"Vatreno" krštenje

Krenimo ispočetka. Već u prošloj objavi najavio sam očekivanu kišu tijekom nedjeljnog zagrebačkog triatlona, no s obzirom na prilično mirno vrijeme tijekom subote moram priznati kako sam se ponadao da će i nedjeljno jutro izdržati bez padalina. Nažalost, prevario sam se. Nakon zaista mučnog dizanja oko 7 sati ujutro nakratko sam bio presretan vidjevši da kiša ne pada, no nakon što sam se onako poluslijep dočepao Red Bulla, spremio ostatak opreme i pozdravio se s dragom, vani je pljusnulo.

Bez obzira na sve uzeo sam bicikl, odjurio do pekare kupiti neku sitnicu i s kišobranom u ruci počeo biciklirati prema Jarunu. Srećom, dan prije obavio sam prijavu pa nisam morao žuriti, no kako sam usprkos kišobranu u ruci dva puta zbog snage iznenadnog pljuska bio primoran stati ispod krova, na odredište sam stigao tek nakon 8 sati. Kao apsolutni amater koji nikoga nije poznavao krenuo sam i s postavljanjem raznih pitanja raznim sucima koji su se u datom trenutku našli pokraj mene.

Iako sam se nekoliko puta doveo u prilično nezgodnu situaciju, sat vremena kasnije upoznao sam se s manje-više cijelom trasom i protokolima poput procedure u tranziciji koja mi je bila sve samo ne jasna. U tom trenutku stigle su i moje, zbog vremenskih prilika ovog puta malobrojne, ali vokalno vrlo snažne trupe i sve je bilo spremno. Još sam samo morao saznati gdje je start :)

Super sprint utrka

Kad sam konačno ustanovio gdje ćemo startati, psihički sam se pripremao za ulazak u vodu. Nikad nisam bio dobar u tome, no vrlo sam se ugodno iznenadio kad sam shvatio da je voda prilično topla i zapravo vrlo ugodna. Uspio sam napraviti dva-tri kratka zamaha kad se pojavio sudac koji nam je objasnio nekoliko osnovnih pravila i poželio sreću. Sve je bilo spremno.

Tuuuuuu (ne znam koju bih drugu onomatopeju iskoristio)! I krenuli smo samo da bi 3 metra dalje prvi puta dobio nogom u glavu. Dobro, malo sam usporio, a kad tamo netko me udario po ruci. Ok, sad su me već i živci počeli hvatati, ali nisam se dao smesti i nešto lakšim tempom nastavio sam gledajući prekrasne lopoče koji niti 100-njak metara od obale nisu nestali. Baš sam se ufurao i uhvatio svoj lagani ritam da bih shvatio da sam došao do bove koja označava pola dionice i koju smo trebali zaobići i krenuti natrag prema obali, a kad tamo drugi bum – ravno u glavu.

Počeo sam se smijati sam sebi, a kako sam još uvijek bio prilično pun snage odlučio sam ubrzati tempo i zaobići pokojeg plivača kako bih došao nekih 5-10 metara ispred gdje je naizgled bilo ipak nešto više mjesta. Tako i bi. Projurio sam pokraj trojice i tada je krenuo niz čudnih događaja koji su pokazali kakvu sam grešku, čisto s tehničkog pogleda, napravio.

Naime, najprije sam pod vodom ugledao ronioca (ili barem mislim da je to bio ronilac), što me pošteno prestrašilo, a ulaskom u posljednjih stotinjak metara jednostavno sam ostao bez zraka. Svaki pokušaj uzimanja zraka i uranjanja glave u vodu kako bih zaplivao pokazao se neuspješnim i u jednom trenutku ozbiljno sam došao u napast da pozovem obližnji kanu da prekinem ovu muku. Međutim, uspio sam pregristi jezik i k'o psić se dovući do obale. Kakvog li olakšanja!

Kod izlaska iz vode moje su me trupe glasno podržale i širok se osmjeh ocrtao na mom licu. Krenuo sam prema tranziciji gdje se nalazio moj bicikl i gdje sam ušao s nekolicinom drugih natjecatelja. Međutim, ako niste znali, jedna od mojih karakteristika je i da sam poput "mladenke" kada je u pitanju presvlačenje. Naime, dok sam ja obrisao noge da bih navukao čarape i tenisice, obukao hlače i majicu (nisam na vrijeme uspio nabaviti odijelo za triatlon, greška koja se više neće ponoviti) apsolutno svi su već jurili na svojim biciklima. Bilo je vrijeme da ubrzam i vidim kako stoje stvari u ostale dvije discipline.

Foto: Goran Markuš

Što se bicikliranja tiče sve je prošlo u najboljem redu. Na moju žalost, kako proces kupnje bicikla još uvijek traje, bio sam primoran voziti bicikl s poprilično širokim gumama što je uslijed prilično jakog vjetra rezultiralo nemogućnošću brže vožnje od nekih 29 km/h, no što je tu je. Da stvar bude bolja, već nakon drugog zavoja, naravno, spustio se i prekrasan pljusak čime je doživljaj bio naprosto jedinstven. Međutim, usprkos svemu uspio sam proći jednu natjecateljicu i do tranzicije doći prilično odmoran.

Foto: Goran Markuš

Stigao sam do onog trenutka kojeg sam se, osim plivanja, najviše pribojavao – prelaska s bicikla na trčanje. Naime, zaista mi nije bilo svejedno kako će koljena reagirati i uz završetak utrke unutar sat vremena jedini pravi cilj bio je da ne dođe do neke glupe ozljede zbog čega sam prvih 200-njak metara otrčao prilično laganim tempom.

Isprva, bio je pomalo čudan osjećaj nakon bicikla krenuti u trkaću dionicu, no nakon spomenutih 200-njak metara bilo je prilično očito da su se noge navikle, da koljena drže i da pluća rade bez ozbiljnijih problema. Ubrzao sam tempo, prošao nekoliko natjecatelja da bih ciljem prošao nakon 55 minuta i 2 sekunde kao 86. od 95 sudionika koji su stigli do cilja. Službene rezultate super sprint triatlona pronaći ćete ovdje. Trčanje se potvrdilo kao moj najveći adut, a što je najvažnije, nije došlo do nikakve ozlijede!

Slika preuzeta s portala 3sporta.com

Summa summarum

Zadovoljan. Izuzmemo li probleme pri kraju plivačke dionice apsolutno sve drugo prošlo je i bolje od očekivanog, uzevši u obzir uvjete koje sam se, barem na svom prvom triatlonu, nadao da ću izbjeći. Taktička priprema oduvijek mi je bila jača strana, no ovog puta platio sam danak zbog neiskustva u svijetu plivanja. Barem znam da ću sljedeći put biti pametniji, a taj idući put uslijedit će jako brzo. Bez brige, na vrijeme ću objaviti detaljnije informacije :)

Kako bih se "nagradio" zbog gluposti u vodi, već sam se u ponedjeljak uputio do bazena gdje sam, između ostalog, otplivao 500 metara bez zaustavljanja, a u utorak sam svom tijelu spremio novi šok – plivački trening u 7:30 ujutro u pratnji gđice Dijane Miličević, inače trenerice plivanja koja i više nego dobro zna kako završiti 3,8 km dugu dionicu budući da je i sama u natjecateljskom svijetu otplivala i duže dionice.

Iako nismo mnogo plivali, gđica Dijana procijenila je moje trenutno plivačko stanje i dala mi neke generalne upute i savjete. Prije svega prilično sam se obradovao kad je ustvrdila da sama plivačka tehnika nije ozbiljniji problem već da se moji treninzi trenutno moraju koncentrirati isključivo na razvoj kondicije i prilagođavanje disanju na svaki treći zamah. Iako me samim time čeka prilično mnogo posla ovime sam dobio barem kakvu-takvu potvrdu da se rad na tehnici, s kojom sam se praktički prije dva mjeseca tek upoznao, u svakom slučaju isplatio.

Osim navedenog, radili smo na još nekoliko sitnica, malo raspravljali o taktičnom pristupu kako utrci tako i treninzima i saznao sam više o eventualnoj dodatnoj opremi koja mi je potrebna. Sve u svemu, odličan prvi trening s osobom kojoj ću se zasigurno ponovo javiti nakon povratka iz Pule kada ću, nadam se, moći i odraditi uobičajen plivački trening na određenoj razini.

Ovog puta oprostit ćemo se uz fantastičan video s Iron Man natjecanja u Nici na čijem startu ću se 29. lipnja 2014. godine, nadam se, i ja pojaviti :)