Pedeset godina zabranjivali su im igranje, no izvanrednu priču ipak su napisale

Henanski zapisi u reljefu, za koje se vjeruje kako predočuju čak dvije tisuće godina staru "crticu" iz života kineskih (profesionalnih) nogometašica, prvi su svjedoci puževih koraka danas najpopularnije igre na svijetu.

Premda vrijeme neumoljivo prolazi, generacije se smjenjuju, a kvaliteta života svakim danom osjetno poboljšava, situacija oko ženskog nogoloptanja, prvenstveno na hrvatskim pašnjacima, nije se umnogome izmijenila.

Hrvatske nogometašice, za razliku od brojnih kolegica izvan granica države, u bližoj budućnosti tako zasigurno neće moći živjeti i(li) preživljavati od onoga čime se (što rekreativno, što kvazi-profesionalno) bave i to je gola istina na koju će se potrošiti još mnogo novinarske tinte.

Čitava je grana ovoga sporta svedena na puki amaterizam, no djevojke svemu usprkos igraju, kako će stariji kazati, "nogomet iz djetinjstva" - bezazlen, "čist", bez svjetla reflektora i vrtoglavih novčanih iznosa. Žive najvažniju sporednu stvar na svijetu i bez obzira na sve nedaće, nerazumijevanje i stalno suočavanje s grubom svakodnevicom, na terenu pružaju maksimum i spremne su na svaku žrtvu kako bi, u trenutačnom okruženju i kreiranoj atmosferi, ipak ostvarile kakav-takav uspjeh.

Sve to neumoljivo podsjeća na vremena kada su ženske nogometne ekipe utakmice organizirale samo s jednom svrhom i plemenitim ciljem - humanitarnim djelovanjem.

Nikad zaboravljen potez Engleskog nogometnog saveza

Poslije opjevanog sastava Nettie Honeyball i premijernog, ali neslavnog pokušaja propagiranja ženskoga nogometa u Engleskoj, uslijedilo je razdoblje koje je u svakom smislu te riječi svijet "dame u kopački" okrenulo naglavce.

Bližio se kraj travnja. Petnaest godina nakon što je lokalni birminghamski stolar Harry Pumfrey projektirao St. Andrew's Stadium, pred čak trideset tisuća duša koplja su ukrstile ekipe St. Helen's Women i Stoke-on-Trent. "Bilo je nemoguće taj susret promatrati kroz iste naočale kao profesionalni muški ogled, no mnoge su djevojke zaista iskazale spretnost i talent, a neki pokreti i potezi bili su istovjetni 'odobrenom', profesionalnom stilu", izvješćuju onodobne novine, dodajući kako nitko sa stadiona nije otišao razočaran. "Posjetitelji su mahom željeli vidjeti što to 'nacionalnom sportu' mogu ponuditi djevojke."

Međutim, sve se stubokom okrenulo kada je Engleski nogometni savez (FA) ničim izazvan odlučio jednim hicem u čelo upucati svaki eventualni uzlet ženskoga nogometa, ne samo u Engleskoj, već cijelome svijetu (u to su doba u kolijevci nogometa djevojke 'spremale' najizraženiju i najaktivniju 'revoluciju').

Na Boxing Day godine 1921. susret ekipa Dick Kerr's Ladies i St. Helen's Ladies, na tada najvećem engleskom stadionu Goodison Parku, na velebno liverpoolsko zdanje privukao je rekordnih 53.000 gledatelja, što je jako zaboljelo ego engleske Kuće nogometa, u kojoj su stolovali, naravno, mahom muškarci. Rezultiralo je to donošenjem kontroverzne, pedeset godina duge zabrane igranja ženskoga nogometa na svim terenima pod ingerencijom FA-a, a bio je to - pokazat će se kasnije - divovski korak unazad u i ovako mučnoj borbi s vjetrenjačama.

Hrabra srca: Dick Kerr's Ladies

U pionirske nogometne sastave, ali i one koji su uvelike, možda i najsnažnije, djelovali na promjenu pogleda na ženski nogomet u Engleskoj i svijetu, spada ekipa sastavljena od radnica tvornice lokomotiva "Dick, Kerr and Co's" iz engleske pokrajine Lancashire.

Ova se skupina djevojaka u svoj hrabri proboj na "nogometno tržište" odvažila u vrijeme kada je bilo praktički nečuveno da žene rade bilo što izvan granica svoja četiri zida ili pak ne nose, primjerice, duge haljine. Dick Kerr's Ladies promptno su na sebe svrnule golemu pozornost što medija, što navijača te bile velika atrakcija djelujući isključivo humanitarno - organizirajući turnire i skupljajući novčane priloge za ranjenike Prvoga svjetskog rata, napuštenu djecu...

Upravo u jeku ratnih razaranja osnovana je dosad najuspješnija i najaktivnija ženska nogometna družina! Diljem zemaljske kugle padale su mnogobrojne žrtve borbi i previranja, a bojišnica je konstantno trebala zalihe oružja, streljiva, hrane i medicinskih potrepština. Engleska je, istovjetno potrebi za muškarcima na crti obrane, itekako trebala i pripadnice ljepšega spola, koje su kao voda počele nadirati u tvornice i vrijedno "šljakati" u nedostatku raspoložive radne snage.

One su, dakle, ratnu mašineriju održavale na životu, a usto u potpunosti koristile sjajnu priliku za međusobno druženje i socijalizaciju. Jedan, poprilično aktivan vid toga bilo je i - igranje nogometa. Gotovo svaka tvornica u Velikoj Britaniji, koja je bila involvirana u ratni rad i proizvodnju, imala je svoju žensku nogometnu ekipu, a premda su uglavnom igrale samo protiv drugih odjeljenja u vlastitim pogonima, postoje i zapisi o "klubovima" koji su putovali državom te čak odigrali i pokoju međunarodnu utakmicu.

Najbolji primjer tomu dolazi iz Prestona. Na Božić 1917. u hram Preston North Enda pristiglo je 10.000 ljudi kako bi uživo svjedočili početku najizvanrednije priče u povijesti ženskog nogometa. Nogometašice već spomenutog Dick Kerr's Ladies u Deepdaleu su ostvarile prvu od zaista mnoštva pobjeda i za ranjene vojnike prikupile 600 funti. U današnjim preračunavanjima ta bi cifra iznosila preko 38 tisuća funti!

"Lokomotivke" su vrlo skoro postale "nešto" što je baš svatko želio vidjeti svojim očima. Igrale su prosječno dvije utakmice na tjedan, a u godini osnivanja odradile su više od šezdeset susreta diljem Velike Britanije istovremeno odrađujući puno radno vrijeme u tvornici. Čisti statistički podatak kazuje da ih je te "sezone" ukupno pogledalo otprilike 900 tisuća ljudi!

Međutim, već ispričana zabrana FA-a gotovo je uništila sve što su tako ekspresno uspjele postići. Odnosno, uspjela bi da je u pitanju bio bilo tko drugi. Naime, prestonske su se djevojke unatoč zabrani nastavile gurati kroz 'pustinju i prašumu' i tokom "profesionalnog života" sakupile preko 800 utakmica, inkasiravši pritom oko 180.000 funti, sve do centa davši u humanitarne svrhe - iznosilo bi to danas preko 10 milijuna funti!

Duh, volju i ljubav prema sportu, ipak, nitko im nije mogao zabraniti, koliko god se FA to svojski trudio činiti. Samo nekoliko mjeseci nakon što je zabrana stupila na snagu, 1922. prešle su Atlantik kako bi odradile seriju susreta u Sjedinjenim Američkim Državama, a budući da su imale izuzetno impresivan omjer pobjeda i poraza, mnogi su ih i dan danas skloni nazvati prvim i najvećim svjetskim prvakinjama. Nakon što su se takve tvrdnje uopće počele pojavljivati, na dvoboj ih je izazvao povrijeđeni škotski klub Edinburgh Ladies. Dick Kerr's objeručke je prihvatio izazov, u rujnu 1937. istrčao na travnjak i opravdao "titulu", trijumfiravši s uvjerljivih 5:1.

Prinudni "stop" na sve sportske aktivnosti morale su postaviti izbijanjem Drugog svjetskoga rata, no čim su napadi prestali i odnosi se koliko-toliko primirili i normalizirali, nastavile su harati engleskim i svjetskim nogometnim arenama. Prvu poslijeratnu utakmicu odradile su na Glossopu 1946, no već je tada bilo vidljivo da se čitava priča malo po malo "troši".

Kula od karata počela se rušiti kada je sahranjen dugogodišnji klupski dužnosnik, koji je čak četrdeset sezona sjedio i na trenerskoj klupi Alfred Frankland. Poslije njegove smrti većinu je dužnosti preuzela Kath Latham, no spasonosnog izlaza više nije bilo. Zbog manjka igračica bile su primorane raspustiti pogon, a zbilo se to konačno 1965. godine.

Samo 365 dana kasnije reprezentacija Engleske slavodobitno je podignula svoj prvi i jedini pehar prvaka svijeta, a jedna od konotacija toga sjajnoga uspjeha bila je i masovna "djevojačka" navala na nogometne travnjake. No, za legendarni Dick Kerr's bilo je prekasno - njihova je era jednom zauvijek zaključala svoja vrata. Nešto manje od tridest godina kasnije jedini su se put vratile u staro jato, no bilo je to samo za potrebe revije na Lancashire Trophyju 1992. godine.

Fotografije:
www.alexmorgan.com
www.suttonbeauty.org.uk