U pohodu na zlato, ipak proslavili broncu

Iako je petak djelovao kao sasvim jedan običan dan, čak se i sunce pokazalo u jednom trenutku, došavši na aerodrom, nismo ni slutili da će se odlazak u Barcelonu pretvoriti u četverosatnu agoniju iščekivanja.

Piše: Sandra Bortek / Posvudusha

I dok je sve išlo svojim tokom, uz brzi check-in i rentgensku provjeru, čak je i provjera dokumenata prošla ekspresno, u iščekivanju ukrcaja, nekako vrijeme kao da je stalo. Već je odavno prošlo pola jedanaest kada smo trebali krenuti, kada saznajemo da je let odgođen zbog manjeg kvara, navodnog zaletavanja ptice u motor aviona. Let je prvotno bio odgođen 14 sati, a potom još jednom za dodatnih 40-ak minuta da bismo na kraju poletjeli tek nešto prije 15 sati. I baš tada, saznajemo da su posljednje putnici među kojim je bio i ministar Jovanović kasnili te da je cijela odgoda leta bila zapravo - zbog njih.

Svi smo bili revoltirani, jer krećemo na utakmicu, a već u startu nije krenulo po planu. Dok je grupa putnika iz prvog čartera već lagano šetala Barcelonom, mi još nismo stigli niti pozdraviti Zagreb.

Kad kažem Barcelona, u glavi mi odjekne glas Freddieja Mercuryja! Barcelooonaaaa! I zaista, Barcelona zaslužuje svaki uzvik ushićenja, jer ona je takva – prava mediteranska dama sa stavom. S nešto više od 1,6 milijuna stanovnika i gotovo odličnom povezanošću u svakom dijelu grada, nemate dojam da postoje gužve, barem ne u trenutku kada smo mi bili tamo. Metro, tramvaj, taxi – prijevozna sredstva na usluzi imate 24 sata dnevno i za svega par eura (2 eura) koliko stoji karta za metro ili taxi, ako vas je pun auto. Radije vožnja, nego šetnja.

Nismo imali mnogo vremena da istražimo okolicu hotela i pronađemo nešto za jesti, već smo obukli svoje dresove, ponijeli zastave i stavili navijačke boje na lice (ili barem dio nas). U dvoranu smo stigli dok je još trajala utakmica Španjolska - Slovenija koja je i očekivano završila u korist Španjolske. Dvorana Palau Sant Jordi, djeluje poput zagrebačke Arene i zapravo pokazala se baš poput nje – potpuno neakustična pa je nekako naše navijanje ostalo u zraku i jedva jedvice je dopiralo do terena s obzirom da smo imali mjesta na gornjim tribinama.

Ipak, čini se da mi ne bi bili Hrvati kada se ne bismo snašli. Naime, dok smo čekali početak naše utakmice, netko je u grupi primijetio da su slobodna mjesta na tribinama bliže terenu te je horda od nekih 200-tinjak ljudi (žene, djeca, nešto braće i muževa) krenulo u veliku seobu. Dakako, sve je bilo dobro do onoga trenutka kada ljudi koji su imali karte za ta mjesta nisu stigli i tamošnje osoblje tražili da nas maknu. E da, baš tada došli smo na loš glas, iako smo baš bili pristojni, navijali koliko smo mogli, mahali zastavama... samo nam je nedostajala baklja ;)! Nažalost, ni izgubljeni glasovi, fućkanja, navijanja, nisu bila dovoljna da našim premorenim igračima pomognu da pobjede Dance. Čini se da su nas Danci jako dobro proučili, jer su naši Kauboji bili naprosto nemoćni protiv njih, koji kao da su znali svaki naš korak.

Skidam kapu svim igračima jer sam se svojim očima uvjerila da su zaista dali sve od sebe. Očito trenutak za zlatne pobjede još nije stigao. Nakon utakmice samo smo se kratko vidjeli s dečkima. Bili su tužni, ali pred njima je još bila jedna borba – borba za brončano treće mjesto.

I mi smo, onako iscrpljene, tužne, pokisle, nakon napornog dana, aerodromske agonije i poraza rukometaša na terenu, otišle u hotel. Sutra je bio novi dan.

Subota. Sunčano. Prekrasno! Tako će i završiti! Nakon cjelodnevnog bauljanja po gradu, upoznavanja znamenitosti, kvartova, Gaudi ovo, Gaudi ono, malo shoppinga i malo finih tapasa, brzo je došlo vrijeme za sučeljavanje sa Slovencima. Svi smo bili uvjereni u pobjedu, iako to nije izgledalo tako na početku. Navijački, ovoga puta imali smo dvojicu momaka koji su nam doslovce naredili da navijamo jer: "Neće tamo nekih 50–ak Slovenaca nadjačati nas 200!"

Tako je i bilo! Od one pomalo kazališne publike, dogodio se pravi spektakl i mislim da su zaista svi navijali. Čak smo uspjeli izvesti nekoliko navijačkih akcija i nadglasavanja. Ali smo i dalje bili bez baklji – pristojni, što se ne bi reklo prema osoblju koje nas je mrko gledalo i upozoravalo na koješta, kao da smo najgori izgrednici.

Eh, taj dio organizacije je zaista bio razočaravajući. Moram reći da je izbor prvenstvenih suvenira bio iznimno loš. Uz majice, kape i šalove, maskota nije postojala, čak nisu imali ni privjeske, ni značke,... hm, a koliko su samo mogli zaraditi. Zaista se čini da je prvenstvo pripremljeno samo da ga Španjolska osvoji i to je to.

Slovenci su bili odrađeni, zasluženo se uzela medalja. Bronca ipak nije ostavila gorak okusu u ustima, mi smo ipak pobijedili svjetske prvake Španjolce, skinuli smo i Francuze s postolja, jedino su nam Danci ostali kao podsjetnik da još uvijek negdje nešto krivo radimo. Tu večer proslavili smo s našim kaubojima. Dobro smo proslavili, onako kako ovakav uspjeh i zaslužuje. Ima dijelova kojih se rado sjećam, onih koji se sjećam manje, ali zato i smijeha nije nedostajalo.

Nedjelja nam je bila iznimno mukotrpna, jer tko će nakon tako dobrog noćnog izlaska rano ustati i obilaziti grad? Mi smo sačekali dio naših igrača da nam se pridruži na jutarnjo-popodnevnoj kavici i ručku prije nego odu na podjelu medalja. Naše putovanje završilo je tek drugi dan negdje oko 4 sata ujutro kada smo se vratili u Zagreb. Izmoreni i izmučeni napornim vikendom, uzbudljivim utakmicama, kasnim letom i poprilično nezadovoljni dijelom organizacije.

Ovih par dana nakon Prvenstva kao da smo već zaboravili kako je bila dugačka potraga za zlatom. Iako bez zlatne nagrade, svaki uspjeh je vrijedan hvale, a biti treći u svijetu još uvijek je veliki ponos za tako malu Hrvatsku.

I da završim riječima sinčića jednog rukometaša: "Pa, tjatja, ne opet bjonca, bjoncu već imamo. Tjeba nam zjatna." I djeca primjećuju neke stvari... :)

Foto: Sandra Bortek