, čak i umješnije, pokatkad su desetljećima brižno njegovane predrasude i osjetljivi (muški) ego toliko duboko ukorijenjeni u našem načinu razmišljanja i djelovanja da ih je praktički nemoguće (potpuno ili većinom) "istrijebiti". Kako onda uopće očekivati, nadati se, vjerovati da će puk poludjeti za, primjerice, ženskim nogometom? Makar se konačno otarasiti podrugljivih opservacija, svakojakih nametnutih zakonitosti, slijepoj i gluhoj podjeli na takozvana "spolna ustrojstva"?

Koliko bismo god voljeli vjerovati da smo strelovito psihofizički evoluirali od primitivnih bića kakvima je svijet obilovao u počecima stvaranja, toliko se moramo i zapitati pa pošteno priznati kako nekim svojim postupcima kotač vremena vraćamo upravo nekoliko stoljeća unazad. Jer, tužno je što se i danas, kada je toliko toga izrečeno, naučeno, napisano i potvrđeno, još uvijek suočavamo s neukusnim komentarima i patrijarhalnim stavovima poput "ženi je mjesto u kuhinji" ili "ravnopravnost spolova definitivno je otišla predaleko".

Kažu da su povijest pisali muškarci. Ne tako davno itekako je uvriježeno bilo pravilo "ponašaj se u skladu sa spolom", a u nekim se dijelovima svijeta (u potpunosti) ili svim kutevima kugle zemaljske (u konkretnim situacijama) takvi stavovi i danas, nažalost, i u mraku mogu napipati gotovo na svakome koraku. Zašto se ne voditi mišlju da samo individualnost osobe može i treba odrediti područje našega djelovanja? Zar se ne bismo mogli složiti kako i muškarci i žene imaju svoje raskorake između individualne i spolne osnove?

Ako žena želi i zna igrati nogomet, zašto to ne bi činila? Ako muškarac želi kuhati, mijenjati djetetu pelene ili tračati na kavi s prijateljem, zašto to ne bi činio? Svak' na svoj način, sa svojim manama i vrlinama, postulatima, svojom predanošću, stilom? Ukoliko žena činjenično ne može brže trčati ili jače udarati od muškarca, mora li, utoliko, cijeli život provesti baveći se onim što joj je silom prilika kroz povijest ili kulturu nametnuto? Zašto je toliko teško prihvatiti da bi naravne razlike među spolovima trebale biti beznačajne? Izvankućna zvanja stoljećima su bila i jesu u rukama muškaraca, pa je stoga logično da su s protokom vremena poprimila i muška obilježja, na neki način bivala prilagođena muškoj naravi.

Slijedom toga, pred nježnijim spolom i danas stoji barijera u liku masivnog ogledala predrasuda i nepovjerenja, koje svakim novim jutrom jest sve "napuknutije", ali i koje će još neko vrijeme zasigurno, barem u krhotinama, ostati "na životu"…

Sve napisano, premda na prvu loptu možda ne izgleda kao tema koja će svoje mjesto naći na sportskom portalu, tek je autorski uvod i kamen temeljac dubljim raspravama o (konkretnoj) problematici koja me zaokupirala posljednjih nekoliko mjeseci – položaj ženskog nogometa u bogatoj svjetskoj i sportskoj povijesti.

Osvrnuvši se iza sebe i prisjetivši nastanka ovog, u početku običnog članka od određenog broja kartica, moram priznati kako su prikupljeni materijali, ali i sve što je (zasad) ostalo tek na "mogućnosti pribavljanja", kao i osobno iskustvo, neupitno dostatni za pristupanje kojoj izdavačkoj kući te objavljivanje iscrpne monografije. No, do tada, u nekoliko "poglavlja", pokušat ću ispričati skraćenu i pomalo uopćenu verziju "povijesne bajke" o damama u kopačkama.

Dvije tisuće godina staro žensko nogoloptanje

Vjeruje se da prvi pisani dokument o povijesti nogometne igre datira negdje iz 300. godine pr. Kr. (japanski kemari), dok najstariji konkretni, opipljivi spis o danas planetarno popularnoj igri brižno čuva münchenski etnološki muzej. Riječ je o kineskom tekstu iz otprilike 50. godine prije Kristove ere, a koji opisuje fizičku aktivnost zvanu "tsu-chu" - vrstu zabave lišenu uporabe ruku, koja je uključivala udaranje kožnate, perjem ispunjene lopte u malenu mrežu.

Ažurni kineski povjesničari vrlo žustro i kategorično tvrde kako su njihove sunarodnjakinje nogomet igrale prije čak dvije tisuće godina, čemu kao dokaz prilažu reljefe u kamenu pronađene u središnjoj provinciji Henan, a "zlatnim dobom" kineskog ženskog nogometa proglašavaju vrijeme vladavine dinastije Ming (između 1368. i 1644). Tada su, navodno, kineske nogometašice ponosno nosile status profesionalki.

Premda za to nema pravih dokaza, jasne su reference da se nastanak ženskog nogometa može staviti uz bok rođenju ovoga sporta uopće, jer se na fresci dinastije Han, nastaloj negdje oko 200. g. Kristove ere, jasno vide dvije ženske figure u igri s, vjerojatno, kožnom nogometnom loptom.

U razdoblju srednjega vijeka o damama u kopačkama nema mnogo (pouzdanih) informacija, no ipak iskaču poneki "vrijedni primjerci". Tako se vjeruje da su Francuskinje u 12. stoljeću u slobodno vrijeme igrale "igru sličnu nogometu" rame uz rame sa svojim muževima, dok su Škotkinje gotovo u isto vrijeme održavale čak i tradicionalno natjecanje u Mid-Lothianu.

Svak' svog konja za trku ima…

Jedan od najvećih, gorućih problema s kojim se ženski nogomet morao obračunati u samim počecima bio je već način igre. Naime, prije no što je usustavljen uopćeni set pravila (što je Engleski nogometni savez – FA - u kolijevci nogometa učinio 1863) igra je bila vrlo gruba, pokatkad čak i brutalna, što je djevojkama i ženama poprilično kompliciralo situaciju jer bi ih muškarci tobože "štitili" zabranjivajući im nadmetanje.

Međutim, kada se prašina konačno slegla i počelo sustavno primjenjivati donesena Pravila, a još više nakon što je postalo vidljivo da tako organizirana nogometna igra ima itekako svijetlu perspektivu, svoje mjesto na travnjacima diljem svijeta dobile su i djevojke te je nogomet u ženskoj varijanti postajao sve popularniji, pogotovo u Velikoj Britaniji.

U povijesnim se dokumentima često pronalazi spomen neformalnih revijalnih utakmica u Engleskoj i Škotskoj u kasnom 19. stoljeću, a također se navodi kako su one uglavnom bile svedene na dvoboje udanih i slobodnih žena.

Neki izvori idu, pak, i korak dalje od Staroga kontinenta pa kažu kako su ženske nogometne lige, a slijedom toga i ženski nogomet uopće, zapravo počele na indijskom tlu. Tijekom sedamdesetih godina 20. stoljeća skupina entuzijasta u Goi u tišini je oformila prvenstvo očekujući snažnu političku i inu opoziciju, no gotovo su ih svi, iznenađujuće, podržali pa je tako odrađena jedna od prvih sezona ženskoga nogometnog nadmetanja.

Postoje, također, podaci o ženskim turnirima u Bengalu (navodno su na tribine privlačili gledateljstva na kojem bi zavidjelo pola današnjih profesionalnih liga), kvazi-profesionalnim klubovima u Brazilu (Esporte Clube Radar), koji su 80-ih godina 20. stoljeća sudjelovali i u međunarodnim natjecanjima, a u domovini sambe hvale se i ogledima održavanim na plažama Rio de Janeira, u kojima je participiralo više od tisuću žena i djevojaka.

Pionirka europskog ženskog nogometa – Nettie Honeyball

Bila je kasna jesen, ljeta gospodnjeg 1894. Ambiciozna, ustrajna i neustrašiva dvadesetogodišnja kći londonskog drvodjelje i tapetara, odrasla u doba kada su rapidno počeli stasati radikalni pokreti za ženska prava, u jedne je lokalne novine odaslala neobičan i nadasve raritetan oglas tražeći djevojke koje bi bile voljne igrati nogomet.

Pao je taj pokušaj vrlo brzo na poprilično plodno tlo, pa je tako na pristupanje klubu The British Ladies' uspjela "nagovoriti" tridesetak mladih djevojaka (primivši još oko dvadeset pisama pozitivnih reakcija i podrške konceptu). Bilo je to dovoljno da klub počne s djelovanjem - tadašnjeg napadača Tottenham Hotspura J. W. Juliana uvjerila je da prihvati trenersku palicu, a britansku istraživačicu, ratnu novinarku, spisateljicu i feministkinju Lady Florence (Douglas) Dixie "instalirala" je u predsjedničku fotelju. Treninzi su bili organizirani dvaput tjedno, a mjesto održavanja pronašli na skromnom terenu pokraj trkaće staze Alexandra Park u Hornseyu.

Mnogi su se tome "pokretu" od samoga početka oštro suprotstavljali, a britanski nogometni savez nije se ni trudio nogometašicama dati bilo kakvu podršku. "Klub sam osnovala s čvrstim ciljem da svijetu dokažem kako žene nisu samo 'dekorativna i neupotrebljiva' bića kakvima ih muškarci percipiraju", kazala je Honeyball pravdajući svoj nesvakidašnji potez.

Kako u to vrijeme nije bilo sastava kojem bi se mogle suprotstaviti u premijernim utakmicama, samostalno su se podijelile na crvene (koje su reprezentirale sjeverni London) te blijedo-plave (koje su, prema geografskoj liniji, "zastupale" južni London). Prvi službeni susret odigran je na Crouch Endu 23. ožujka 1895, a ekipa sjevera slavila je s prilično uvjerljivih 7:1.

No, kako su djevojke na terenu bile vidno nervozne i izgledale pomalo posramljeno, vrlo je brzo otpočela medijska hajka na čitavu ideju "žene koja igra nogomet". Najoštrijeg pera bio je novinar The Daily Sketcha. "Samo nekoliko minuta bilo je dovoljno da vidimo kako je nogomet koji igraju žene, ako bi se The British Ladies' mogle uzeti kao kriterij, van svake pameti. Nogometaš treba imati brzinu, moć odlučivanja, vještinu i hrabrost, a niti jedna od ovih kvaliteta nije bila vidljiva u subotu. Većinu vremena djevojke su besciljno lutale igralištem kao negraciozni konji u kasu."

The Manchester Guardian dosta je prostora, pak, posvetio opremi u kojoj su istrčale na travnjak. "Puno su pažnje zaokupili njihovi dresovi...samo jedna ili dvije nosile su, naime, kratke majice na golf hlačice. Kada se čitava ova početna priča istroši, ne mislimo da će ženski nogomet privući publiku", istaknuto je. Nešto podrške, ipak, stiglo je iz redakcije Sportsmana: "Istina je da bi mladi muškarci više i brže trčali i snažnije udarali, no osim toga ne mogu vjerovati da bi pokazali veće znanje o igri ili umješnost u egzekuciji."

Međutim, Nettie Honeyball i njezina ekipa nastavile su svoju borbu s vjetrenjačama neprestano organizirajući međusobne oglede, no nikada s komercijalnim ciljem ili za "svoj džep". Tako je upriličen susret u Preston Parku u Birminghamu, a nedugo zatim i Buryju, gdje je u humanitarne svrhe prikupljeno 100 funti od ukupno pet tisuća znatiželjnika na tribinama.

Novinari su, uvijek željni senzacija i novih zanimljivih priča, pomno pratili svaki njihov korak pa su nakon nekog vremena htjeli - ne htjeli zapazili jednu individuu – jedanaestogodišnju krilnu igračicu sjevernog Londona Daisy Allen. "Allen je hrabra djevojčica koja se većim i jačim suparnicama suprotstavlja s velikom hrabrošću te pokazuje da je savladala osnove igre, što se pak ne može reći za ostale", pisale su tiskovine.

Nakon igranja u New Bromptonu i Walsallu dobile su prigodu svoje umijeće prezentirati i na legendarnom Newcastleovu St. James Parku; tako je na slavnome stadionu gotovo osam tisuća ljudi gledalo kako sjeverni London još jednom dokazuje svoju tadašnju nadmoć. Ostali susreti odigrani su u South Shieldsu i Darlingtonu, prije no što su istrčale na Jesmond i pozdravile tek četiristotinjak promatrača. Lokalne novine izvijestile su kako polako jenjava želja za gledanjem ženskoga nogometa pa su se članice The British Ladies' pokunjeno vratile kući. Propao je tako prvi pokušaj populariziranja ženskoga nogometa…

...TO BE CONTINUED...