Jurnjava Zagrebom

Kao triatlonac amater još uvijek nisam odradio niti jedan službeni trkaći maraton, u mojem slučaju polumaraton, stoga je "Zagreb maraton" bio odlična prilika da vidim hoće li moje noge, posebice koljena, izdržati jedan konkretniji napor odnosno trening. "Tko živ, tko mrtav", rekli bi neki. Iza mene su već dva službena nastupa na utrci građana kao i nekoliko sudjelovanja na dužim, ali organizacijski manjim trkaćim natjecanjima, stoga je moj nastup na utrci "Hervisov polumaraton" bio prvi takve prirode. Samim time niti sam znao što mogu očekivati, a niti svoje iskustvo imam s čime usporediti, no ono što mogu jest pokušati vam dočarati kako se sve, od organizacije do same utrke, meni činilo.

Prije utrke

Kao što sam već napomenuo, svoje doživljaje s utrke "Hervisov polumaraton" nemam s čime sličnim usporediti, no svejedno (ako nitko nema ništa protiv) imam pravo na svoje mišljenje. Već u samom startu uspio sam sve zakomplicirati. Pitate se kako? Jednostavno – nisam se na vrijeme prijavio. Naravno, odmah sam pohitao s nazivanjem odgovornih i slanjem e-mail poruka, no tek u četvrtak dobio sam uputu da svoju molbu još jednom pošaljem na određenu e-mail adresu da bih u petak saznao da sam upao!

Foto: Goran Markuš

Iako je potrajalo, moram priznati da su se nadležni, a posebice određeni ljubazan gospodin kojeg sam nekoliko puta uporno nazivao na službeni telefon, pokazali vrlo uslužnima i izašli mi ususret iako sam ja bio taj koji je pogriješio. Odlično! Sad kada sam se i službeno prijavio, zaputio sam se na Trg bana Josipa Jelačića dan ranije kako bih platio kotizaciju i preuzeo službeni goodie bag. Sve je prošlo neočekivano brzo i bezbolno, i za razliku od "torbi s poklonima" s kojima sam se susretao na prijašnjim natjecanjima sličnog karaktera, ova se činila prilično zadovoljavajuće popunjena. Kako nisam očekivao apsolutno ništa posebno prilično sam se ugodno iznenadio udobnom sportskom majicom i korisnim dodacima poput izotoničnog napitka, energetskih čokoladica i "POLYCARBO gel" (koji još uvijek stoji neiskorišten u kuhinji moje drage pošto još uvijek nisam počeo koristiti dodatke za treninge).

Na dan utrke probudio sam se otprilike dva sata ranije i iako znam da to nije najpametnije, popio sam i laganu kavu, pogledao start F1 utrke i malo pratio kraj Iron Man natjecanja u Koni na Havajima prije nego što smo krenuli prema centru. Na moju sreću putem smo naišli na plavu djevojku koja me dodatno oraspoložila. Naime, iako je na svim tramvajskim stanicama na zaslonu jasno pisalo da tramvaji ne voze kroz centar, nasuprot hotela Westin, primijetili smo djevojku vidno isfrustriranu i zbunjenu činjenicom da tramvaji uporno skreću u Vodnikovu umjesto da produže i odvezu je do traženog odredišta. Nadam se da je u pitanju samo kasno paljenje :)

Utrka

Nakon što sam stigao do startne pozicije, pobrinuo se za svoja krila (čitao, popio svoju dozu Red Bulla), nastavio sam s laganim zagrijavanjem nogu sve dok ravno u 10:00 nismo čuli i službeni pucanj koji je označavao start.

Naravno, zbog silne gužve kroz start sam prošao tek 50-ak sekundi kasnije, a neki normalniji ritam uhvatio sam tek nakon prvog kilometra, no kad sam se smjestio usred mora ljudi uspio sam postaviti za sebe prilično solidan tempo od 5:30 minuta po kilometru.

Izuzev problema s koljenima koji konstantno iznova spominjem, u posljednja dva tjedna ususret ovoj utrci, kako zbog obaveza tako i zbog vremenskih uvjeta i mogućnosti da uopće neću nastupiti na spomenutoj utrci, sve skupa sam jedva pretrčao dionicu koja je sada bila ispred mene stoga se sve unutar dva sata činilo gotovo nemogućom misijom. Međutim, uz održavanje dobrog tempa uskoro sam ponovo ugodno iznenađen. Naime, baš kad sam se ufurao i uspijevao održati svoj ritam bez obzira na popriličnu gužvu oko mene, negdje nakon drugog kilometra pokraj sebe začuo sam: "Hej Gorane, jesi to ti?".

Da, "nabasao" sam na gospodina kojeg uredno jednom tjedno gnjavim raznim trkaćim upitima. Naravno, riječ je o Damiru Adžagi, pomoćnom treneru iz "adidas škole trčanja" iz Rijeke. Nakon što smo "proćakulali", predložio mi je da se pridružim njihovoj veseloj družini koja je u tom trenutku trčala oko 5:40 po kilometru što mi se učinilo vrlo zahvalno i zgodno pa i nisam previše razmišljao. Uostalom, odlučio sam da je najlakše ubrzati nakon desetog kilometra ako mi se njihov ritam učini presporim za što bih naravno i trebao imati snage pošto je moj prvotni tempo bio desetak sekundi brži.

Ono što sam odmah primijetio jest olakšanje trčanja u skupini pošto sam puno rjeđe morao pogledavati na sat i paziti na tempo. Znao sam da se svi oko mene brinu za ritam te sam barem tu obavezu skinuo s popisa. Također, osim omanje žute skupine trkača (mislim na boju njihovih majica) oko sebe, ubrzo sam shvatio koliko žutih natjecatelja sudjeluje na ovom događaju, stoga bih ovu priliku iskoristio da pohvalim cijelu adidas školu trčanja iz Rijeke na angažmanu i masovnom dolasku te u konačnici i uspjehu na polumaratonskoj i maratonskoj utrci u Zagrebu. Svaka čast!

A sad se vratimo utrci. Iako sam s vremena na vrijeme osjećao desno koljeno, ritam kojeg smo se držali savršeno mi je odgovarao i činilo mi se kako ću ciljem naprosto projuriti. U nekoliko navrata pomislio sam i na ubrzanje, no čvrsto sam odlučio da neću ništa mijenjati barem do polovice utrke. Naravno, kad god se ukazala prilika u sebe sam trpao banane i nešto vode i moram priznati da je tijelo gotovo savršeno funkcioniralo.

Foto: Goran Markuš

Oko 12. kilometra ozbiljno sam razmišljao o ubrzanju, no ubrzo sam shvatio da se ekipa kreće sve brže i spustili smo se na 5:30 pa sam se odlučio još malo družiti sa žutima koji su do Trga bana Josipa Jelačića već neko vrijeme držali još brži tempo. Posljednja tri kilometra, još uvijek prilično svjež, ipak sam se odlučio na ubrzanje i s vremenom ispod pet minuta po kilometru tijekom posljednja dva kilometra konačno sam prošao kroz cilj.

1:54:06 sati nakon što sam prošao kroz start završio sam na 531. mjestu od 1.122 polumaratonaca i polumaratonki koji su prošli ciljem čime sam zauzeo 451/751 mjesto u muškoj konkurenciji odnosno 89/135 mjesto u svojoj konkurenciji (muškarci od 18 do 29 godina). S obzirom na prethodne rezultate, količinu treninga odnosno nedavno putovanje i sve ostale faktore, konačnim sam rezultatom i više nego zadovoljan.

Poslije utrke

Nakon što sam popio dovoljno vode, uzeo nešto slatkog i odradio nekoliko fotografiranja te objavio pobjednički status na Facebooku, draga i ja šetajući smo napustili centar grada. Nakon što sam joj prepričao kako je za mene tekla utrka dotaknuli smo se još jedne teme. Naime, za vrijeme utrke u nekoliko navrata čuo sam trube automobila koje sam protumačio kao podršku maratoncima, no uzevši u obzir sve što je draga čula šetajući poznatom Tkalčom, ali i što sam i sam čuo prije i nakon maratona, ne mogu se oteti dojmu da su ljudi prilično čudne biljke.

Naime, jednom godišnje u glavnom gradu Hrvatske, po uzoru na brojne druge gradove diljem svijeta, organizira se događaj koji privlači tisuće trkača sad već iz cijelog svijeta, što je ne samo dobra reklama već i odličan način za povećanje profita svim obližnjim restoranima, kafićima, trgovinama pa i hotelima i ostalim ugostiteljskim objektima. Samim time, je li uistinu nužno da prije svega, još ujutro, svjedočimo komentarima poput "Što oni imaju raditi u centru? Zašto se ne pokupe i trče po nekoj šumi?" umjesto da se prihvati da će centar grada biti zatvoren na samo pet sati i to ni manje ni više nego u nedjelju od 10:00 do 15:00. Jedino što mogu zaključiti je da su ljudi izrazito komforna bića koja naprosto uživaju u kritiziranju. Svašta.

Foto: Goran Markuš

Nakon tuširanja i kratkog odmora osjetio sam prva zatezanja mišića, no tek se drugi dan javio pravi problem. Naime, izuzev lagane boli u oba koljena pojavila se izrazita bol na gornjoj strani lijevog stopala. Moja pretpostavka je da je problem u asfaltu na koji jednostavno nisam navikao za što su ovog puta još dodatno nepripremljene noge platile cijenu. Tek tri dana kasnije uspio sam normalno prohodati stoga sam se u međuvremenu vratio treninzima u teretani i na novom biciklu o kojemu ćete više informacija, s detaljima napretka u ostalim segmentima, moći čitati u sklopu iduće objave.

Ovog puta oprostit ćemo se uz pobjedonosni prolazak kroz cilj velikog finala Iron Man natjecanja u Koni na Havajima i to odličnog Europljanina, točnije Belgijca kojeg sam već spomenuo na kraju članka Sve po planu, Frederika Van Lierdea. Čestitke novom prvaku!