Mogu li New York Knicksi postati najviša prepreka Miamiju na Istoku?

Bilo je mrkih pogleda prema mojoj slici na ovom blogu (osjetim ja to, bez obzira što mislite da nas dijeli ugodna gigabajtska udaljenost) kad sam u najavi sezone iskazao svoje nepovjerenje prema Bostonu kao ozbiljnom "contenderu" na Istoku, napisavši kako je "Jason Terry jedini ozbiljni dodatak momčadi".

Neću baš reći da "lelujavi" start Celticsa potvrđuje moju teoriju jer se odigralo manje od 20% sezone i Boston će sigurno imati bolji omjer od sadašnjih 54%, ali ću i dalje držati svoj stav da ovakav Boston, bez još nekakvih "intervencija" nema šansu ponoviti ono što je u prošlom doigravanju skoro napravio Miamiju. Čestitam ja i Garnettu i Pierceu i Rondu i cijenim ih do neba, ali mi priča da su dolasci Courtneya Leeja, Leandra Barbose i oporavci Averyja Bradleya i Jeffa Greena oživjeli šampionski potencijal Kelta jednostavno se ne mogu prisiliti povjerovati. Neka me slobodno razuvjere, nemam ništa protiv.

No, Boston ovog puta nije osnovna tema, nije ni Miami. Poslužili su mi tek kao "pitak" uvod u priču o momčadi koja bi jako željela biti prvi izazivač aktualnim šampionima na Istoku i koja trenutno, uz Lakerse, izaziva najviše upitnika i prijepora glede svojih mogućnosti i realne pozicije u ovosezonskoj jurnjavi. New York Knicksi.

Bez obzira što se trofejna povijest Knicksa ne može uspoređivati s onom Lakersa ili Celticsa, NBA liga bez pravih Knicksa nikad nije onako zanimljiva i zabavna kao s njima. Tu leži razlog zbog kojeg su se mnogi razveselili ovosezonskom sjajnom startu glavne njujorške košarkaške momčadi (puuuuuno će još pure s maslom morati pojesti Prohorovljeve Mrežice da bi mogle ugroziti poziciju Knicksa u "najboljem gradu na svijetu"). Startu koji je zadnji put rezultirao - NBA finalom.

Ovoljetno slaganje kockica unutar Madison Square Gardena izgledalo je zaista čudnovato. Bez tandema Donnie Walsh - Mike D'Antoni, koji je uspio donekle sanirati pustoš koju je iza sebe ostavilo luđačko povjerenje gazde Jamesa Dolana u luđačke trenersko/menadžerske poteze Isiaha Thomasa, Knicksi su krenuli u još jedan luđački pokušaj. Kao da je treneru Mikeu Woodsonu netko u ruke gurnuo listu najstarijih igrača lige i izazvao ga:

"Evo da ih nećeš sve dovesti!"

"Evo da hoću! I još ću za bonus neke vratiti iz mirovine!"

Jason Kidd (39), Marcus Camby (38), najstariji novak lige Pablo Prigioni (35), najstariji igrač lige Kurt Thomas (40). Kad je Woodson u MSG na treninge pozvao i prije dvije godine umirovljenog 38-godišnjaka Rasheeda Wallacea, počelo je ruganje. Petorica igrača, skoro 200 godina.

"Ovi novi momci počeli su raditi neke stvari koje mi se ne sviđaju, pa sam se odlučio vratiti. Mora im netko pokazati što je post-up igra", najavio je motivirani Sheed. Koji je u početnoj fazi sezone iznenađujuće dobro reagirao. Kao da i nije bio u mirovini.

Istovremeno su Knicksi odlučili pustiti dvojicu igrača koji su zapalili Garden i udahnuli mu vjeru da će bolji dani, koje košarkaški New York čeka skoro koliko i Dinamo svoje europsko proljeće, doći na njihovim leđima. Landry Fields i Jeremy Lin razočarani su napustili "manhattanski umirovljenički dom".

Tek nakon što su Knicksi krenuli u sezonu sa 6-0, meljući većinu obranom i dvoznamenkastom razlikom, tek nakon što su "marisali" Miami i Dallas i izvukli se pobjednički iz bezizlazne situacije u San Antoniju, tek nakon što je Carmelo Anthony po prvi put u svojoj desetgodišnjoj NBA karijeri počeo izgledati kao franšizni igrač koji radi sve što treba, umjesto da puca sve što treba i ne treba - utihnule su pjesme rugalice. I pojavili se odgovori na mnoga pitanja.

Tek je sad jasno što je Mike Woodson želio napraviti krcajući svlačionicu veteranima, ali veteranima u punom smislu te riječi. Više od njihovog igračkog doprinosa, trebao je njihov mentalni doprinos. Prije svega za Carmela Anthonyja.

Gledajući početne utakmice Knicksa ove sezone, bilo je naprosto nevjerojatno gledati što radi i kako se ponaša "čovjek koji igra samo za sebe". Njegova napadačka igra nikad nije bila upitna, uvijek je on mogao svakome ukrcati 40. A momčad pritom uvjerljivo izgubiti. Napravio je to jednom i ove sezone, baš u zadnjoj utakmici protiv Houstona u kojoj su Knicksi porazom prepustili Miamiju prvo mjesto koje mu i pripada. Taj poraz i 131 primljen poen valjda je i njemu bio dovoljan podsjetnik na "Old York Knickse". One prošlosezonske u kojima je dokazao da je najbolji igrač, ali nije nikome dokazao da je pobjednik.

Te početne utakmice u kojima je Carmelo bio i ubitačan i racionalan i nesebičan i žestok u obrani i motivator i čovjek koji okuplja oko sebe momčad u pauzama pokazale koliko velik može biti i koliko Knicksi s njim mogu biti opasni. Taj i takav, novi Carmelo Anthony, izašao je iz predsezonske radionice Mikea Woodsona, Jasona Kidda, Marcusa Cambyja i Sheeda Wallacea.

Jer nije baš isto kad vam loptu preko centra donosi neki tamo Jeremy Lin ili Jason Kidd. Nije isto kad vas iz kuta svlačionice prati Sheed ili Landry Fields. Nije isto kad vam o Knicksima u NBA finalu sanjate s čovjekom koji je to doživio (Camby) ili s nekim u koga nemate povjerenje, niti prema njemu gajite igrački respekt (Toney Douglas).

Mnogi su treneri locirali Carmelov ego kao najveći problem svake momčadi u kojoj je igrao, ali tek je Mike Woodson pronašao pravi način kako taj ego barem donekle zauzdati. Barem zasad. Carmelu su u svlačionicu dovedeni ljudi koji s jedne strane nisu prijetnja njegovoj potrebi da bude prva zvijezda momčadi, ali s druge strane imaju iza sebe i trofeje i velike pobjede i velike momčadi kojima su izgradili respekt čak i kod jednog takvog egotripera.

"Ove sam sezone promijenio neke stvari u svom pogledu na ovu igru. Tu sam da bih radio sve što treba. Sve što treba." Rekao je to i zasad se izrečenog drži. Da, samo u desetak utakmica sezone, ali u tih desetak utakmica svojom je igrom pokazao da zaista može stati u istu rečenicu s elitom. S LeBronom, s Kobeom, s Dwyaneom. Kažem - može. Ne kažem da jest. Za to će trebati puno više od samog starta sezone.

Carmelo je kod Woodsona pronašao savršenu poziciju u savršenom sustavu. Igra na mjestu "četvorke", gdje je snagom apsolutno ravnopravan klasičnim krilnim centrima, a s druge strane ima brzinu i vanjski šut koji ga stavlja u apsolutno dobitnu situaciju protiv većine čuvara. Imati takvog igrača na "četvorci" luksuz je kakvog malo koja NBA momčad ima i Woodson je toga svjestan.

Šutera ionako ima dovoljno, JR Smith, Steve Novak, Raymond Felton, čak i šuterski strahovito uznapredovali Ronnie Brewer čija mehanika šuta diže kosu na glavi svim trenerima omladinskih kategorija - svi oni mogu uspješno "bombardirati" protivnike kad god Anthony naiđe na zid u reketu i poželi vratiti loptu vani. Da, zamislite bogohuljenja. Carmelo Anthony i "vratiti loptu". A čovjek je ove sezone zaista vraća. I Knicksi pobjeđuju.

"Nikad u mojoj glavi nije bilo sporno može li Carmelo voditi ovu momčad do pobjeda. Pitanje je samo bilo želi li", kazao je arhitekt oporavka Knicksa Donnie Walsh. Čovjek koji je kiselo procijedio "za takvog igrača se to isplati" nakon što je James Dolan dao Denveru "pola svlačionice" za čovjeka koji dotad nikoga nije uvjerio da zna pobjeđivati. Kiselo procijedio, ali nije mislio. On je imao drugačiju viziju Knicksa. Da li bolju i uspješniju - nikad nećemo saznati. Otišao je.

Knicksi su u sezonu ušli sjajnom serijom i to bez dvojice igrača koji bi ih, u teoriji, trebali učiniti još jačima. Klupu još širom, Woodsona još sretnijim. Ali samo u teoriji. Dobro, što se Imana Shumperta čak i u praksi, on će se lako uklopiti i doista pojačati obrambenu širinu Knicksa. No - Amar'e Stoudamire?

Uh, to je čovjek od kojeg navijači Knicksa strepe više nego i od LeBrona i od Kobea.

Njegov oporavak nameće svu silu pitanja na koja će morati odgovoriti i Woodson i Carmelo i svi ostali autori aktualnih dobrih Knicksa. Gdje će se vratiti Amar'e? Na klupu ili u startnu petorku? Na četvorku gdje sjajno igra Anthony? Na peticu gdje dominira obrambena silina Tysona Chandlera?

Kako će Anthony reagirati na neupitnu činjenicu da je i Stoudamire potrošač? Hoće li i dalje vraćati lopte na šut suigračima ili će ga nadvladati podsvjesna misao "ne šutnem li ovu, tko zna koja će opet doći do mene?" Prošle sezone njih dvojica nisu pronašli zajedničku kemiju i mnogi su skloni vjerovati da neće ni ove.

I ja sam među njima.

Vidjet ćemo kako će to izgledati u praksi. Hoće li i na Stoudamirea veterani djelovati pozitivno kako su djelovali na Anthonyja? Hoće li se Amar'e staviti u službu momčadi i hoće li njegov ego dozvoliti da mu se uloga iz "zvjezdane" svede na "pomoćnu"? Poznavajući ga - teško. Ali opet - tko bi prije desetak godina pomislio da će se jedan Ron Artest prozvati Svjetskim Mirom?

Pred kraj, riječ dvije o još jednom vrlo važnoj komponenti ovogodišnjih Knicksa. Razigravači. Trojka Felton - Kidd - Prigioni zasad funkcionira sjajno. Tri playmakera, među kojima je onaj najmlađi, Raymond Felton, postavljen za prvoga, u većini utakmica uspijevali su držati konstantno visok ritam bez da produkcija ili protok lopte pati.

Kad jedan stane ulazi drugi i nastavlja i golim okom se da primjetiti koliko su zajedničkih sati proveli njiho trojica s trenerom Woodsonom kako bi "pohvatali" njegovu filozofiju i njegove želje. Kad treba trčati - igra Felton, kad treba stati i razmisliti - igra Kidd, kad treba kombinirati malo i jednog i drugog - igra Prigioni. Iako novak, i 35-godišnji Argentinac se lako i brzo uklopio. Nije da mu nedostaje iskustva ili samopouzdanja. Mnogi su u NBA krugovima ismijavali Woodsonov potez s Prigionijem. Većina njih zato što nisu imali pojma tko je on uopće.

Uglavnom, odgovor na pitanje iz naslova neću vam dati jer ga nitko ozbiljan u ovako ranoj fazi sezone ni ne može dati. Ali da su Knicksi svojim predstavama na startu sezone zagolicali maštu mnogih NBA fanova - to je neprikosnovena istina.

Ne morate se složiti, možda iz mene govore simpatije koje prema Knicksima imam odavno. Ali bez pravog New Yorka ni NBA nije prava.