Pripada li budućnost Indiana Pacersima? Da, ako budu znali brojati...

Pripada li NBA budućnost Indiana Pacersima? Da, ali baš kao što uzviknu veliki Cyrus koji trenutak prije smrti u kultnim The Warriorsima - samo ako budu znali brojati.

Sjajna je bila finalna serija Istočne konferencije između favoriziranog branitelja naslova Miami Heata i mladih izazivača iz Indiana Pacersa. Serija koju su Pacersi mogli otvoriti s dvije gostujuće pobjede, da najbolji košarkaš današnjice LeBron James nije uhvatio Paula Georgea u djeliću sekunde na krivoj nozi i u samo dvije sekunde s loptom pretvorio poraz u pobjedu.

Serija koja je otišla u sedmu utakmicu, iako bi to rijetko tko prije početka predvidio. Znalo se da će Pacersi biti nezgodni, da imaju neka oružja koja su zvjezdanoj momčadi s Floride itekako neugodna, ali da će ih baš tako "nagaziti" i prestrašiti - ne baš.

Treću godinu zaredom Indiana Pacersi sezonu završavaju korak dalje i jednom utakmicom više u seriji. 2010/11 su poraženi od Chicago Bullsa u prvom krugu u pet utakmica, godinu kasnije u drugom krugu od Miamija u šest, ove sezone od istog protivnika u finalu Istoka u sedam.

"Svake sezone u svakom pogledu sve više napredujem."

Sljedeći korak je - veliko finale. Dogodine. Jesu li Pacersi spremni za to? Mogli bi biti. Kad momčad dođe do sedme utakmice finala konferencije bez svog "franšiznog igrača" - jasno je da je riječ o momčadi kojoj je samo nebo granica. Ako budu znali brojati.

Ozljeda koja je natjerala prvu violinu Pacersa Dannyja Grangera na propuštanje čitave sezone imala je za posljedicu rađanje druge zvijezde koja bi u narednim sezonama mogla preuzeti ulogu vođe momčadi na svim razinama. Paul George uoči najvažnijeg dijela sezone dobio je nagradu za igrača koji je najviše napredovao. I doista. Od talentiranog igrača velikih mogućnosti kakvih je puna liga napredovao je u superzvijezdu koja nosi svoju momčad u kasnim serijama doigravanja, pogađa pobjedničke šuteve i radi sve što bi pravi vođa trebao. Dok se Granger oporavljao, George je odrastao.

Navijači Pacersa već sanjaju ubojiti tandem u narednoj sezoni, nakon ljeta u kojem će Granger ozdraviti, a George luđački trenirati kako bi u sezonu velikih očekivanja ušao još bolji i opasniji. Ukoliko sačuvaju sve kockice iz ove sezone i još im priključe zdravog i pravog Grangera, Pacersi bi u ligi u kojoj se stalno priča o "velikim trojkama" mogli postati jedna od rijetkih momčadi koja ima "veliku petorku".

George Hill, Paul George, Danny Granger, David West, Roy Hibbert. Pokažite mi koga bi se ova petorka trebala plašiti?

No, stvari su ipak nešto kompliciranije. Hoće li Granger i West biti članovi te petorke tek će morati odgovoriti klupski menadžment. Koji će morati jako dobro brojati.

Granger ima ugovor još samo za sljedeću sezonu, a čim je takav slučaj kod igrača koji košta 14 milijuna i usput ima prilično "staklena" koljena - automatski se pokreću glasine o razmjeni. Hoće li Donnie Walsh i Kevin Pritchard staviti Grangera na tržište i za njega pokušati nabaviti "što više" ili će se posvetiti uvjeravanju svoje prve zvijezde da produži ugovor i nakon godina prosječnosti koje je gubio u Indianapolisu - uživa u godinama u kojima će napadati titulu?

Puno će toga ovisiti o stanju u kojem će Granger dočekati i započeti novu sezonu. Ukoliko se njegovi problemi s koljenima nastave, vjerojatno će to biti njegova zadnja sezona u Pacersima. U tom slučaju zacijelo ne bi u zamjenu za njega ni dobili adekvatnu protuvrijednost, pa nije nemoguće da bi čekali kraj sezone kako bi "očistili" svoje knjige od njegovih milijuna, a liječničku službu od njegovih koljena.

Drugi, rekao bih i veći problem zove se David West. Stožerni igrač Indianinog reketa, čovjek koji je nakon dobrih par sezona s Chrisom Paulom i Tysonom Chandlerom u New Orleansu godinama bio u drugom planu jer za razliku od jednog Chrisa Bosha nema tako agresivan marketing, ne snima promotivne filmiće, ne gura se u prvu petorku All-Starsa preko veze i ne skakuće poput psića oko "velikih pasa". A bolji je igrač od spomenutoga. Na koju god stranu terena pogledate.

Westu na ljeto ističe ugovor i nema ni zrna dvojbe da će imati mnoštvo "udvarača" koji će ga željeti. Ove sezone koštao je 10 milijuna, pa će Walsh i Pritchard zasigurno morati pojačati ponudu ako žele ostaviti "kičmu" momčadi i dalje na okupu. West je u 33. godini i nije se baš naigrao velikih utakmica i velikih playoff serija i nekako mi se čini da nije tip koji će za dva milijuna više otići u nekakve Charlotte Bobcatse ili Sacramento Kingse.

Vjerojatno će mu ostanak u ovako dobroj momčadi biti prva opcija, ali šefovi će svakako morati znati brojati.

Klupa je bila najveći problem tijekom serije s Miamijem i tu će Walsh i Pritchard morati nešto napraviti. Velika rupa je na pričuvnom razigravaču, DJ Augustin teško se nosio s pritiskom kad je George Hill trebao odmor. Augustin je također na ljeto slobodan, ali sumnjam da će se trsiti zadržati ga.

Iskreno - mislim da su Pacersi prošle godine napravili pogrešku kad su Darrena Collisona i Dahntaya Jonesa mijenjali u Dallas Maverickse za Iana Mahinmija. Collison bi bio sasvim dobra pričuva Hillu, dok bi obrambeni specijalac Jones sigurno bio korisniji u rotaciji i pomoći Georgeu, Hillu i Stephensonu od prilično limitiranih Sama Younga ili Geralda Greena.

Znam da je Mahinmi doveden kako bi ponekad odmorio Roya Hibberta, ali nitko me ne može uvjeriti da njegova 4 milijuna za 1,6 poena i 2,3 skoka po utakmici u ovom doigravanju nije moglo biti pametnije utrošeno. Zovite me lokalpatriotom (jer to i jesam :-), ali zar zaista mislite da i Stanko Barać nije mogao raditi ovo što radi Mahinmi? I što će, barem što se ugovora s Pacersima tiče - raditi sve do 2016?

Veliki "bonus" ove sezone zaradio je mladi trener Frank Vogel. Ovaj je 40-godišnjak osvojio simpatije temeljitijih pratitelja NBA zbivanja i prije ovog doigravanja, no sve eventualne dvojbe o njegovim trenerskim kvalitetama nestale su tijekom serija s dvije najzvučnije istočne momčadi - New York Knicksima i Miami Heatom.

U obje serije Vogel je napravio nešto što je rijetko tko mogao predvidjeti - učinio je svoju momčad dominantnom, onom koja vuče konce i kojoj se protivnik prilagođava. Natjerao je i Mikea Woodsona i Erica Spoelstru da odgovaraju na njegove poteze i prilagođavaju svoje petorke njegovoj - umjesto da on lovi njih. Vogel je jedan od rijetkih preostalih trenera u NBA ligi (uz, recimo, Memphisovog Lionela Hollinsa) koji forsiraju igru s dva dominantna i snažna "tornja" u petorci i ne plaše se što će time izgubiti na brzini. Primjećujete li sličnost? I Indiana i Memphis su takvim stilom dogurali do konferencijskog finala.

Indiana doista ima razloga vjerovati u budućnost jer imaju sve tri komponente koje čine uspješan sportski klub. Imaju dobar menadžment, dobrog trenera i dobru momčad.

Ali za velike stvari u budućnosti će ipak trebati znati brojati. Indiana je često u prošlosti znala zbog uštede "razbucati" neke zanimljive momčadi i vući poteze kako bi manje trošili, umjesto više pobjeđivali. Bila bi šteta kad bi tako bilo i ovog puta. Kad bi zbog ponekog ekstra milijuna iznad Salary Capa izgubili priliku za ono što im nikad nije uspjelo. Osvojiti naslov.