Nije strašno biti amater

Nakon pauze u blogerskom smislu (treninzi su tek nešto količinski gledano trpjeli, no ništa izvan planiranih okvira) uz javljanje kroz svoju Facebook stranicu vraćam se i blogu i prva tema koju bih htio spomenuti nešto je o čemu već duže vrijeme razmišljam. Iako je riječ o nečemu što nije direktno vezano uz triatlon, svakako je riječ o nečemu s čim se velika većina, kako profesionalnih tako i rekreativnih triatlonaca, susrela u svojim počecima.

Kao što ste se i sami mogli uvjeriti kroz moje prve objave na ovom blogu, ali i dan danas, u cijeli ovaj izazov krenuo sam kao apsolutni amater bez ikakvog ozbiljnog predznanja ili iskustva. Osim što sam to priznao sam sebi, svoje "neznanje" i javno sam obznanio. Reakcije su bile svakakve i one će uskoro biti tema jedne druge objave, no ono što sam iz brda komentara razabrao, između ostalog, svakako je bio i podsmijeh određenog broja ljudi i to ne zbog samog izazova odnosno mogućnosti da ostvarim svoj cilj već zbog moje "nepripremljenosti" i "amaterskog pristupa" - ovi navodnici nisu slučajno ubačeni.

Otvoren i bez srama kakav jesam, razgovarao sam s nekolicinom i stigao do zaključka kako je velika većina bila uvjerena da o samom sportu i mogućnostima znaju više od mene. Iako je dotična pretpostavka prilično upitna, bez obzira na moje osnovno poznavanje triatlona kao sporta, ono što sam se zaista upitao jest zašto je tako loše priznati da si amater i apsolutni početnik? Najčešći odgovor bio bi: "Zato što to nije za amatere."

Više puta u životu susreo sam se s ovakvim ili sličnim izjavama i znam da nisam jedini. Čini mi se kako je opći konsenzus da sve što ne rade svi oko nas nije normalno i nije za nas. Koliko ste često čuli da je triatlon nezdrav jer se u vodi možete utopiti, na biciklu iskriviti leđa, a trčanjem bespotrebno trošite koljena? Jesu li se i vama javili "eksperti" kako bi vam objasnili da svakim triatlonom skraćujete život svog srca za bar godinu dana ili da ćete pod stare dane žaliti za nogama koje vas zbog "divljanja" u mladosti više neće slušati?

Ako se i ne bavite triatlonom, sigurno imate neki hobi ili vama dragi sport. Pokušajte se sjetiti svojih prvih nogometnih ili pjevačkih dana. Jeste li u mladosti bili sigurni u svoje mogućnosti kao danas? Vjerojatno niste, no to nije ništa loše i upravo ta nesigurnost potiče nas da još jače zagrizemo i vidimo što naš um ili tijelo može. Kad smo se to počeli bojati istraživati?

Pokušat ću sve to prikazati kroz svoje triatlonske početke. Moram priznati kako su moji prvi dani, pa i tjedni, bili puno zanimljiviji nego što su to današnji. Sjećam se kad nikako nisam mogao preplivati 25 metara dugi bazen bez pauze. Moje ruke nakon tri zamaha besciljno su letjele na sve strane, glava je iz vode izlazila uspravno, a ne u neku stranu, a noge blago rečeno nisu znale što im je činiti. Uh, bila su to odlična vremena kad bih iz jedne snimke Phelpsovog treninga izvukao po deset savjeta uz koje sam svaki puta bio siguran da će od mene napraviti najboljeg plivača na svijetu samo da bih dva sata kasnije na pola puta prema suprotnom kraju bazena sve moje nade doslovce potonule, a ruke tražile prvo uže za koje bih se mogao uhvatiti. Ah, kad se samo sjetim onog treninga kad sam od silne teorije tehnike plivanja zaboravio disati da bih nakon 15 metara mrtav-hladan u bazenu progutao puna usta vode zaboravivši da je zrak iznad, a ne ispod mog tijela.

S druge strane trčanje je sport s kojim sam, barem donekle kao i svi, bio upoznat. Međutim, niti prvi trkaći trening neću tako lako zaboraviti. Tek sam kupio nove, trkaće tenisice i krenuo trčati prve metre samo da bih nakon 200 metara ustvrdio da je ovo "pljuga" i zaključio da ću, ako već ne plivajući i biciklirajući, upravo na trkaćem dijelu popraviti svoje vrijeme i vratiti sve ranije izgubljeno. Na moju žalost, ritam koji sam si zadao pokazao se nemogućim za održavanje već prije drugog kilometra nakon čega sam se okrenuo i hodajući vratio kući siguran pognute glave.

Ne zaboravimo nedavni podvig nazvan "Projekt Sljeme" kad sam na osam stupnjeva na sebe stavio dugu trenirku te kratku i dugu majicu i krenuo prema Sljemenu. Naravno, odlučio sam ići kroz Šestine pa već prije tunela nisam osjećao noge. Međutim pravi šok je stigao kad sam se popeo na vrh i krenuo spuštati prosječnom brzinom iznad 50 km/h. Dok sam stigao do stana svoje zaručnice ruke i prsa više nisam osjećao, a čim sam izuo sprinterice zabrinuo sam se i za stopala koja su od hladnoće požutjela i dok sam hodao donji dio stopala jednostavno nisam osjećao.

Da, bio sam apsolutni početnik koji o ovakvim stvarima nije imao pojma, no usprkos svemu bio sam svjestan da će se nešto slično dogoditi. Kažu da je najbolje učiti na tuđim pogreškama, no iz prakse rekao bih da se lekcije bolje pamte kad ih naučimo iz svojih pogrešaka. Ono što je najvažnije, moje neznanje nije me obeshrabrilo, zapravo upravo suprotno. Mislim da su me upravo ove početne sesije dodatno "zagrijale" i mislim da sam se baš tada "zalijepio" za triatlon. Osjećaj nepoznatog i nesavladivog – nije li to najbolji osjećaj?

Zašto bismo se trebali bojati biti početnici? Priznajte sami sebi – ja ne znam trčati ili nešto radim krivo jer je bol u koljenu sve jača ili svaki puta sve brže gubim zrak. Ne bojte se potražiti pomoć. Nemojte misliti da ste prvi koji je naišao na neki problem. Danas je jako malo situacija, ako ih uopće ima, u kojima se netko već ranije nije našao. Ako već i nemate mogućnosti nekome se uživo obratiti, iskoristite prednosti tehnologije. Google i forumi tek su neki od izvora koji vam, posebice u počecima, mogu znatno pomoći i olakšati život.

Jeste li ikad pokušali nekoga pitati za neki savjet ili komentar i ako niste, koji je razlog? Čega se bojite? Najgore što se može dogoditi jest da traženu pomoć ne dobijete i u tom slučaju bit ćete na početku stoga nešto gubite samo ako nikoga ništa niti ne pitate. Iako upravo u tu svrhu i vodim ovaj blog, kako bi ljudi iz prve ruke vidjeli napredak jednog amatera na putu prema nastupu na izuzetno zahtjevnoj utrci, pozivam sve čitatelje koji imaju bilo kakva pitanja bilo o meni, mom izazovu ili triatlonu odnosno pripremama općenito, da se ne ustručavaju te da mi se jave kroz komentare ovog bloga, Facebook stranicu cijelog projekta www.facebook.com/Triatlonac ili direktno na e-mail [email protected].

Ovaj članak završio bih odličnim dokumentarnim filmom o Nenadu Šimunku koji je usprkos šećernoj bolesti tipa 1 završio trostruki ironman triatlon (11,4 km plivanja, 540 km biciklizma i 126,6 km trčanja). Pogledajte sjajnu priču o ovom velikom uspjehu našeg triatlonca iz Čakovca. Ovim putem zahvalio bih se i autoru filma, Zvonimiru Mikašeku te producentu, portalu 3sporta.com, na sjajnom video uratku koji će zasigurno potući brojne negativne komentare na koje su, nažalost, mnogi triatlonci već navikli.