Plivačko iznenađenje

Prisjetimo se, prije pola godine vjerojatno biste me okrunili svakakvim epitetima da sam vam rekao kako do kraja godine planiram u komadu otplivati punih 3,8 km. U to vrijeme moj jedini cilj bio je odraditi jednu dužinu bazena, i to onog kraćeg, od svega 25 metara. Neću zaboraviti drugi trening nakon kojeg sam doslovce imao osjećaj da sam u sebe unio pet litara vode prepune onog slasnog klora od kojeg vam se brk omasti. Međutim, ljudi su već svašta vidjeli, a sad i Zagorca koji iz vode nije izašao više od 90 minuta bez pauze za "usputno gorivo". No krenimo od samog početka.

Kao što sam i kroz prošli blog pojasnio, krajem listopada odlučio sam ubaciti u višu brzinu i prosjek od četiri do pet treninga podigao sam na minimum od pet do šest treninga tjedno. Iako je riječ o malom povećanju, u kombinaciji s prilagodnom novoj prehrani rezultati su bili vrlo brzo vidljivi. Na moju žalost prvi problemi pojavili su se već početkom studenog.

U prvom tjednu studenog odradio sam tek pet punih treninga dok tjedan kasnije nisam otišao dalje od tri, a aktualni u trenutku pisanja ovog bloga stoji na jedan - ali vrijedan. Naime, obaveze koje su se prikupile više nisu mogle čekati i barem nakratko Triatlonac Amater pao je u drugi plan. Uzevši sve to u obzir ubrzo sam počeo razmišljati na koji način bih to mogao okrenuti u svoju korist da bih se uskoro, poput popularnog Baltazara, dosjetio odlične ideje. Upravo sad je vrijeme da nagazim do maksimuma i dostignem svoj prvi mali cilj.

Kako sam i ranije najavljivao, ove godine planirao sam dostići dužinu barem jedne triatlonske dionice, a s obzirom na vremenske uvjete bilo je prilično očito da će odluka pasti na plivanje. Loša strana ovog maestralnog plana bio je moj rekord od tek dva otplivana kilometra u bazenu nakon kojih nisam osjećao preveliku snagu za korak više i dostizanje ovog cilja. Međutim, kombinacijom odmora tijela od silnih treninga i čvrste glave ubrzo sam srušio sva svoja očekivanja.

Sve je počelo prošlotjednim plivačkim treningom na kojem sam prilično lakše od očekivanog stigao do 2,5 km, nakon čega sam se zapitao je li uistinu nužno čekati prosinac. Dodatni sati u teretani nisu samo popravili stanje s koljenom već su i ruke prilično očvrsnule i bilo je očito da me fizička snaga puno kasnije napušta od uobičajenog. Već nakon tog treninga mozak mi se počeo poigravati idejom dolaska do te prve prekretnice.

Kao što većina vas i zna, uoči velike utrke tijelo treba primiriti i spremiti ga za napor za koji već neko vrijeme trenirate. Uzevši u obzir pozitivan ishod tada najsvježije plivačke sesije i ovu činjenicu, odlučio sam kako ću se već ovog četvrtka prvi puta okušati u rušenju prve prepreke. Na moju žalost, stvari su krenule u krivom smjeru i prije samog ulaska u bazen.

Naime, energetski shake koji ovih dana pijem gotovo svako jutro u danima kada imam u planu odradu bilo kakvog treninga (više o tome u skorašnjoj objavi o prehrani) prilično mi je loše sjeo. Iako nisam pčela, još sam manje Rocky koji svako jutro "na suho" ispija pet bjelanjaka, stoga nije čudno što mi je višak jaja (ili manjak meda, što vam se više sviđa) u mješavini za taj dan proizveo pravi "bućkuriš" u želucu. Već tada moj cilj se promijenio u klasični trening od 2 km nakon kojeg ću odlučiti mogu li dalje.

U startu sam odlučio da neću koristiti plivačku kapicu s kojom imam više problema nego koristi (zbog pomicanja kapice s mjesta, konstantno imam osjećaj da će mi kapica odletiti i pogoditi prvog koji se u krivo vrijeme nađe na krivom mjestu). Niti deset minuta nakon te odluke već sam se nalazio u vodi i odrađivao svoje prve metre. Prvih stotinjak metara bio je pravi podvig i u nekoliko navrata bio sam uvjeren da ću morati stati ne bih li došao do zraka i primirio stanje u želucu, no nisam posustao i nakon nekih 500 metara stvari su se potpuno primirile.

Nažalost, prvi problemi pojavili su se već oko trećine ciljane dužine. Naime, nakon 1,5 km pojavio se grč u lijevom palcu, a samo sto metara kasnije želudac mi je jasno počeo davati do znanja koliko mu se moj današnji cilj ne sviđa. Iako sam prve probleme junački pretrpio oko 2,5 km nakon drugog grča, ovog puta palca desne noge (palci znaju biti pravi pain in the ass, zar ne?), i želuca koji se još jednom pobunio, ovog puta i ruke su već počele otkazivati. Međutim, glava je bila dovoljno čvrsta da ne posustane i izdrži "barem" do trećeg kilometra.

Neki bi rekli da znam nagovoriti ljude na sve i svašta, no ako znam išta onda je to kako sebe mogu nagovoriti i "prevarom" dovesti do cilja što sam u tom trenutku upravo i učinio. Naime, jednom kad sam stigao do trećeg kilometra znao sam da neću posustati i da ću otići još taj korak dalje iako sam već bio poprilično istrošen. Drago mi je što me mama nije vidjela kako odrađujem posljednjih 500 metara jer u nekim trenucima i tuna bi se bolje snašla u Bedekovčanskim jezerima, no ipak nisam posustao i 1:35:33 sati nakon ulaska u bazen odradio sam punu Ironman dionicu od 3,8 km. A sad slavlje!

Idemo dalje

Što i kako dalje? Iako sam siguran da bi vladajući zasigurno imali puno bolji plan i program, ovog puta bit ću toliko umišljen i egoističan pa ću se usuditi sam donijeti ovu odluku. Moj prvi sljedeći cilj svakako je odrada zagrebačke inačice utrke stepenicama, Zagrepčanka 512. Riječ je o utrci u sklopu koje će natjecatelji koji se prethodno prijave i u zakazano vrijeme dođu do popularne Zagrepčanke, morati projuriti kroz 490 stepenica kako bi stigli do cilja na samom vrhu ove legendarne zagrebačke zgrade – odličan trening za kvadricepse, zar ne?

Nakon toga svoje treninge do daljnjeg ću preseliti u zatvoreno gdje ću odrađivati trkaći i plivački dio, uz povremene klasične treninge u teretani dok će ozbiljniji treninzi na biciklu morati pričekati svoj red. Svjestan sam kako će me ovakav plan stajati prilično vremena početkom iduće godine kad ću se dolaskom malo sušeg razdoblja morati vratiti višesatnim treninzima na biciklu, no uz ovakve vremenske prilike bicikliranje na otvorenom uz moju opremu jednostavno nije moguće stoga će fitness bicikli do daljnjega biti moj najveći domet.

Nažalost, niti bicikl niti bicikliranje trenutno nisu moj najveći problem. Naime, svega četiri mjeseca od otvaranja prijava za Ironman Nice sva mjesta, njih 2.800, su popunjena. Nakon kasne prijave na Zagrebački maraton odlučio sam izbjeći iste probleme s ciljanom utrkom ovog projekta i prije prosinca prijaviti se na Ironman Nice samo da bih se blago rečeno šokirao kad sam saznao da je 22. listopada prodano i posljednje mjesto na spomenutoj utrci. Nakon što me doslovce oblio hladan znoj, smirio sam emocije, sjeo za računalo i pogledao svoje opcije.

Nakon kontaktiranja organizatora najprije sam saznao kako mogu očekivati ponovno otvaranje prijava nakon što dovoljan broj natjecatelja odustane, no iako mi to nitko ne može garantirati veći problem je što je do toga prošle godine došlo tek krajem svibnja, a organizacija smještaja i prijevoza tek mjesec dana prije utrke nikako nije najugodnija solucija, posebice s financijske strane. Jedna od alternativa je i prijava na neku drugu utrku poput ExtremeMan utrke u susjednoj Mađarskoj. Međutim, kako je moja originalna želja bila završetak utrke u sklopu organizacije IronMan još uvijek sam u potrazi nekog adekvatnijeg rješenja. Apsolutno bilo kakav savjet i više je nego dobrodošao!

I dok ja razmišljam kako se izvući iz nove gabule u kojoj sam se našao, ostavljam vas uz moj svježi izvor motivacije – zabavnu pjesmu za triatlonce. Uživajte! :)