Vrijeme je za ozbiljnost?

Dokazivanje samom sebi da sam na pravom putu odrađivanjem polumaratonske utrke u nešto bržem tempu od planiranog zapravo je trebalo označiti početak nove faze priprema. Naime, dok sam dosad usvajao tehničke zahtjeve pojedinog sporta zasebno i nabavljao opremu, sad je sve to iza mene i sa solidnom bazom vrijeme je za pravi grind. Međutim, iako je riječ o ozbiljnijem pristupu treninzima,vjerojatno bih bez zabave i smijeha ubrzo ušao u dosadnu rutinu koja nikad nije poželjna ni dobra. Na moju sreću, to se meni jednostavno ne može dogoditi zahvaljujući dozi smotanosti koju sam u jednom danu spreman prezentirati.

Plivanje

S obzirom na napredak u ovom području tijekom ljeta, daleko bržem od očekivanog, ali i činjenici da nam dolazi zima kad ću imati dosta viška vremena koje ću provoditi u bazenu, plivanje je nekako slučajno palo u drugi plan. Naravno, to ne znači da redovito ne plivam, no ograničio sam broj tjednih sesija na tri od kojih je jedna obično prilično napornija od ostalih. Uz to svakako treba napomenuti i kako sam postavio novi rekord otplivavši dva kilometra u bazenu bez pauze (detalji ovdje) i sljedeći cilj svakako je plivanje pune Ironman dionice od 3,8 km, no kad ću se na to odlučiti još uvijek nisam siguran. Ono što očekujem i planiram jest odraditi takvu sesiju prije kraja godine.

Bicikliranje

Za razliku od plivanja na kojemu sam dosad zaista mnogo radio, kad je riječ o bicikliranju tu stvari stoje prilično drugačije. Kao što većina i zna, najveći problem je bio adekvatan bicikl kojeg nisam imao, no nakon nekoliko mjeseci treninga konačno sam nabavio karbonski "alat" koji bi trebao zadovoljiti moje zahtjeve u sklopu ovog izazova. Naime, nakon prilično duge potrage i podosta natezanja nabavio sam Focus CAYO EVO 5.0 20-G / 30-G Ultegra. Možda nije best buy, možda sam mogao izabrati bolje ili pametnije, no nakon što sam na njega namontirao clipless pedale, aero bar-ove, ciklometar i još neke sitnice već nakon prve probe bio sam i više nego zadovoljan.

Dok je prije nabavke ovog bicikla održavanje prosječne brzine od 30 km/h bilo mučenje nogu i cijelog tijela općenito koje nije moglo proći bez dva/tri dana utegnutih mišića (ovdje ne mislim na onu seksi formu) već nakon prvog, lakšeg treninga na Focusu bilo je vidljivo da je taj problem iza mene. Isto tako, već taj spomenuti prvi trening pokazao je koliko sam u zaostatku kad je u pitanju bicikliranje,zbog čega ću idućih tjedana, dokle god će to vrijeme dopuštati, upravo na ovom segmentu najviše raditi.

Tako sam primjerice sinoć odradio prvi 50 kilometara dug trening (detalji ovdje) koji će poslužiti kao neka baza i osnova u narednim tjednima kad planiram odrađivati barem tri biciklistička treninga tjedno od kojih će vjerojatno dva biti kraća, no intenzivnija (oko sat vremena), a barem jedan duži uz laganiji tempo (krenuli smo s 50 km, a samo je nebo granica). Naravno, kako se na novi bicikl, a posebice clipless pedale, još uvijek navikavam, već u samom početku imao sam nekoliko "nezgodnih" situacija.

Do prve je došlo već kod prvog penjanja na bicikl koji sam vozio do obližnjeg dućana ne bih li nabavio dodatni bidon. Po povratku iz dućana, iz još uvijek nepoznatog razloga, odlučio sam "presjeći" put i kroz Trešnjevački plac izbiti na Zagrebačku aveniju, no u silnoj sam gužvi bio prisiljen stati.. Na moju žalost, potpuno sam zaboravio da su mi noge "prikačene" za bicikl i rezultat je bio, meni sramotan, a ostalima prilično smiješan pokret i oslanjanje na obližnju stariju prolaznicu koja nije znala što ju je zadesilo. Nekim čudom, samo dva dana kasnije, dok sam se opraštao od drage, ponovo sam se "zaboravio", no ovog puta završio sam na podu da "slučajno ne oštetim bicikl". Koga briga za blago ogrebanu ruku i lijevu nogu. :)

Puno nezgodnije dvije situacije doživio sam vozeći se oko Jaruna. Naime, do prve je došlo u samu predvečer s južne strane jezera gdje generalno nema nikakvih problema s pješacima i rutinsku vožnju s vremena na vrijeme prekine tek poneki automobil. Približavajući se automobilu ispred sebe spremao sam se na preticanje što i nije čudno uzevši u obzir da nije vozio brže od 20 km/h. No odjednom ni od kuda, odnosno ravno s nasipa, na cestu je doslovce izletjela neka starija gospođa zbog čega je automobil snažno zakočio ne bi li momentalno stao. Na moju sreću bio sam dovoljno udaljen da stignem reagirati, no kako se još uvijek nisam dovoljno upoznao s biciklom, moje blokiranje kotača rezultiralo je izlizanom stražnjom gumom do samih konaca ili što god to bilo. Mangup... :)

Samo dva dana kasnije, s novom gumom na biciklu vratio sam se na "mjesto zločina" ne bih li ponovo umorio svoje novootkrivene kvadricepse, a kad mi je tamo "Tico" ili neki sličan ženski autić zamalo upropastio ne samo dan već možda i tjedan/mjesec. Naime, kao i obično ulaskom u zavoj s vanjske strane ušao sam prema sredini ne bih li što bezbolnije prošao preko niza "ležećih policajaca" koji karakteriziraju zapadni dio trase. Prije prvog zavoja iza mene nije bilo nikoga zbog čega sam nastavio s vožnjom još uvijek s desne strane ceste, no na nekoj polovici trake. Odjednom, iza sebe čuo sam automobil.

Kao i milijun puta ranije krenuo sam prema desnoj strani da bih mu se maknuo s puta, no ubrzo sam se prilično neugodno iznenadio. Naime, gospodin ili gospođa, nisam uspio provjeriti, odlučio me preteči s desne strane. Mrtav-hladan, odnosno mrtva-hladna, kako vam se više sviđa. Odmah sam ušao u onaj slow-motion svijet u kojem ne možeš ništa učiniti (u mojem slučaju zato što sam već bio nagnut udesno i svaki pokret rezultirao bi naslanjanjem na automobil) i samo čekaš rasplet i nadaš se najboljem. Na sreću, automobil nije imao široki zadnji spojler i sve je prošlo u potpunosti bezbolno zanemarimo li da sam na svom Garminu primijetio skok otkucaja srca sa 145 na 165. Znate onu: "Postoje dvije vrste biciklista: oni koji su pali i oni koji će pasti". Srećom, ja sam još uvijek u prvoj skupini barem kad se u obzir uzmu ozbiljniji padovi. I tu planiram ostati...

Trčanje

Očekivano, nakon polumaratona odlučio sam neko kratko vrijeme odmoriti koljena, no već nekih tjedan dana kasnije vratio sam se novim trkaćim sesijama. Dva dana kasnije prvi puta isprobao sam nešto dužu trasu koja je od tada postala moja nova norma. Iako problemi s koljenima nisu nestali, stanje je nešto bolje, no predostrožnosti radi možda ću ipak biti prisiljen na kupnju steznika. Ono što nikako ne smijem zaboraviti jest Zagrebački noćni cener, noćna 10 kilometara dugačka utrka u Zagrebu u sklopu koje ćete me 9. studenog ponovo moći vidjeti u trkaćem izdanju na ulicama našeg glavnog grada. Želite mi se pridružiti? Što čekate? Prijavite se i vidimo se na startu ;)

Nakon izvještaja s nadolazeće utrke spremite se za prvi članak o mojim novim promjenama u prehrani, a do tada ostavljam vas uz video s ovogodišnjeg zagrebačkog maratona. Uživajte :)