Intervju koji je sve promijenio

Dva tjedna ranije proslavila sam šesnaesti rođendan. Svanuo je naoko tipičan zimski dan, a na kalendaru je stajao 3. siječnja. Točno trideset tjedana prošlo je otkako sam Sportnetu poslala prve (probne) tekstove, a tek nešto više od pola godine moje je ime bilo upisano na listu stalnih suradnika najvećeg sportskog internetskog portala u Hrvatskoj.

Završavala sam drugi razred srednje ekonomske škole, ali više od svega počelo me opsjedati - sportsko novinarstvo. Iznebuha sam krenula mahnito kupovati pravopise i gramatike, trčati kući kako bih 'što prije sjela za računalo i pisala, pisala, pisala', intenzivno učiti engleski...

Prigoda koju su mi pružili Sportnetovci, bez imalo pretjerivanja, preokrenula mi je život. Od (ispod)prosječne učenice koja je vječito 'trčala za loptom' i nije gajila osobite želje i ambicije, postala sam odlikaš koji točno zna što želi, perfekcionist, uporni 'magarac' kojemu ništa nije teško napraviti za bolje sutra; novinar koji svakim danom želi više.

No, u tome početnom periodu "prosvjetljenja", odrastanja, jedan mi se trenutak ipak posebno urezao u sjećanje - i danas tako jasan, živ, slikovit, drag - susret koji je na šesnaestogodišnje dijete, čovjeka, ali i aktivnog sportaša, ostavio izuzetno snažan dojam.

Ukradena akreditacija?

Bližio se početak siječnja 2009, a to je značilo da je pred vratima novo izdanje Snježne kraljice. Premda ranije, moram priznati, nisam skoro uopće pratila skijanje (osim obitelji Kostelić, Bodea Millera i nekolicine medijski eksponiranih skijaških zvijezda nisam ni znala tko tu 'vodu nosi, a tko pije'), maštu mi je umah zagolicao poziv da se "jave svi koji bi htjeli biti akreditirani za Snow Queen Trophy". Kako zainteresiranih - nije bilo - osim nekoliko tradicionalnih fotografa - dopala me čast da u Sportnetovo ime prvi put izvještavam s nekog sportskoga događaja, k tome međunarodnog!

Tri tjedna tresla sam se na samu pomisao da ću gotovo četiri dana biti okružena svjetskom skijaškom i novinarskom kremom, biti na licu mjesta, svakodnevno razgovarati sa sportskim vedetama, ma samo uživo pratiti spektakularne skijaške utrke podno Sljemena...a tek što sam se konačno primirila, obznanjeno mi je kako je dogovoren ekskluzivni intervju s najboljom svjetskom skijašicom Lindsey Vonn!

Strah, uzbuđenje, nevjerica, odbijanje, konfuzija osjećaja prošla me praktički u hipu. Kako ću ja to, pobogu, izvesti, bilo je pitanje koje si nisam prestala postavljati. Osjećala sam se kao da me netko kaznio. No, na kraju je, srećom, ipak prevladala znatiželjnost i odlučila sam se najozbiljnije prihvatiti posla. Danima sam proučavala njezinu biografiju, 'skenirala' utrke, vježbala engleski, sastavljala pitanja, čak ih dala i na 'stručnu' jezičnu provjeru. Sve je trebalo biti savršeno...

Foto: Kristijan Komarica

Intervju je bio zakazan prije podjele startnih brojeva na Trgu bana Josipa Jelačića, a Lindsey me trebala čekati u Gradskoj kavani. Već prilikom ulaska u prostor gdje su "mogli kročiti samo odabrani" bila sam suočena s prvom (mentalnom) preprekom – zbunjenim i nepovjerljivim mjerkanjima i pogledavanjima što zaštitara, što službenih osoba, a što samih sportaša. "Ma kome je ukrala akreditaciju?“, glasile su neizgovorene riječi.

Izrazito djevojački izraz lica, 164 centimetra visine, 16 godina – složit ćemo se da nisam baš bila uvjerljiva u ulozi sportskog novinara (niti sam se u tom trenu tako osjećala). Sva sreća da sam uz sebe ipak imala 'pojačanje' - dvojicu iskusnih fotografa - koji su mi svesrdno pomagali krčiti put kroz 'pustinju i prašumu'. Popeli smo se na kat i pogledima počeli tražili Lindsey.

Samo nekoliko sekundi udaljena od trenutka o kojemu sam noćima sanjala, ukipljeno sam stajala pokraj ograde, tako ustrašena da ju sigurno desetak minuta nisam bila u stanju prepoznati. No, bila je tamo, u mračnom kutu, pokraj improviziranog studija Hrvatske radiotelevizije, ugodno ćaskajući sa suprugom Thomasom.

Konačno smo ju 'napikirali', ali tek je tada trebalo djelovati. Noge su mi se odsjekle, jezik nestao negdje u ždrijelu, a usne potpuno sledile, pa sam započinjanje komunikacije i samo predstavljanje jednostavno morala prepustiti kolegi fotografu. Bez njegova prisustva intervju vjerojatno ne bi bio obavljen, jer sigurno bih što suptilnije i brže - pobjegla glavom bez obzira.

Oprezno se primičući, faktički skrivajući iza figure korpulentnog kolege, još sam uvijek imala priliku 'ispariti'. No, noge me, čudom čudesnim, uopće nisu htjele slušati pa sam se vrlo brzo našla pred likom i djelom djevojke koja će četiri godine kasnije postati najveća skijašica ikada!

Predobra za svoju dobnu kategoriju

U glavnome gradu savezne države Minnesota St. Paulu Linda Anne Krohn i Allan Lee Kildow 18. listopada 1984. prvi su put začuli plač malene Lindsey Caroline. Međutim, sreća i veselje vrlo su brzo morali mjesto ustupiti zabrinutosti i iščekivanju - Linda Anne je, naime, pri porodu pretrpjela moždani udar koji joj je kao doživotni 'ožiljak' ostavio manju paralizu lijeve noge.

"Od udara koji sam doživjela umire otprilike 75 posto ljudi. Poslije samoga poroda, gotovo se ničega ne sjećam u razdoblju od narednih sedam tjedana. Pet dana kasnije sestra mi je prišla i kazala kako mi sada ipak mora uzeti dijete. Nisam ju razumjela - zar imam dijete?", prisjeća se.

Lindsey je s braćom i sestrama odrastala u Burnsvilleu, a prvi ju je put (u dobi od dvije godine) na skije stavio otac - bivši američki juniorski skijaški šampion, koji je zbog teže ozljede koljena s 18 bio primoran skije (profesionalno) objesiti o klin.

"Utrkivati sam se počela sa sedam, a s devet sam već odrađivala međunarodne utrke", prisjeća se Vonn svojih sportskih početaka. Nije trebalo proći mnogo vremena da njezin talent prepozna Erich Sailer te ju promptno uključi u svoj razvojni program na Buck Hillu. "Kada sam je prvi put vidio na skijama, osjećao sam sažaljenje", kaže danas Sailer. "No, ne za tada šestogodišnju Lindsey, već njezina oca. Sjećam se kako sam pomislio: 'Jadni Alan, ima pravu kornjaču'. Lindsey se, naime, pomicala ekstremno sporo, kao kornjača. Tko bi pomislio da će postati spustašica?"

Lindsey se u djetinjstvu rijetko natjecala u svojoj dobnoj kategoriji - bila je jednostavno predobra. "Takav način nije bio baš najbolji za stjecanje prijatelja. Završila bih utrku, stigla u cilj, a sve bi 14-godišnjakinje plakale jer ih je pobijedila desetgodišnjakinja", prepričava danas jednu od anegdota.

Baš kao i gotovo svi veliki skijaški šampioni, njezina obitelj dolazi iz male i pomalo neugledne sredine. Premda je Amerikanka, mjesto u kojem je napravila prve korake i odakle se otputila u 'bijeli cirkus' zapravo se može mjeriti s mišljenjem "skijaš iz Hrvatske? Kako, kad nemate ni pravo brdo?" Poznati su vicevi o planini na kojoj se Lindsey krenula razvijati - pomične stube u obližnjem Mall of America imaju veći nagib od Buck Hilla, kažu "upućeni".

No, baš kao i, primjerice, obitelj Kostelić, Lindsey je na Buck Hillu imala - nekog posebnog. Renomirani austrijski skijaški trener Erich Sailer u Buck Hillu se situirao nekoliko desetljeća ranije, a u tom je vremenu u životopis unio treniranje Kristine Koznick, mnogih američkih olimpijaca, a među inim i Lindseyina oca.

Foto: Kristijan Komarica

Kada je planina za Lindsey doskora postala premala, bilo je vrijeme da "Muhammed ode brdu". Nakon što je, prvi put bez roditelja, sa Sailerom otputovala u Europu, osvojila sjevernoameričko prvenstvo i Topolino trofej (kao prva Amerikanka kojoj je uspjelo okititi se naslovom na neslužbenom svjetskom prvenstvu za skijašice od 11-14 godina), Alan Kildow morao je smišljati način kako da Lindsey "izmisli" uvjete.

Plan je bio sljedeći: s 11 godina Lindsey je s majkom zimu provela živeći u Coloradu, kako bi trenirala na prestižnoj skijaškoj akademiji u Vailu. Njezino četvero braće i sestara s ocem je ostalo u Minnesoti, a ženski je dvojac u Coloradu stanovao u iznajmljenom dvosobnom stanu.

"Bilo je prekrasno živjeti u Vailu, no propustila sam toliko tradicionalnih stvari iz djetinjstva - školske plesove, spavanja kod prijatelja, sklapanje prijateljstava na klasični način", priča najbolja svjetska skijašica, koja je gotovo stalno bila školovana u svoja četiri zida.

Godinu i pol kasnije bilo je kristalno jasno - cijela se obitelj morala preseliti u Vail. "Braća i sestre zbog mene su morali ostaviti prijatelje. Bilo je to za njih jako stresno, a ja sam se osjećala tako krivom." Krajem zime iduće godine Lindsey je prišla ocu i pitala ga kada se vraćaju kući. "Otac mi, sve do trenutka kada je skijaška sezona bila gotova, nije htio reći da je naša kuća u Minnesoti prodana. Tada sam prvi put shvatila koliko su svi spremni daleko otići kako bih ja postala skijašica. Nikada se nisam uspjela ni pozdraviti sa svima kod kuće."

Alan Lee i Linda uvijek su uporno ponavljali kako zbog drastičnoga poteza ne osjećaju krivnju i(li) žaljenje. "Vail zasigurno nije najgore mjesto za odrastanje", kaže Alan. "Za Lindsey bih ponovno, bez razmišljanja, učinio isto." Linda, pak, patriotski ističe: "Ljudi znaju pitati kako sam se samo tako odrekla svoje kćeri. Lindsey je željela biti olimpijka. Dala sam je državi i danas to vidim kao plemenit cilj."

Svaka nepravda jednom dođe na svoje

Kao negdašnja urednica zimskih sportova, osoba koja je tri godine uzastopce praktički samo na svojim plećima iznosila kompletnu skijašku sezonu, niti jedan Vremeplov u više od godinu dana njegova postojanja nisam posvetila – skijanju.

Vrijeme je da se ta strašna nepravda ispravi, a bolja teme od priče o Lindsey Vonn ne može se pronaći. Do dana današnjeg, u pet godina bavljenja novinarstvom, niti jedan sportaš ili sportašica s kojim sam razgovarala nije na mene ostavio takav dojam - širio toliko pozitivne energije, dobrote, istinske zainteresiranosti, ohrabrenja. Niti jedan me u kasnijem susretu nije prepoznao i bez kurtoazije upitao: 'Hey, how are you, have you written your text?'

Razgovor s Lindsey bio je toliko koristan iz više razloga – njezina životna filozofija, upornost, odlučnost, sportska dobrota, ljudskost, izvirila je iz svake njezine riječi i geste. Poslije toga intervjua više me ničega nije bilo strah. Sljedeća tri dana u mixed zoni podno ciljne ravnine nije bilo skijaša ili skijašice kojeg nisam uspjela zaustaviti. Mnogo stariji novinari gledali su (i kasnije šaputali) kako se (doslovce) penjem na ogradu i pokušavam doći do izjave...i niti jednom mi više knedla nije zastala u grlu, ni poslije neugodnih situacija nisam se pokolebala i još jednom proživjela onaj osjećaj "još uvijek mogu zbrisati glavom bez obzira".

Između ostaloga, kontacija intervjua koji je dala šesnaestogodišnjoj novinarki, jedinog u svom boravku na tlu Lijepe naše, bilo je i kasnije - promaknuće. Entuzijazam koji me nije napuštao devet mjeseci kasnije doveo me do pozicije urednice zimskih sportova, a u 'službenom objašnjenju', među inim, stajalo je: "Unatoč mladosti, dosadašnjim angažmanom i odgovornošću dokazala je da je za ovakvu ulogu sposobna i da joj se smije povjeriti. Skijanje je lani praktički sama držala pod svojom kontrolom, uradivši usput i nekoliko međunarodnih intervjua, uživo ili mailom."

Zbog svega toga, Lindsey Vonn, u razdoblju u kojem je zatražila skijaški odmor i povukla se u osamljenost svojih odaja, nakon što je javnosti konačno otkrila dugogodišnju borbu s depresijom, kada ju mediji razvlače zbog neplaćenog poreza, razvoda i navodnih afera, zaslužuje biti u pravom smislu riječi predstavljena hrvatskoj javnosti. Premda joj trenutačno (statistički) ipak malo nedostaje, uvjerena sam kako će se vratiti nenadmašnom spuštanju niz padine i službeno postati – najboljom svjetskom skijašicom. Ikada.