Nakon kiše dolazi sunce

Kako sam svega nekoliko dana ranije sa svojom dragom uživao na pulskim plažama, moram priznati da se i nisam previše veselio povratku na kontinent i odrađivanju svog prvog sprint triatlona na domaćem terenu. Očekivana temperatura od 37 stupnjeva u hladu odnosno 48 stupnjeva na suncu nije me oduševljavala, no znao sam da nemam izbora i da jednostavno ne postoji način na koji bih mogao izbjeći nastup ispred domaće, bedekovčanske publike.

Samim time već sam u subotu ujutro dojurio do Bedekovčine, odradio nekoliko bezopasnih "cuga" i prilično rano otišao na odmor kako bih se probudio što svježiji za svoj idući izazov. Nakon jutarnje kavice i ranog ručka koji sam iskoristio za unos što laganije hrane, no kako još uvijek nisam posvetio dovoljno vremena ishrani uoči utrke, na tanjuru se našlo i ponešto mesa i krumpira, uputio sam se prema Gornjoj Stubici kako bih se prijavio i tako izbjegao odustajanje u posljednji tren.

I tada su počeli pristizati ljudi, a nekim čudom, što smo bili bliže utrci oko mene je bilo sve više poznatih. Zahvaljujući Aleksandru Grahu konačno sam posjedovao i odijelo za triatlon koje sam prvi puta i navukao na sebe što je rezultiralo glasnim pljeskanjem obližnjih, lokalnih klinaca. Vratio sam se do ekipe, sve ih lijepo pozdravio, odradio posljednje konzultacije s kolegom Hrvojem Turčićem i sve je bilo spremno za novi izazov.

Sprint utrka – 12. Zagorski triatlon

Prvo iznenađenje doživio sam već prije samog skoka u vodu. Naime, za razliku od Jaruna, ovog puta svakog se natjecatelja prozivalo na mikrofon nakon čega je zauzeo svoje mjesto na obali. Isto tako, prilično sam se iznenadio i kad se nakon čitanja mog imena prolomio glasan pljesak od strane navijača kojih je ovog puta, za razliku od situacije na Jarunu, bilo zaista mnogo.

Nisam ni bio svjestan da me nedugo nakon dolaska do obale čeka još jedno, novo iznenađenje. Naime, uslijed svog govora, voditelj je na razglas obznanio "sve je spremno i krećemo na tri-četiri-sad" samo da bi 3 sekunde kasnije prilično brzo i potpuno iznenađujuće izjavio "tri-četiri-sad" i prije nego što sam se uopće snašao ljudi su pojurili u vodu i tu sam napravio novu pogrešku – sav smotan kakav jesam zaboravio sam pritisnuti "start" na svom Forerunneru 910xt.

Foto: Goran Markuš

Usprkos svemu, par sekundi kasnije i ja sam krenuo s prvim zaveslajima u vodi, a kad tamo "bum", stopalom ravno u lijevo oko, odnosno lijevi dio naočala. Što je još gore, kad sam podigao pogled primijetio sam da me pogodila žena koja me toliko smela da sam popravljajući naočale pao još nekoliko mjesta završivši pri kraju poretka i prije pravog starta. Međutim, ubrzo sam i to popravio i pokušao uhvatiti svoj ritam. Nažalost, kako zbog šoka na startu, ali i neočekivano pretople vode, tek sam kod prve bove pronašao ritam i naviknuo se na vodorav položaj.

Kako su mi se naočale zbog namještanja u vodi poslije udarca prilično zamutile, nakon što sam neko vrijeme plivao od prve do druge bove, do mene je stigao gliser s kojeg su mi suci dovikivali da sam promašio trasu i da se moram okomito spustiti do kraja jezera gdje sam dužan zaobići drugu bovu ili ukratko, preplivao sam 50-ak metara potpuno bespotrebno. Nakon što sam se dobro nasmijao, promijenio sam smjer i laganim ritmom završio s prvim krugom za nešto više od deset minuta.

Na sreću, drugi krug je, od početnog traženja ritma, prošao puno bolje i nakon 21 minute i 56 sekundi izjurio sam iz jezera i krenuo prema biciklu. Ovog sam puta odmah obrisao noge i obuo tenisice, nataknuo kacigu, uzeo sunčane naočale i prilično brzo izjurio iz tranzicije na odličnoj specijalki Luke Smuka – hvala :)

Za razliku od Jaruna, zagorska trasa tražila je puno veću predanost i trud, no na puno boljem biciklu prvih deset kilometara prošlo je prilično bezbolno. Nakon prve napornije uzbrdice činilo mi se da sam nezaustavljiv, no tada sam naletio na drugu, oko kilometar dugu uzbrdicu koja mi je prilično razoružala noge, no prošavši dvojicu drugih biciklista bio sam prilično zadovoljan raspletom situacije. Kad sam stigao do vrha znao sam da me čeka posljednjih četiri do pet kilometara laganog spusta, nakon kojih sam odradio posljednji, lagani brijeg i spustio se do nove tranzicije.

Foto: Goran Markuš

U odnosu na moj prvi triatlon, ovog puta noge se nisu baš najbolje snašle tijekom prvih trkaćih metara i dok sam navlačio vizir, uz novi gromoglasan pljesak navijača i povike podrške, dva puta sam se gotovo srušio. Srećom, neke drage djevojke nekoliko metara dalje dijelile su vodu – uhvatio sam dvije čaše i jednu prolio po glavi, a drugu po nogama i svega možda stotinjak metara dalje noge su se oraspoložile. Nažalost, koliko se ovaj potez isprva činio pametnim, ubrzo sam požalio.

Naime, kao što sam već napomenuo temperatura u hladu iznosila je oko 37 stupnjeva, dok je na suncu bilo oko vrtoglavih 48 stupnjeva stoga ne čudi što sam nakon kilometra preklinjao odluku da se polijem vodom umjesto da je samo malo ubacim u usta. Još kojih stotinjak metara kasnije u potpunosti je nestalo sline u mojim ustima i bio sam prisiljen zastati i hodajući nastaviti svoju utrku. Tek kad sam ponovo malo uhvatio zraka i progutao pokoju kapljicu novonastale sline, vratio sam se trčkaranju sve do poznate Gupčeve lipe, gdje sam prvi puta nakon više od dva kilometra konačno okusio vodu. Iskapio sam punu čašu i već nakon nekoliko koraka vratila mi se snaga.

Uz novo gromoglasno navijanje ušao sam u drugi krug pri čemu sam ispio još ponešto vode i uz zaista malo hodanja pri samom kraju kruga, gdje sam nabasao na djevojku koja je dovršavala svoj prvi krug ljuta što nigdje nije bilo vode, ponovo prošao pokraj lipe i sprinterski krenuo prema cilju kroz koji sam prošao 1:41:07,94 sati nakon starta u Bedekovčini – dovoljno za službeni plasman i 54. mjesto od 66. natjecatelja koji su unutar jednog sata i 45 minuta prošli kroz cilj (za detaljan poredak i vremena po dionicama kliknite na poredak).

Summa summarum

Foto: Goran Markuš

Ponovo zadovoljan. Ovog puta u ni jednom trenutku nisam razmišljao o odustajanju. Istina, bilo je problema, od dvostrukog ulaska u vodu i traženja ritma pa sve do nedostatka vode i nužnosti hodanja, no koljeno se niti jednom nije javilo i mislim da nije bilo trenutka u kojem nisam kontrolirao utrku i tempirao dolazak unutar traženih sat vremena i 45 minuta.

Međutim, i nakon ovog triatlona nešto sam naučio. Naučio sam da moram poraditi na koordinaciji u vodi jer koliko se snalazim na čvrstom tlu toliko sam u vodi izgubljen. Naučio sam da je potrebno poraditi na što bržem pronalasku ritma u vodi, ali i hitno vraćanje na bicikl kako bih uopće mogao izdržati duže dionice i kasnije imao snage odraditi trkaću dionicu.

Ali dobro je. Na dobrom sam putu i siguran sam da ću uspjeti ako ovako nastavim. Sad je ispred mene cijeli mjesec u Puli koji jednostavno moram iskoristiti za nove kilometre, kako u vodi tako i na biciklu odnosno u trkaćim tenisicama. Ako ste u blizini javite se, a ako niste pogledajte video u nastavku i uđite u formu do mog povratka na kontinent pa mi se onda pridružite :)